AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 21 JUL 2000 14:34:51 GMT

    Balkan u Zagrebu

    Aim, Zagreb, 21.7.2000.

    Evropska unija prije nekoliko je dana odlučila otvoriti proces pridruživanja Hrvatske ovoj asocijaciji, što je preduvjet za njeno uključivanje u evropske integracije. Računa se da bi pregovori trebali započeti negdje polovicom jeseni, čime bi Hrvatska uhvatila priključak s Makedonijom, s kojom Evropska unija već vodi pregovore o pridruživannju.

    No, u hrvatskom slučaju radi se o posebnom, ubrzanom procesu, što se objašnjava dvjema činjenicama, ponajprije time da ona ekonomski prednjači među drugim zemljama regije, a drugo i terminom jednog važnog političkog skupa koji će se najesen održati u njenom glavnom gradu. Kako je, naime, rečeno u Bruxellesu prilikom pokretanja procesa pridruživanja, postoji želja da se ti pregovori započnu prije summita zemalja zapadnog Balkana koji će se u studenome održati u Zagrebu.

    Summit popularno zovu Chiracovim, po francuskom predsjedniku koji je proljetos i iznijeo ideju o njegovom održavanju, što je brzo prihvaćeno od ostalih članica Unije, a sada, evo, počinju i pripreme da Hrvatska, kao domaćin skupa, dočeka njegov početak u što prikladnijem statusu spram EU. Moglo bi se, dakle, reći da je ona unaprijed honorirana za summit zapadnobalkanskih zemalja, za što posebne zasluge pripadaju hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću. Odluka o pridruživanju Hrvatske Evropskoj uniji donesena je, naime, odmah nakon njegovog posjeta Bruxellesu, a hrvatski šef države bio je i vrlo agilni zagovaratelj Chiracove inicijative čim se pojavila.

    Zato bi se zagrebački summit u neku ruku moglo nazvati i Cgirac-Mesićevim, jer ako se francuski predsjednik isprsio idejom, hrvatski prednjači u realizaciji, što je, pokazalo se poslije, zahtjevnije i neizvjesnije. Dobro se to ovih dana vidjelo na primjeru Slovenije, čiji je predsjednik Kučan u jednom od brojnih sastanaka s Mesićem podržao Chiracovu inicijativu, ali je novi šef slovenske diplomacije Alojz Peterle nedavno izjavio da Slovenija još razmišlja kakav će stav zauzeti prema zagrebačkom summitu. Mesić ima razloga da se ljuti na Slovence, koji su izborom nove, desne vlade odmah zamrzli sve "internacionalne" aranžmane u regiji.

    Ali, u Zagrebu je vlada ona ista, lijevo-centristička, od zimus, a reakcije nisu puno povoljnije. Premijer Račan nijednom se nije osvrtao na Chiracovu inicijativu, kao da za nju nije ni čuo, a nešto je o tome rekao tek prije petnaestak dana, i to tek kada je u intervjuu Globusu direktno pitan o tome. I tada se, međutim, pozvao na već izrečene stavove drugih hrvatskih državnih funkcionara. "O tome je već govorio i Stipe Mesić i ministar vanjskih poslova Tonino Picula. Ja se, dakle, slažem i s Mesićem i s Piculom da bi sastanak koji Chirac predlaže mogao dati dobre rezultate, pogotovo ako na njemu sudjeluju i predstavnici drugih zemalja. Ali želim da se ta ideja preciznije uobliči. Jasno je, nadalje, da na tom sastanku ne može sudjelovati Miloševićeva Srbija."

    Što to treba preciznije uobličiti nije se znalo sve do prije nekoliko dana kada je Račan održao zajedničku konfereniju za novinare s Draženom Budišom, u povodu rješavanja razmirica između dva glavna koalicijska partnera u Vladi, Račanovih socijaldemokrata i Budišinih socijal-liberala. Tada su njih dvojica iznijeli i najnovije stavove o Chiracovom summitu, izjavljujući da bi bilo logično da njemu prisustvuje što više zemalja iz okruženja bivše Jugoslavije. Iz ovoga se jasno nazire strah - koji je Budiša i otvoreno izrekao čim se čulo za Chiracovu inicijativu - da bi sastanak u Zagrebu bio ako ne neka modificirina reintegracija bivše države, ono bi ga barem hrvatska javnost tako mogla shvatiti.

    Doduše, Račan je na spomentoj konferenciji izjavio da je činjenica što će zagrebačkom skupu prisustvovati i predstavnici svih članica Evropske unije dovoljno jamstvo da se to ne dogodi. Osim toga, "hrvatska vlast ne boji se povratka natrag", jer će "uvijek znati zaštiti hrvatske nacionalne interese". Chiracov summit je, dakle, podržan, ali je Hrvatska sebi ostavila pravo da bude ne samo njegov tehnički organizator, nego da utječe i na njegovo profiliranje, s prvenstvenim ciljem da on izgubi balkanski štih i poprimi obilježja sastanka aspiranata za učlanjenje u EU s prostora srednje i jugoistočne Evrope.

    Evidentno je da su ovim Račanova Vlada, i on osobno, učinili korak natrag u odnosu na očekivanja evropskih partnera. Račan je nakon pobjede na izborima imao nekoliko trijumfalnih turneja Evropom, gdje je dočekivan kao glasnik nove Hrvatske, koja se oslobodila svojih ksenofobičnih stresova, što u Račanovom slučaju doista i stoji, i to još od prošlogodišnjeg učlanjenja njegove stranke u Socijalističku internacionalu, što se može uzeti kao granična crta od koje SDP postupno prestaje biti nacionalistička stranka. No, u posljednje vrijeme i strani diplomati u Zagrebu uviđaju da to nacionalno trežnjenje hrvatskih socijaldemokrata koče njegovi glavni partneri u vlasti, Budišini desni liberali.

    Navodno iz tih krugova dolaze već i sugestije Račanu da se rješi tog balasta ukoliko ne želi upropastiti svoj sjajni rejting u svijetu. No, Račan to odbija, po svemu sudeći iz straha da bi kod kuće odmah bio optužen, možda najviše baš od Budiše, da time "reboljševizira" Hrvatsku. U svakom slučaju, Budiša ostaje u igri kao neka vrsta neimenovanog Račanovog savjetnika oko predstojećeg summita u Zagrebu, i to je već proizvelo prve posljedice. Sada i Stipe Mesić mora paziti da svoje pro-chiracovske ideje izlaže u nešto razblaženijoj formi, i zato se i on zalaže da na skupu u Zagrebu sudjeluju i susjedne zemlje bivše Jugoslavije. Ne traži, međutim, da ih bude što više, nego se, uz već nominiranu Albaniju, ogranuičio na tri zemlje - Sloveniju, Mađarsku i Rumunjsku.

    Mesić se očito opredijelio za taktiku da balansira između tihih otpora kod kuće i ofenzivne pro-evopske pozicije, koja Hrvatskoj stavlja u izgled, kako se sve češće čuje, ulogu neke vrste predvodnika u regiji. No, ta predvodnička uloga krije za Hrvatsku, pa i za samog Mesića, neke zamke, što se dobro vidjelo kada se nedavno pojavila inicijativa da se Jugoslavija opasa mrežom televizijskih i radio stanica, koje bi trebale pomoći istinitom informiranju u SRJ. Nije objašnjeno bi li te stanice reemitirale programe nezavisnih stanica u samoj Jugoslaviji koje ne mogu emitirati ili imaju teškoća u emitiranju, ili bi se radilo o stanicama posebne namjene, koje bi osnovale i financirale zapadne zemlje, što uvelike podsjeća na neke medijske šablone iz vremena hladnog rata.

    U Hrvatskoj se odmah čulo mišljenje da Zagreb ne bi smio ulaziti u takve aranžmane, jer bi to bilo miješanje u unutrašnje stvari Jugoslavije, što bi na dulje vrijeme moglo pokvariti ionako hladne odnose između dvije zemlje. No, Mesić je podržao ovu ideju, a tek u jednom intervjuu u kojem je upozoren na konzekvence, israzio je rezervu, rekavši da ovakve medijske kampanje mogu imati samo ograničeni učinak.

    Marinko Čulić