AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 17 JUL 2000 11:15:48 GMT

    Predložen Zakon o slobodi informacija u BiH

    Revolucijski dokument za javnost rada vlasti

    AIM, Sarajevo, 05.07.2000 Prema Nacrtu zakona o slobodi informisanja u BiH, kojeg su u parlamentarnu proceduru uputili zastupnici državne skupštine Sejfudin Tokić i Ivo Lozančić, svaki pojedinac bilo da je građanin BiH ili ne, odnosno svako preduzeće, organizacija ili bilo koji drugi "pravni subjekt" ima pravo da zatraži ali i dobije informaciju od bukvalno svih javnih organa, dakle vladinih i upravnih tijela, agencija, sudova, jednom riječi vlasti. U slučaju da Nacrt zakona bude usvojen, a pogotovu sproveden, desile bi se revolucionarne promjene u zemlji u kojoj nacionalne oligarhije godinama skrivaju sve relevantije informacije o svom radu i odgovornosti za beznađe u kojem živimo, a što bi BiH uvelo u red zemalja s najtransparentnijim radom vlade.

    Prema ovom Nacrtu informacijom - za čiji zahtjev o dobijanju niste čak dužni navesti na zašto vam treba - se smatra gotovo sve: štampani i pisani dokumenti, pisane zabilješke, korespodencija, zapisnici sa s astanaka, audio-snimci, fotografije, kompjuterski podaci."Bilo koja forma u kojoj može da se nadje informacija ili u kojoj može da bude pohranjena", piše u OSCE-ovom pojašnjenju Nacrta, kojeg je inače priredila njihova grupa pravnih ekperata. Jednom riječju sve već postojeće informacije i to bez obzira na vrijeme kada su nastali, pa čak i one koje su markirane kao "tajne" a pod uslovom da ne spadaju u grupu "izuzetaka" čije izuzimanje opet treba biti jasno i konkretno obrazloženo!

    Svaki javni organ dužan je, po vom dokumentu, imenovati službenika koji ima zaduženje da prima zahtjeve za informacija, te da kreira uputstvo o tome kako podnijeti zahtjev za informaciju, kako i kome se žaliti, te da isto uputstvo, koje mora biti besplatno, učini dostupnim građanima. Dalje, svaki javni organ obavezan je sačiniti indeks, odnosno registar dokumenata koje posjeduje i objelodaniti ga. Ukoliko odredjeni javni organ nema traženu informaciju, obavezan je zahtjev proslijediti organu koji je ima, a ako takav organ ne postoji - onda u odredjenom vremenskom roku (8 dana) obavjestiti podnosioca zahtjeva o "procesu obrade zahtjeva"!

    Inicijativa za kreiranjem ovakvog zakona je još prije par godina potekla od Alternativnog ministarskog vijeća BiH (Vlade u sjeni) i njenog predsjednika Sejfudina Tokića, no iz OSCEa je stigla napomena da se grupa njihovih eksperata već okuplja da radi na takvom zakonu, da bi potom tadašnji Visoki predstavnik Carlos Westendorp izdao preporuku da zakon bude završen do kraja 1999. godine.

    Nakon njegova nedavnog završetka i upućivanja u parlamentarnu proceduru dva su pitanja u najvećoj mjeri obilježila očekivanja gradjana i novinara u BiH kada je u pitanju Zakona o slobodi informisanja - da li je ovim zakonom omogućen uvid u policijski dosije gradjana ukoliko takav postoji, i da li će konačno javni radnici, odnosno političari biti u obavezi da informacije ili intervjue daju svim medijima ili će i dalje sami praviti selekciju prema ličnom favoriziranju nekog medija. Prvi su dijelom na dobitku (dostupnost dosijeu zavisi, naime, na koji se period odnosi i ko ga traži, odnosno da li je u toku istražna radnja i da li je gradjanin uključen u kriminal ili povezan s nekim ko to jeste), dok novinari, čini se, nisu valjano razumjeli svrhu zakona i svoju povezanost s njim.

    Naime, Zakon o slobodi informisanja gotovo da i nije namjenjen medijima - oni ugkavnom nemaju vrema čekati zakonom poredvidjeni rok od 15 dana za odgovor. Njegova prevashodna namjena je da se gradjanima obezbjedi mogućnost dobijanja što više informacija a rad javnih organa bude što je moguće transparentniji, a sve u cilju odgovornosti vlade prema gradjanima od čijeg novca živi i s čijim novcem raspolaže, te umanjivanja mogućnosti zataškavanja relevantnih informacija, njihova zloupotreba i manipulacija.

    Za izuzetke kada se ne može dati informacija, ili neki njen dio, smatraju se samo informacije čije bi objavljivanje moglo izazvati "značajnu štetu" po "legitimne ciljeve" vanjske politike, odbrane i bezbjednosti, javne bezbjednosti, monetarne politike, sprječavanje kriminala i zaštite procesa donošenja odluka, ali i komercijalno osjetljive informacije privatne firme ili "treće strane", odnosno trgovinske tajne. No, markiranje neke informacije kao "izuzetka" još uvijek ne znači da je onaj ko traži neće i dobiti. Naime, nadležni organ koji posjeduje informaciju dužan je da provede "ispitivanje javnog interesa", pa ukoliko se utvrdi da je javni interes veći od potencijalne moguće štete - informacuja ipak mora biti objavljena! U ovom slučaju javnim interesom se smatra "korist koja će nadvladati štetu nastalu usljed objavljivanja informacije". Primjera radi, ukoliko se radi o poslovnoj tajni nekog preduzeća ona će biti objavljena ukoliko se utvrdi da je poslovanje preduzeća izazvalo opšti rizik po zdravlje gradjana ili slično. U svakom slučaju, nema grupe ili oblasti u kojoj su sve informacije izuzetak, kao što bi se ovdje moglo pretpostaviti za informacije, primjera radi, iz domena odbrane zemlje. Svaka informacija, naime, pojedinačno mora biti provjerena da li pripada grupi izuzetnih. Čak i ako se za dio neke informacije utvrdi da je izuzetak, ostatak informacije mora biti ustupljen, ukoliko izuzimanje odredjenih podataka informaciju ne čini nerazumljivom - stoji u Nacrtu zakona o slobodi informisanja. Istovremeno, neka informacija u određeno vrijeme može da bude izuzetak, da bi nakon njega vremena bila tek istorijski dokument ili sličan papir koji se može dati na uvid građanima.

    To da li je neka informacija izuzetak ili ne utvrdjuje javni organ koji posjeduje traženu informaciju. Ukoliko se utvrdi da se radi o izuzetku, organ je dužan da obavjesti onog ko traži informaciju i detaljno objasni na čemu temelji svoj stav da je tražena informacija izuzetak ali i pojasni mogućnosti žalbe na takvu svoju odluku, od interne žalbe samom javnom organu, potom žalbe nadležnom sudu te žalbe entitetskom ili državnom ombudsmenu za informacije!

    Ombudsmen za informacije, pak, na nivou države djelovaće u okviru Ureda ombudsmena BiH, a u entitetima u okviru entitetske službe ombudsmena. Prema nacrtu zakona - ombudsmen ima mogućnost da, nakon uvida u sve dokumente i vlastite procjene, izda preporuku da se ipak odobri pristup traženoj informaciji. Ukoliko javni organ posjeduje traženu informaciju, ustupiće je na jednom od službenih jezika u BiH, bez obaveze da je prevodi sa jednog na drugi. Informacije se ustupaju besplatno, odnosno tako da podnosilac zahtjeva snosi jedino dodatne troškove poput kopiranja informacije, ali i to samo ukoliko kopijranje premašuje broj od deset prvih besplatnih strana uobičajenog formata!

    Važno je napomenuti da institucije medjunarodne zajendice u BiH neće biti podložne ovom zakonu jer su za svoj rad odgovorne vladama zemalja koje ih finasiraju, što ne znači da te institucije neće poštoivati zakone BiH, pojasnio je Visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petricsh prilikom promocije Nacrta zakona.

    Predlagači Nacrta zakona pred drzavnim parlamentom su, dakle, Sejfudin Tokić (poslanik Socijaldemokratske partije BiH i predsjendik AMV BiH) i Ivo Lozančic (Nova hrvatska inicijativa), a pred entitetske Parlamente Nacrt zakona trebali bi iznijeti ministri pravosudja ili premijeri. Nakon prvih iščitavanja zakona reakcije javnosti su podvojene - od oduševljena tipa "Sjajan zakon koji će doniejti revoluciju u oblasti zakonodavstva i dostupu informacijama!" pa do skepticizma da se radi "samo o još jednom zakonu kojeg svako može tumačiti kako god hoće!".

    Zakon bi se uskoro treba naći na dnevnom redu Parlamenta BiH, a Ured Visokog predstavnika i OSCE očekuju da bude usvojen (ili odbijen) do oktobra ove godine, dakle prije novembarskih parlamentarnih izbora. U slučaju odbijanja zakona Visoki predstavnik ima ovlaštenje njegova nametanja, no kako se primiču parlamentarni izbori za očekivati je da ga aktuelni parlamenti usvoje ne bi li pokazali kooperativnost pred medjunarodnom zajednicom, dobru volju pred biračima i eventualno "smjestili" zamku budućim autoritetima ukoliko do promjene vlasti u ovoj zemlji uistinu dođe!

    Rubina ČENGIĆ (AIM Sarajevo)