AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 12 JUL 2000 11:28:43 GMT

    Reportaža sa komemoracije u Srebrenici

    U Potočarima kod Srebrenice 11.jula, oko 2.500 Bošnjaka, u prisustvu najviših predstavnika BiH i međunarodne zajednice, ali bez zvaničnika Republike Srpske, obeležilo petu godišnjicu srebreničke tragedije

    Banjaluka, 12. juli 2000. (AIM)

    Od ranog jutra 11. jula, zemlja i nebo, u prečniku dvadesetak kilometara oko Srebrenice, bili su pod budnim okom 700 policajaca Republike Srpske, i najmanje toliko pripadnika pješadijskih, motorizovanih i helikopterskih jedinica SFOR-a i IPTF-a. Negdje oko deset časova policijsko-vojnoj sili ispred bivše Fabrike akumulatora u Potočarima pridružilo se i šest cisterni sa vodom, desetak sanitetskih vozila, a među različitim uniformama, činovima i vozilima tiskalo se i desetine pristiglih novinarksih ekipa iz najpoznatijih svjetskih i "domaćih" elektronskih i pisanih medija.

    Potom su u Potočare, na - kako je zvanično najavljeno u Sarajevu i kancelariji predsednika SO Srebrenica, Nesiba Mandžića - "obilježavanje pete godišnjice srebreničke tragedije" počeli jedan za drugim, sa svim svojim važnim funkcijama, stizati visoki zvaničnici BiH i međunarodne zajednice: Ejup Ganić, Edhem Bičakčić, Ante Jelavić, Žak Pol Klajn, visoki predstavnik za BiH Volgang Petrič, američki ambasador Tomas Miler i njegove kolege, ambasadori iz desetak zemalja, akreditovani u BiH, a baunuo je francuski filozof, Bernard Levi, pa brojni predstavnici političkog života Federacije BiH... Jedino nije bilo predstavnika Republike Srpske... Istina, čekao se i predsjednik predsedništva BiH, Alija Izedbegović, ali ponajviše 45 najavljenih autobusa iz petnaest gradova Federacije BiH, u kojima danas žive srebrenički Muslimani.

    Čekajući Aliju i bivše Srebreničane, upitasmo današnje žitelje ove varošice, ponajprije kako na sve gledaju, a potom i hoće li na "doček". Predsednik SDS Srebrenice, Momčilo Cvjetinović reče da ne zna šta "Muslimani obeležavaju u Potočarima". "U Potočarima se, osim pomoći muslimanskom stanovništvu prilikom evakuacije, ništa drugo nije dogodilo, najmanje zločini. Muslimani su, kao i Srbi, ginuli u borbama za Srebrenicu. Osim u borbama, oni su bežeći kroz šume i kojekuda ginuli i na minskim poljima koje su prethodno i sami postavljali, a mnogi njihovi naoržani vojnici upadali su i u naše zasjede", kaže Cvetinović, uvjeren da Bošnjaci u Potočare ne dolaze na nečije groblje, nego dolaze po političkom zadatku.

    "Kad sam ih ispraćao iz Srebrenice, mogu ih i dočekati", više će u zbilji nego šali, jedan od gostiju ispred Doma kulture u centru Srebrenice.

    A preko puta Fabrike akumulatora u Potočarima, među brojim oklopnim transporterima SFOR-a, stoji parkiran, biće tridesetljetni vatrogasni kamion iz Bratnca. Vatrogasci, Srbi, lješkare ispred kamiona i zajedno sa policajcima Republike Srpske, prijekorno gledaju damu u američkoj uniformi, koja na kupoli oklopnog vozila nezgrapno okreće mitraljez prema njima."Idi, bona, mijesi pitu!", ote se jednom od vatrogasaca. Na pitanje šta bi radio kad bi se zapalio autu u kome sedi Alija Izedbegović, vatrogasac se najprije nasmija, pa ozbiljno reče kako je on plaćen da gasi svaki požar.

    Dok je magistralom prolazio crveni "golf" sa vidno istaknutom srpskom zastavom, a nebom grmjeli hilikopteri, grupa srpskih novinara tražila je odgovor na pitanje šta bi se sve moglo napraviti od novca koji je angažovan za obezbeđenje dolaska Srebreničana u Potočare? Neko reče: "Mogla bi se obnoviti Fabrika akumulatora".

    Oko podneva, u Potočare su počeli stizati autobusi sa rodbinom ubijenih i nestalih Srebreničana. Upadljivo umorni od, kako rekoše, napornog čekanja na polazak i dugog puta, mnogi su se po izlasku iz ukupno 57 prispjelih autobusa, prvo raspitivali za flašu vode... "Izgubila sam u ratu dva brata, đevera, svekra, ukupno sedamnaest članova familije, sve muškaraca... Bila sam ovde na današnji dan 1995.godine. Nisam vidjela da su nekoga ubili, ali sam čula rafal kad je šest naših momaka potrčalo prema šumi", priča Semija Mustafić, rodom iz Konjevića Polja i pominje "zle četnike", svoj tridesetodnevni bijeg kroz šumu...

    Malo dalje, dok se premijer Federacije BiH, Edhem Bičakčić srdačno rukovao sa američkim ambasadorom Milerom, dvojica srednjovječnih ljudi su žustro diskutovali o Alijinoj izdaji...- Ma, slušaj, nijedan četnički vođa nije ostavio svoje ljude na cjedilu ko što je nas ostavio Alija u Srebrenici.-Šta je mog'o? Da se popne u avion i skoči padobranom? - Mog'o je, bolan, da kaže svijetu da bombarduje Mladićeve četnike, da zaustavi zlo! - Tražio je, ali zajebali ga. Rekli da će udariti, pa nisu! Ćuti, znam ja tu priču. Zajebo nas je... Kad sam preživio sve ono, prvo mi je došlo da ubijem Aliju pa Radovana...

    Sakib Efendić je, kaže, tokom rata ostao bez brata, oca, dva bratića. Nakon 36 dana lutanja kroz šumu uhapsili ga srpski vojnici kod Memića i potom je, do slobode, proveo pet meseci u zarobljeništvu. "Mnogo je ljudi poginulo u ovom ratu. Džaba, bolan. Niko ništa nije dobio... Vratio bi se ovde. Evo, kuća mi je gore, čitava, ali nisam išao da je vidim...

    Dok je Sakib pričao, na raskrsnici su zapištale sirene. "Dolazi Alija", začu se sa svih strana. "Sletio helihopterom. Nije smio autom kroz Konjevića polje", zjadljivo će neko od sarajevskih kolega.

    Okružen sa tri reda tjelehranitelja, skoro nedostupan i upornim fotoreporterima, na platou pripremljenom za komemoracuju, pojavio se Alija Izedbegović. Jedino što su novinari mogli zabilježiti, to je da nisu čuli aplauze.

    Tačno u 13,40 časova, počela je tradicionalna muslimanska molitva u spomen "žrtvama Srebrenice". "Svi oni koji su danas došli ovdje neka stanu u red i neka na svoj način odaju počast onima zbog kojih smo ovdje", pozvao je reis el-ulema Mustafa efendija Cerić i obavestio prisutne o programu molitvi.

    Gospodin Cerić je potom na "zanimljivom" enegleskom jeziku rekao da Bošnjaci vjeruju u mir, pravdu i slobodu za svakog čoveka, ženu i dijete, a onda se vratio "domećem" jeziku: "Ovde smo da slušamo one koji su zvali u pomoć i nebo i zemlju, i dan i noć, i riječ i moć, da se oduzme mač od onih koji ubijaše i kad bijaše dan i kad bijaše noć. Bože, ovdje smo da se suočimo sa istinom o sebi i o njima. O sebi, da znamo ko smo i šta smo, o njima, da znamo sa kim su i gdje su. Ovdje je slika svijeta u kojem je argument nasilja moćnika nadvladao argument prava nad životom slabijega. Bože, samo tebe molimo da nasilnicima oduzmeš mač, a slabima da podariš moć vjere u istinu i pravdu. Molimo te, Bože, da tuga bude nada, da kazna bude pravda, da majčina suza bude podsjetnica da se više nikada nikome ne ponovi Srebrenica", pomolio se gospodin Cerić i na kraju petnaestominutne molitve obavestio prisutne da je "sve završeno" i pozvao ih da se vrate u svoje autobuse.

    Uslijedio je povratak i ponovni prolazak kroz gradske ulice u Bratuncu, gde je pored par stotina policajaca i vojnika, na red motrilo i nekoliko Slovenaca, pripadnika SFOR-a. A na "povratnike" iz Potočara motrio je, sve gledajući da nekog ne prepozna, Srbin Cvjetin Gvozdenović. Na Cvjetina je, naslonjenog na nekakvu drvenu ogradu i u vidokrugu "povratnika", sa postera motrio njegov, reče, ‘jedini vođa’ - Draža Mihajlović (vođa četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu:prim.ur.).

    Nakon komemoracije, predstavnik šefa međunarodne misije u BiH, Kris Bird rekao je da nije bilo incidenata od kojih se strahovalo, dok je predsednik SO Srebrenica, Nesib Mandžić objasnio zašto u Potočarima nije bilo najavljenog polaganja kamena temeljca za memorijalni centar: "Srpski odbornici u SO Srebrenica nisu dali lokaciju za izgradnju".

    Tek, iste večeri, Srbi u Srebrenici su obeležili - kako su je zvanično nazvali - "petu godišnjicu pobede nad islamskim fundamentalizmom".

    Zoran Tmušić (AIM)

    Antrfile:

    Kako je zauzeta ‘zaštićena zona Srebrenica’

    Odlukom Saveta UN od 16.4.1993.godine Srebrenica je postala "zaštićena zona" pod kontrolom multinacionalnih snaga. Šestog jula 1995. godine pripadnici VRS, na čelu sa generalom Ratkom Mladićem, kreću u operaciju "oslobađanja" Srebrenice. Ujutro 11. juna, nakon što na nebu nisu ugledali "spas" - NATO avione, dio od ukupno tridesetak hiljada Bošnjaka bježi prema okolnim šumama..., a dio odlazi u industrijsku zonu Potočare... Negde oko 16,30 Ratko Mladić ulazi u Srebrenicu.

    Visoki predstavnik za BiH Volfgang Petrič:

    Kao predstavnik međunarodne zajednice potpuno sam svjestan da smo tog dana, 11. jula 1995. godine iznevjerili građane Srebrenice. Sigurnosna zona je bila sve samo ne sigurna. Taj dan je osramotio međunarodnu zajednicu. Na nama je stalna obaveza da pomažemo ljudima iz Srebrenice i BiH. No, ipak vjerujem da bi najtrajnija pravda za žrtve Srebrenice bio povratak Bošnjaka, porodica žrtava u svoje domove u Srebrenici. Taj proces je već u toku i ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da osiguram nastavak povratka u Srebrenicu i da omogućim ljudima da obnove svoje živote.

    Baltazar Šteling, šef misije Međunarodnog crvenog krsta u BiH,

    Srebrenica je utisnuta u naše pamćenje kao snažan simbol sloma najosnovnijih ljudskih normi i pravila. Nemoguće je da se ne zapitamo da li smo učinili sve što smo mogli učiniti kako bi se spriječio ovaj kolaps čovečnosti?

    Rasim Delić, ratni komandant Armije BiH, na pitanje da li je Armija BiH mogla da spasi Srebrenicu,

    Jedno treba reći. Mi nismo vojnički mogli deblokirati Srebrenicu. To svaki iole obučen vojni ekspert može potvrditi. Mi nismo sa našim snagama mogli da uđemo u Srebrenicu i sprečimo tragediju. Za to su bile potrebne daleko veće snage sa daleko boljim naoružanjem, a znamo da je iz Srbije moglo doći naoružanja i opreme koliko je trebalo Mladiću. Naravno, sada je pitanje koliko su se ljudi angažovali na otvaranju koridora. Postoje greške i kad je reč o komandi u Srebrenici. Očigledno, oni nisu mogli vladati situacijom. Isključili su sisteme veze i nismo mogli pratiti šta se događa u komandi Drugog korpusa, gde se nalaze jedinice koje su se izvlačile iz Srebrenice. Sigurno je da se uz angažovanje međunarodne zajednice na sprečavanju tragedije u Srebrenici moglo dogoditi ono što se dogodilo u Žepi: nju smo izgubili, ali sačuvali smo satanovništvo. I pored bola koji svaki čovek osjeća, nismo mogli više učiniti na sprečavanju srebreničke tragedije.

    Minira Subašić, predsjednica Udruženja žena Srebrenice,

    Vrlo je žalosno da je pet godina prošlo, a da nismo saznali ništa o našim najmilijim. Drugo je žalosno da poslije pet godina trebamo da tražimo da nas neko čuva i prati u našu Srebrenicu i treće i četvrto da još nismo u svojim kućama i da još nisu pohvatani ratni zločinci.

    Rajko Vasić, ministar informisanja u Vladi RS:

    Srebrenica je neosporno mesto zločina i od te žalosne činjenice niko u Republici Srpskoj ne može pobeći. Svakako da mesto i žrtve zaslužuju dužno poštovanje, obeležavanje i pamćenje. Ipak, još nije došlo vrijeme da se u BiH obeleže sva slična mesta i da ona ne služe kao poligon za nove sukobe, već za stvaranje atmosfere tolerancije... Ne znam da li je iko od predstavnika Republike Srpske zvanično pozvan u Potočare. Lično, nisam dobio nikakav poziv. Da sam dobio poziv, možda bih i otišao.

    Fotografije tražiti na E-mail: tmusic@ptt.yu