AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 05 JUL 2000 10:51:25 GMT

    Farizeji u Društvu hrvatskih književnika

    Aim, Zagreb, 5.6.2000.

    Društvo hrvatskih književnika potkraj lipnja zatvorilo je novi puni krug u svojemu farizejskom poslanju, te pozdravilo pristizanje na takav cilj gromoglasnim pljeskom usred Godišnje skupštine udruge. Naime, aplauz je izazvan drugarskim pozivom istaknutim bivšim članovima DHK, "da se vrate u matičnu književnu udrugu, gdje mogu najbolje izraziti svoje književne i ine stavove, i gdje je njihovo prirodno mjesto da ih se čuje i podupre"... Riječ je o Dubravki Ugrešić, Predragu Matvejeviću, Slobodanu Šnajderu i Vladi Gotovcu, koji su za proteklih desetak godina - zbog neslaganja s režimom Franje Tuđmana - bili de facto natjerani da napuste DHK. I ništa u recentnoj inicijativi ne bi bilo tako čudno, jer slične stvari se ponavljaju sa smjenom svake totalitarne vlasti, da prilikom njihova istupanja nisu oduševljeno pljeskali manje-više isti članovi DHK, koji plješću i danas.

    Bilo je to ne baš davne 1997. godine, kada je na jednoj od skupština udruge pročitano pismo nekih iz rečene grupe pisaca, koji su odlučili napustiti veseli skup. "Da vam ne kvarimo provod", otprilike tako je glasila ispisnica koju su članovi poslali svojim kolegama po peru, da bi vrli literati proslavili prigodu ovacijama i razdraganim smijehom. U to vrijeme, njihov odstup shvaćen je kao pobjeda u jednoj dugogodišnjoj bitci, koja se simultano odvijala i na poprištu druge književničke udruge, hrvatskog centra međunarodnog PEN-a. Na skupštini koja je ranije održana u PEN-u, neki njegovi članovi bili su tako od goleme većine ostalih pozvani da otkažu članstvo, zbog očitog javnog nastupanja mimo civilizacijskih principa udruge. Vladimir Šeks, Dubravko Horvatić i drugi sugestiju su žučljivo odbacili, dok se član PEN-a Franjo Tuđman nije na nju ni osvrnuo.

    Da bi pokazali kako ne nalaze svoje mjesto u udruzi s čijim se djelovanjem ne slažu, dakle, Gotovac i drugi istupili su iz DHK, no ostali članovi očito nisu shvatili poruku, prema kojoj se pri svakom udruživanju ipak podrazumijevaju pretpostavke kakve člana mogu navesti na razdruživanje, namjesto neumjesne političke borbe za prevlast. A to nisu shvatili zato, jer su ove institucije u predodžbi velikog broja hrvatskih književnika ionako bile samo političke utvrde sa kojih će ostvarivati svoj društveni ugled. Zauzvrat, valjalo je službenim kulturtregerima afirmirati karikaturu filozofsko-umjetničkog stava, koji je u sretnijim krajevima odumro još sredinom prošlog stoljeća, s posljednjim ostacima nacional-romantizma. Ničemu drugom nije služio DHK u posljednjih deset godina, niti se sad u stanju posramiti zbog svoje natražnjačke folkloralne uloge koju je odigrao do kraja. U posljednjih desetak godina, dakle, prosječna dob člana DHK porasla je za dvadeset, s tim da se članstvo istodobno barem udvostručilo. U nacionalnoj strukovnoj udruzi, kako se sami vole nazivati, nakupio se do danas nevjerojatan broj pisaca sanjarica, pučkih kalendara, političkih pamfleta i anonimnih pisama, dok se posljednje beletrističke "uspješnice" koje su izašle iz tih opskurnih redova, prema riječima pjesnika Danijela Dragojevića mogu svrstati u "književnost na prelazu iz 20. u - 19. stoljeće"... A njihov najistaknutiji zajednički projekt bio je onaj s početka devedesetih, kada su naziv udruge Društvo književnika Hrvatske promijenili u Društvo hrvatskih književnika. Za većinu tih pisaca niste nikada čuli, osim ukoliko ste se samokažnjavali pažljivim i redovnim iščitavanjem tjednika "Hrvatsko slovo", gdje su pozivali na osnivanje streljačkih strojeva za nepoćudne kolege.

    No, čuli su za njih školarci, i dobro će ih, na žalost, upamtiti. Nagrada za predani društveno-politički rad koju su si priskrbili, osim sinekura i kredita bilo je također mjesto u povijesti koja teče, točnije u obaveznoj školskoj lektiri. Kudikamo bolja spisateljica od jednog Ivana Aralice, Dubravka Ugrešić prognana je iz te reprezentacije hrvatskih književnika prije negoli je netko uopće i uzeo u obzir, u maloposjedničkom tretmanu hrvatskoga kulturnog tržišta. Jednome od najdarovitijih svojih članova, mladom pjesniku Simi Mraoviću na skupštinama su dovikivali da je "četnik", a nitko ne zna što su tek govorili o njegovu pokojnom imenjaku i velikom prozaiku Matavulju, kada su ga poput Ugrešićeve izbacivali iz hrvatske književne baštine. Onako kako su oni u DHK mislili da se iz baštine može izbaciti, podzemnim političkim dekretom nalik deložaciji iz "oficirskog stana".

    Zato je naprosto skandalozan posljednji poziv skupštinara koji sadrži uvjerenje da u toj populističkoj udruzi nekoć izbačeni pisci "mogu najbolje izraziti svoje književne i ine stavove, i gdje je njihovo prirodno mjesto da ih se čuje i podupre". Mimo te udruge i njoj usprkos, Šnajder i Ugrešićeva i drugi ostvarili su međunarodnu literarnu popularnost kakvu nemaju ni svi zajedno preostali članovi DHK, i oni bi sad njima određivali najbolje prirodno mjesto za izražavanje, i stjecanje podrške. Ne, oni se ne šale, oni doista misle da je to normalna izjava, da piscu osim živog jezika i zadovoljenih građanskih prava treba i nekakav sindikat, u kojemu će stvarati "prirodnije", izražavati se "najbolje", čuti se uz "podršku". Misle tako, jer su u toj pripuzničkoj udruzi sami pronašli savršenu formu za estetsko uobličavanje svojih "književnih i inih stavova" i bića.

    U svoje doba, Miroslav Krleža ovako je objasnio nepristupanje članstvu Društva: "Ručkovi u tamošnjem restoranu su dobri, ali preskupi". Možemo se sada dovijati da otkrijemo skrivenu poruku Krležinu o književničkoj kuhinji i previsokim njezinim cijenama, ali jedno i bez toga stoji: članstvo u ovoj udruzi doista nema nijedno literarno opravdanje, a bogami ni društveno, kako vidimo... Družina je gadna, a sam literarni čin stvaranja ionako je uvjetovano samoćom. Evo, Krleži su se osvetili prije nekoliko godina, tiskajući njegovo oproštajno pismo umirućoj supruzi Beli na salvete onoga istog ekskluzivnog restorana, za cinično otiranje masti i pivske pjene sa šeretskoga književničkog brka. Konačno, socijalno opravdanje toliko je u ovom slučaju smiješno, da mlađim piscima uglavnom nije ni na kraj pameti da svoja materijalna pitanja pokušavaju riješiti kroz DHK.

    Stoga bi Šnajderu i Ugrešićevoj i Gotovcu i Matvejeviću i nekolicini ostalih bilo najbolje da u najmanju ruku negativno otpišu svojim kolegama po struci, ako ih smijemo s njima po struci svrstavati i ako se takvi savjeti smiju dijeliti. Već prisjete li se sami tko se njihovim odlaskom i kako naslađivao, i prisjete li se natezanja sa apsurdnim "desnim krilom" PEN-a, takav im savjet ionako neće trebati, no će ga još obogatiti primjerenim objašnjenjem radi kakvoga bi prevrtljivci gorko zažalili oko poziva na povratak... Ali, jedan univerzalni razlog za ovo puhanje na hladno ipak postoji, da nitko jednom ne rekne kako je bio zaboravljen. Prvi put izbačeni književnici bili su zablaćeni krivnjom aplauzu vječito sklonih farizeja. E, dogodi li im se to i drugi put, novi račun za kemijsko čišćenje bit će u poziciji ispostaviti isključivo samima sebi.

    Igor Lasić