AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 03 JUL 2000 13:17:56 GMT

    Tuzna prica iz garavog sokaka

    O diskriminaciji Roma u Makedoniji se ne govori uopste ili se govori vrlo rijetko. Ipak, to ne znaci da Romi nisu “manje ravnopravni” od drugih naroda koji zive u toj zemlji. Rijec “ravnodusnost” najbolje objasnjava odnos makedonske javnosti prema Romima

    AIM Skopje, 03.07.2000

    Makedonski politicari, posebno u jeku parlamentarnih, predsjednickih ili lokalnih izbora, rado se prisjete cinjenice da je Makedonija jedina zemlja u Evropi u cijem parlamentu sjedi poslanik Rom, da je jedina zemlja u kojoj Romi imaju i vlastitu opstinu, da imaju status nacionalnosti garantovan Ustavom uz sve ono sto iz toga proistice. Slicnu argumentaciju potegnu i svekoliki poklisari mlade drzave u medjunarodnim forumima – od organizavcije za evropsku bezbjednost i saradnju, Evro-parlamenta, Savjeta Evrope… Izmedju takvih “svijetlih” trenutaka, Romima u Makedoniji ostaje nimalo vesela svakodnevica.

    U posljednjih godinu dana u polozaju Roma neke stvari su se bitno izmjenile. Za razliku od sunarodnika u drugim zemljama, Romi u Makedoniji nisu se sukobljavali s glasno izrazenim neprijateljstvom. Ziveci najcesce na gradskoj periferiji, u naseljima nalik na brazilske favele ili africke slamove, uprkos svojoj relativnoj brojnosti (po posljednjem popisu iz 1994. Godine 43.000 mada poznavaoci prilika tvrde da ih ima mozda i nekoliko desetina hiljada vise posto mnogi nemaju regulisano drzavljanstvo) svojim susjedima druge nacionalnosti bili su nerijetko simpaticni kao veseli, dobrodusni sugradjani. Istini za volju, novine su se katkad znale potuziti da medju Romima ima mnogo prosjaka, sitnih kriminalaca, tragaca po kontejnerima za smece. I pored toga, u javnost, na srecu, nije probila ni jedna vijest o protjerivanju ili ubistvu Roma od strane skinheadsa ili drugih nasilnika.

    A onda su se stvari brzo pocele mijenjati. Poslije ulaska KFOR-a na Kosovo doslo je do progona hiljada i hiljada romskih zitelja Pokrajine. Dvadesetak hiljada muskaraca, zena i djece najprije je danima na tropskoj vrucini stajalo na “nicijoj zemlji’ izmedju Kosova i Makedonije da bi se vlasti na kraju smilovale da ih prime u Makedoniju. Zauzeli su mjesta kao izbjeglice u kampu Stenkovec koji su samo nesto ranije napustile albanske izbjeglice. Tu ce provesti nekoliko teskih mjeseci bez nade da ce ih Zapad primiti, bez televizijskih reflektora i u znatnu ravnodusnost makedonskih gradjana. Posto su docekale prvi snijeg izbjeglice ce biti razmjestene u nekoliko djecijih odmaralista sirom zemlje. Iz nekoliko mjesta gdje su izbjeglice trebale prezimiti poceli su stizati izvjestaji da se lokalno stanovnistvo spremno boriti, bude li potrebno, i oruzjem da bi sprijecilo smjestanje Roma. Zitelji Starog Dojrana otisli su najdalje u insistiranju na svom otporu: romske izbjeglice ce narusiti demografsku, bezbjednosnu i, nevjerovatno ali istinito, ekolosku situaciju! U izjavama lokalnih mocnika koje su mediji zdusno prenosili culi su se argumenti da ce Romi sobom donijeti prostituciju i kriminal. Negodovanje protiv ovakvog izvjestavanja bilo je skoro pa necujno.

    S proljeca, uvidjajuci da se povratak izbjeglica oduzio, vlada je donijela odluku da izbjeglice grupise na jednom mjestu: pod satore u romskom naselju Suto (Shuto) Orizari na periferiji Skoplja. U istoj onoj Sutki, jedinoj romskoj opstini u Evropi, u kojoj ionako zivi nekoliko desetina hiljada Roma, gdje vlada nezaposlenost od 80%, stepen obrazovanja je nizak, gdje su sokaci ponegdje siroki po metar-dva, gdje dobar dio kuca nema kanalizaciju, ulice rasvjetu…! Domoroci Romi predvodjeni gradonacelnikom Nezdetom Mustafom pobunice se kao rijetko kad, ne zato sto ce njihovi kosovski sunarodnici doci u njihovo naselje. Pobunice se protiv vladine perfidne odluke da polozaj mjestana ucini jos tezim, zivot izbjeglica prosto nesnosnim. Kao malo kad, Romi ce naglas izgovoriti rijec DISKRIMINACIJA.

    Uz mnogo takta predstavnika vlasti, srcanosti romskog poslanika Amdi Bajrama i lokalnih romskih aktivista, izbjegnut je ozbiljniji sukob. Medjunarodna zajednica ce (najzad!) odrijesiti kesu i obecati da ce izgraditi barake od cvrstog materijala, pratecu infrastrukturu, cak otvoriti i pogon u kome ce posao naci kvalifikovane romske izbjeglice; kad izbjeglice odu, sve ovo ostalo bi domacim Romima. Za svo vrijeme romskog protesta, ponovo se u javnosti nije nasao niko ko bi vladinu odluku nazvao pravim imenom – diskriminatorskom.

    Iz Sutke je prije izvjesnog vremena na novinske stranice stigla i sasvim drukcija prica, na zalost opet s tuznim naravoucenijem. Naime, novine su pisale da je u lokalnoj osnovnoj skoli u kojoj vecinu ucenika cine mali Romi nastavnica fizicki zlostavljala dvije ucenice. Kada je stvar stigla do javnosti, poslije mnogo negiranja skolskih vlasti, konacno je stiglo i zbunjujuce opravdanje postupka same nastavnice, razumije se ako su ga ispravno prenijeli mediji: “Mislila sam da nisu nase, da su Romkinje”!?

    Vrhunac anti-romskih istupa svakako je predstavljalo otvoreno pismo predsjednice nekakvog opskurnog udruzenja zena-Vlahinja Elene Papacafe koje se, bez kusura, moze svrstati u red otrovnijih anti-romskih izljeva na ovim prostorima. Na racun Roma i poslanika Amdi Bajrama izreceno je mnostvo uvreda kojim se zeli dokazati da Romi prisvajaju “tudje ime”. Na ovakvu fasisoidnu paskvilu reaghovala su samo romska udruzenja i partije; neki medji zadovoljili su se urednim prenosenjem pisma Elene Papacafe i odgovora romskih predstavnika; bilo kakav komentar je izostao.

    Za razliku od vecine zemalja regiona, Romi u Makedoniji imaju nekoliko vlastitih RTV-stanica. To je, kako sami kazu, dobra prilika da samima sebi pricaju o vlastitom polozaju. Mediji na makedonskom ili albanskom za njih su zatvoreni. Pri drzavnoj Radio-televiziji postoje redakcije na romskom jeziku ali je njihov uticaj izvan romske zajednice neznatan.

    Statistike a i neka istrazivanja pokazuju da u populaciji mladih izmedju 14 i 19 godina na 100 stanovnika ima troje Roma, zato, na 1.000 gradjana samo troje posjecuje srednju skolu! Stavise, to je zivotna dob u kojoj mladi Romi u velikom broju slucajeva stupaju u brak. No, s druge strane, stupanje u brak u mnogim slucajevima znaci samo stvaranje dodatnih socijalnih problema s obzirom na visok stepen nezaposlenosti, odsustvo svake perspektive. Za jesen je najavljeno osnivanje prve srednje skole na romskom jeziku u naselju Suto Orizari sto bi koliko-toliko trebalo popraviti obrazovnu strukturu. U skladu sa Zakonom, Romi imaju pravo na nastavu na vlastitom jeziku u osnovnim skolama tamo gdje zive u znacajnom broju.

    Provladina “Nova Makedonija” je ovih dana objavila analizu koristenja takozvanih “upisnih kvota’ koje mladima “nemakedonske nacionalnosti” omogucavaju upis na jedan od dva univerziteta u zemlji. Iako bi po toj osnovi Romi imali pravo na 2,4% kandidata na univerzitetu (procenat zastupljenosti u ukupnom stanovnistvu), podataka o upisanim Romima prosto nema! Posljednji raspolozivi podaci o nekom Romu koji je stekao univerzitetsku diplomu stari su vec nekoliko godina. Jednako kao i podaci o ucescu Roma u sektoru javne administracije. Ako ih uopste ima, onda rade na najlosije placenim poslovima. Jedna stara statistika iz 1991. godine tvrdila je da je nesto preko 8.000 Roma u stalnom radnom odnosu, samo 80 u drzavnoj upravi. Ali, od tada se mnogo toga izmjenilo na gore, narocito za Rome.

    Drustvo u tranziciji kroz nekoliko navedenih primjera koji na zalost nisu usamljeni, pokazalo je da su Romi negdje na margini. Mozda i dalje od toga. Sami nemaju snage da poprave vlastiti polozaj. Drustvo u kome zive pokazuje sve vise jednu opasnu ravnodusnost koja bi, upozoravaju sociolozi, nastavi li se trend osiromasenja drustva u cjelini, mogla prerasti i u otvorenu netrpeljivost i agresivnost. Srecom, za sada toga nema. Ipak, nesto bi trebalo uciniti – svjesni su svi. Oni koji bi mogli uciniti najvise, politicari, sjetice se Roma opet pred neke izbore; kao poslusne glasacke masinerije, na zalost.

    AIM Skopje

    ZALJKO BAJIC