AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 28 JUN 2000 18:05:05 GMT

    Ravnopravni Romi bez građanskih prava

    Aim, Zagreb,

    Građani širega zagrebačkog centra već mjesec dana svud oko sebe sustavno podižu brda glomaznog otpada, zatrpavajući razvaljenim kaučima i Obodin-frižiderima blok po blok, ulicu po ulicu, općinu po općinu. Svako od tih brda po nekoliko dana čeka na posljednji ispraćaj do prekosavskog odlagališta, a podnošljivo odmjereni intermezzo doima se kao da postoji samo za potrebe Roma, ljudi koji zadnji polažu nade u vrijednost nečega što smo odlučili definitivno izbaciti iz svojih života. Stotine saprofita zaozbiljeno garavih lica - koji će vas uljudno pitati imate li kojim slučajem namjeru pored rasklimanog kredenca riješiti se i dotrajalog tepiha ili napuklog vodokotlića - došli su u Zagreb iz čitave Hrvatske. Vi ćete ih uto pogledati, i začuditi se otkud odjednom Cigići da su ekonomičniji od vas, kako to da su baš oni ta mlađa braća koja su dorasla do vaših starih cipela.

    Romi u nas nisu građani drugog reda, nego su praktično lišeni građanskih prava. Kao u Americi pedesetih godina 20. stoljeća, dok "obojenima" savezni zakoni više nisu branili uživanje društvene ravnopravnosti, ali je oni zbog prešutnog konsenzusa bjelačke većine nisu u svakodnevici mogli ni za živu glavu ostvariti. Na tlu Hrvatske, Romi se prvi put spominju u dokumentima Dubrovačke Republike, iz po njih zakonom vrlo nezgodnoga 14. stoljeća. U današnjoj Hrvatskoj, nitko javno ne huška protiv Roma, nitko im ne niječe "ustavom garantirane slobode" (pučki pravobranitelj Ante Klarić). Ali, pogledajmo koja vrsta priznavanja probija iz takve tolerancije: prije nekoliko dana na jednome popularnom talk-showu Hrvatske televizije, gost kojega bi nazvali uglednim i relevantnim izjavio je kako su se Hrvati "već s razlogom ispričali Židovima zbog sudjelovanja u holokaustu".

    Tema je bila možebitno srpsko ispričavanje Hrvatima zbog posljednjega našeg rata, no zanimljivo je da ni u ovom slučaju hrvatski Romi nisu spomenuti, kao što ih se niti inače ne spominje kada je u pitanju genocid, kojega je ustaški režim priredio manjinskim narodima u Drugome svjetskom ratu. Srbima je u tom piru proliveno apsolutno najviše krvi, no proporcionalno je Romima u Hrvatskoj gotovo zatrto sjeme. Uvijek se, međutim, spominju isključivo Židovi ("i brojni Hrvati, protivnici Pavelićeve diktature, npr. Pavlek Miškina, brutalno umoren", itd.), ali ne jer bi ovdje najednom silno voljeli Židove, nego zato što u Hrvatskoj prevladava mišljenje kako je dobro sa Židovima danas biti u dobrom odnosu, jer su moćni, bogati, utjecajni i sitničavi... Što se Srba tiče, s njima smo načisto, a Romi opet, pa koga briga za Rome, oni nisu ni bogati ni sitničavi ni utjecajni.

    Nijedan zakon ne može ugledne goste u TV-programima natjerati da uzmu u obzir strašnu količinu romskog stradanja u nas, i njihovu tešku poziciju u naše vrijeme. Nama bi se to činilo neozbiljnim: patnje sakupljača smeća. Jer, nije zakon prvenstveni uzrok prevladavajućemu svjetonazoru, nego obrnuto, što znači da bi zakoni trebali biti ispisani po mjeri željenog i viđenog civilizacijskog horizonta. Vid Balog i Kasum Cana i nekolicina preostalih zvaničnih romskih predstavnika, mogu se ne znam koliko upinjati da javnosti hrvatskoj objasne da im sunarodnjaci žive na rubu katastrofe, da naša mala braća umiru prije negoli iskoriste cipele koje smo im namrijeli u ostavštinu, jer im okolnosti drastično sijeku životni vijek (hrvatski Romi uglavnom umiru od tzv. "socijalnih" bolesti pluća i probavnog trakta). Uzalud nam pričaju, dok se njihova vrijednost izražava našim smećem.

    A nedavno su Romima iz naselja Strmac Podravski kod Varaždina definitivno uskratili dozvolu da sami počiste deponij smeća, uz koji žive. Odbijeno im je i postavljanje kontejnera za ambulantu, gradnja vodovodne i kanalizacijske mreže, priključka za struju, i mogućnost pokretanja odavno projektiranog urbanističkog plana. Četristo ljudi, od čega su tri četvrtine malodobna djeca, a gotovo svi su rođeni u Strmcu, živi tako uslijed okolnosti koje se za opis daju isključivo omirisati, opipati, odbolovati. I sve zato da bi strmački Romi konačno popustili pred jedinom dosad izrečenom ponudom lokalne vlasti i civilnih susjeda: da presele "negdje između Karlovca i Knina". Romima se to učinilo nepriličnim, taj trend među Hrvatima i ostalima već odlično prihvaćen, pa su kazali da oni ne mogu useliti u tuđe kuće. Eto, prebiru tuđe smeće, a ne mogu u tuđu kuću; ko da im takvima ugodi...

    Par dana kasnije grupa je zagrebačkih skinheadsa izmaltretirala jednu mladu Romkinju, pa je onda njezina rodbina malo isprepucala zbunjene skinse. O hrvatskim skinsima obično se piše kao o uvezenom fenomenu, te se zanemaruje da je njihov udio u svim našim okršajima mjerljiv tek promilima. Također, potpuno je ispušteno iz vida kako je uvezena samo ikonografska forma, dok smo materiju i motive za obradu ponudili sami, kao društvo do obrva uronjeno u vlastiti šovinizam. Skinheadsi u nas nisu autentična pojava, ali je ono što oni rade ionako odranije etablirano kao opći doživljaj svijeta, pa i njihovo ponašanje zato predstavlja sasvim autentičan stav društva u cjelini. Da nema skinsa, takvo društvo na neizbježnom prijelazu u mirnodopsku pozu ne bi imalo spasonosni ventil za svoju frustriranost Romima ili drugima koji nam kvare zrak. A logorima Evropa sve teže gleda kroz prste.

    Naravno, spomenuti strmački Romi, primjerice, nisu tu od jučer, nisu ni u Hrvatskoj od jučer, nego upravo na ovoj lokaciji uz Dravu žive zadnjih pola stoljeća. Njihovi međimurski sunarodnjaci imaju više sreće; tamo postoji sedamnaest vrlo pristojnih romskih naselja, čije žitelje nitko ne tjera da potraže dom "negdje između Karlovca i Knina" . Što je još nevjerojatnije, njihova djeca idu u školu zajedno s djecom tamošnjih većinskih Hrvata. Svugdje mali Romi idu u školu s hrvatskom djecom, reći će netko. Da, osim ako Roma ima malo više, ako ih recimo ima toliko da bi u svakom razredu bilo po nekoliko njih, kao u Strmcu Podravskom. U tom slučaju, djeca se jednostavno izdvoje u posebne razredne getoe, a za formalnu izliku ljubopitivom dijelu javnosti ponudi se informacija da Cigići zbog lošeg poznavanja hrvatskog jezika nisu kadri pratiti nastavu skupa s hrvatskim vršnjacima.

    Kako će potom maleni Romi naučiti hrvatski jezik jedan od drugoga, to i nije tako važno. Za znanje koje im treba pri sakupljanju smeća, škola uistinu nije neophodna. Manjine se prema ostatku stanovništva uobičajeno nalaze u jednome od tri glavna odnosa: asimilacije, integracije ili getoizacije. Iako je u Hrvatskoj na djelu gotovo isključivi odnos getoizacije - doduše neprovediv zakonski, ali u praksi vrlo intenzivan - Romi se iznimnom socijalnom žilavošću opiru demografskoj marginalizaciji, te ih je prema popisima stanovništva u Hrvatskoj broj porastao od 3858 - godine 1981., do 6695. - godine 1991., a neslužbeno ih danas ima oko 13 tisuća. Taj porast moguće je objasniti samo njihovom žilavošću, a eventualna ironija oko bogatijeg otpada u Hrvatskoj nipošto ne bi za cilj pronašla "sakupljače smeća", nego društvo koje vlastiti otpad tako uspješno producira.

    Igor Lasić