AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 21 JUN 2000 21:30:04 GMT

    Postizborne dileme: Ko je lider crnogorskog bloka

    Predsjednička moć

    Za razliku od prvih lidera antimiloševićevskog i pokreta za suverenu Crnu Goru, Đukanović uz sebe ima brojnu grupaciju političkih preobraćenika i, što je mnogo važnije, njegovi ljudi kontrolišu državne institucije i finansije

    AIM Podgorica, 21.06.2000. godine

    "Tužno je što vi nijeste prihvatili naš poziv da glasate za nas. Zato vam se više ne možemo obraćati sa poštovani građani. Vi ste gori od njih, kada ste ih, i poslije svega, tajno glasali". Ovim riječima se, posredstvom crnogorskih državnih medija, građanima Crne Gore obratila portparol Liberalnog saveza Vesna Perović, izražavajući ljutnju zbog neuspjeha stranke na minulim prijevremenim lokalnim izborima u Podgorici i Herceg Novom. Konsekvence zbog toga neće snositi rukovodstvo LSCG-a, već građani, jer je glasnogovornica liberala najavila da će poslanici ove stranke ubuduće biti nevidljivi u crnogorskom parlamentu. Preciznije, napustiće ga. Najnoviji izborni neuspjeh Liberalnog saveza, nekada vodeće snage pokreta za crnogorsku državnu samostalnost, još jednom je pokazao da su se, tokom posljednje dvije godine, bitno drugačije rasporedile kockice na onoj procrnogorskoj strani političkog mozaika. Liberali više nijesu ono što su bili, niti njihovi lideri mogu da pretenduju na vodeće pozicije u crnogorskom independističkom bloku. Prostor koji je, po prirodi stvari, trebao da pripadne njima, popunile su političke snage okupljenje oko crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića.

    Djukanovićev politički savez, u kojem su, osim Demokratske partije socijalista, još Socijaldemokratska partija i prosrpska Narodna stranka, nametnuo se kao jedina ozbiljna protivteža režimu Slobodana Miloševića i protagonistima njegove politike u Crnoj Gori. Sam Djukanović, koji je i predsjednik DPS-a, pritom je od nekadašnjeg političkog lidera Liberalnog saveza Slavka Perovića preuzeo oreol nepokolebljivog borca za odbranu državnog i nacionalnog prava Crne Gore, pa i njenog prava na nezavisnost, ukoliko propadnu pokušaji da se zajednička srpsko - crnogorska država demokratizuje i decentralizuje.

    Djukanovićevu popularnost među onima koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci ne pokazuju samo rezultati izbora u protekle dvije - tri godine, već i sondaže javnog mnjenja. On po popularnosti čak nadmašuje lidera socijaldemokrata Žarka Rakčevića na njegovom terenu, medju pristalicama SDP-a. Prema istraživanju koje je za potrebe podgoričkog Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) radila privatna agencija "Damar" iz Podgorice, kod pristalica SDP-a Djukanović je bolje ocijenjen od Rakčevića. Sudeći prema istom istraživanju, i znatan broj pristalica Liberalnog saveza ne skriva naklonost prema aktuelnom predsjedniku Crne Gore. Najvišom ocjenom (peticom) Đukanovića je ocijenilo 23,4 posto pristalica LSCG-a, a i prosječna ocjena koju je od njih dobio je prilično visoka - 3,24. Kada se, uz to, uporede ocjene koje građani crnogorske nacionalnosti daju Milu Đuukanoviću, liderima LSCG-a Miodragu Živkoviću i Slavku Peroviću, te socijaldemokrata Žarku Rakčeviću, vidi se da su oni ubjedljivo najviše naklonjeni Djukanoviću.

    Kako se moglo dogoditi da Milo Đukanović, nekada zadrti miloševićevac i jedan od najoštrijih kritičara crnogorskog pokreta za nezavisnost, postane vodeća ličnost tog pokreta i potisne u stranu njegove rodonačelnike? Š ta je, dakle, omogućilo da se u Crnoj Gori ponovi biblijska priča o Savlu, progonitelju hrišćana, koji postaje Pavle, začeti promoter nove religije? Rješenje zagonetke treba tražiti u dva pravca. Prvi vodi do početaka stvaranja crnogorskog independističkog bloka, a drugi do momenta cijepanja Demokratske partije socijalista, nasljednice Saveza komunista u Crnoj Gori, na promiloševićevsku i antimiloševićevsku frakciju.

    Pokret otpora Slobodanu Miloševiću i velikosrpskom projektu prekomponovanja bivše Jugoslavije, od početka je bio fragmentiran, ali i sa jasno uočljivom vodećom ulogom Liberalnog saveza, stranke koja se nedvosmisleno zalagala za suverenu Crnu Goru. Prvi put kada je samostalno nastupio na izborima za crnogorski parlament (decembar, 1992.godine), Liberalni savez, predvođen Slavkom Perovićem, u potpuno neravnopravnoj konkurenciji je osvojio 35.564 glasa (12,4 posto). Rezultat je bio skoro jednak onom koji su, zajedno sa liberalima, dvije godine ranije postigle skoro sve antimiloševićevske snage u Crnoj Gori, okupljene u Savez reformskih snaga Jugoslavije, na čijem se čelu nalazio posljednji premijer SFRJ Ante Marković. Da narasta energija pokreta za nezavisnost Crne Gore, krajem 1992. godine je pokazivao i izborni rezultat dvije partije socijaldemokratske orijentacije - Socijaldemokratska partija reformista je dobila blizu 13.000, a Socijalistička partija više od 8.000 glasova.

    Nakon znakova ovakve ekspanzije, bilo je logično očekivati da će političke snage crnogorskih independista početi blisko da sarađuju na projektu suverene i demokratske Crne Gore. To se, međutim, nije desilo. Objedinile su se dvije partije socijaldemokratske orijentacije, ali je time samo pojačan rivalitet između novostvorene Socijaldemokratske partije i Liberalnog saveza. Jači i borbeniji liberali su socijaldemokrate doživljavali kao politički višak na procrnogorskom dijelu političke scene, koji njima samo kvari posao. Zbog toga su prosrpsku Narodnu stranku dr Novaka Kilibarde pretpostavili Socijaldemokratskoj partiji. Liberali i narodnjaci su zajedno pokušali da detronizuju jedinstveni DPS na parlamentarnim izborima 1996.godine, ali im to nije pošlo za rukom.

    Kada je, početkom 1997.godine, došlo do sukoba u redovima vladajućih socijalista, Đukanovićeva frakcija je prilično jasno pokazala da ne želi samo da zadrži veći komad prostora koji je pokrivala jedinstvena DPS, nego i da uđe na teren independističkih stranaka. U strahu od prevage promiloševićevskih snaga u Crnoj Gori, independisti su takvu Đukanovićevu želju prihvatili sa dobrodošlicom. Iako nevoljno, zbog prisustva pomenutog straha, čak je i rukovodstvo Liberalnog saveza pružilo otvorenu podršku Đukanoviću uoči odlučujućeg, drugog kruga nadmetanja sa Momirom Bulatovićem za funkciju predsjednika Crne Gore. Time su, praktično, liberali svojevoljno prepustili Đukanoviću liderstvo u novoformiranom procrnogorskom političkom bloku, pravilno procjenjujući dramatičnost trenutka i Đukanovićevu snagu.

    Za razliku od prvih lidera antimilošeivćevskog i pokreta za suverenu Crnu Goru, Đukanović je uz sebe imao brojnu grupaciju političkih preobraćenika i, što je mnogo važnije, njegovi ljudi su kontrolisali državne institucije i finansije. U ličnosti Đukanovića, crnogorski independisti su prepoznali onoga ko ima više moći od drugih da ostvari njihove želje. Njemu okolnosti jesu išle na ruku da takvu nadu stalno osvježava, ali se pokazao i prilično vješt u kanalisanju političke energije pristalica crnogorske državne samostalnosti.

    Djukanovića sada i te kako obavezuju nade independista i za njega bi bilo veoma rizično da ih u potpunosti iznevjeri, pogotovo što su i među pristalicama Demokratske partije socijalista, čiji je predsjednik, brojniji oni kojima je na srcu nezavisna i međunarodno priznata Crne Gora od onih koji prihvataju konfederalnu formulu zajedništva sa Srbijom.

    Dragoljub VUKOVIĆ (AIM)