AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 21 JUN 2000 13:00:24 GMT

    Tragovi HDZ-ove pljačke i u Zagrebu

    Aim, Zagreb, 21.6.2000.

    Punih deset godina jedna te ista gradska vlast u Zagrebu raspolagala je golemim proračunskim novcem za održavanje na životu važnih gradskih institucija, od komunalne infrastrukture do muzeja i sportsko-rekreacijskih centara. Deseci milijardi kuna utrošeni su bez javnog nadzora pri kojemu bi se moglo uočiti na što se pojedina stavka odnosi, a jedine informacije nuđene su u krajnje uopćenoj formi tipa "za kulturu toliko i toliko, od čega na sva kazališta postotak taj i taj"... Potpuna netransparentnost pogodovala je istorodnoj državnoj vlasti iliti Hrvatskoj demokratskoj zajednici; točnije, predstavljala je prvorazredni uvjet njezina desetljetnog opstanka. Uz ostale zavisne činitelje vlasti, time je zatvoren krug u kojemu su nestajale nekretnine i gotovina, da se velikom dijelu nikad više ne otkrije zadnja pošta u kakvome bankovnom arhipelagu s onu stranu globusa.

    Samo, po uzoru na davno umrle autokratske režime, i ovaj Franje Tuđmana prilično je vjerovao u tisućgodišnju održivost uz državni trezor, pa je za njima ostao trag nalik onome što ga ljetni požar ostavlja u primorskoj makiji. Nije Tuđman kroza svoje partijske trube nikad eksplicitno odsvirao uspavanku koja bi se odnosila na baš milenijsku političku prognozu, ali drukčije nije moguće protumačiti tolike zaostale dokumente o financijskom poslovanju svih razina vlasti. Ona gradska zagrebačka - svakako najvažnija među sestrinskim upravama od Panonije do Jadrana - djelomično je razotkrivena tek nedavno, podacima koje su od naslijeđene birokracije iznudili vladin povjerenik za Grad Zagreb Josip Kregar i novi dogradonačelnik Mladen Vilfan. I nije za čuditi se što su sve dojučerašnji upravitelji Zagreba učinili, nego je upravo nevjerojatno kako su pritom bili nonšalantni.

    Josip Kregar osnovao je za vrijeme svoga dvomjesečnog mandata, između ostaloga, i Radnu skupinu za izradu analize primjene propisa pri dodjeli stanova kojima raspolaže Grad Zagreb. Radna skupina ustanovila je da dio primjene propisa nije moguće ustanoviti, jer su ključevi brojnih gradskih stanova u međuvremenu neobjašnjivo nestali iz vida, iako zakon ne predviđa tu mogućnost. Bez jasnih kriterija i prihvatljivih propisa, dakle, mnogi stanovi su "privatizirani", tako što se Grad benevolentno odrekao svoje imovine, a da oko evidencije - makar za šminku - nitko nije brao brigu. Radna skupina je još ustanovila da se više od fantastičnih tisuću gradskih stanova danas koristi bespravno i, naposljetku, da je gradskom stambenom politikom proteklih godina grubo kršeno ustavno načelo o jednakosti građana. To što su neki hrvatski građani jednakiji od drugih, doduše, nije novost.

    Novost je zato objavljeni djelomični popis imena privilegiranih vlasnika i korisnika gradskog stambenog prostora. Od političara, tu su predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić, hrvatski konzul u Mostaru Ćiro Grubišić, glavni tajnik HDZ-a Drago Krpina, HDZ-ov saborski zastupnik Anđelko Vuletić, član Glavnog odbora HDZ-a Hrvoje Šošić i bivši ministar rada i socijalne skrbi (sic!) Marin Črnja. Od ostalih, tu su glasnogovornik MUP-a Slavko Rako, urednik Glasnika HDZ-a Krešimir Dukarić, zamjenik pročelnika Gradskog ureda za kulturu Davor Žagar, nekoliko novinara i redatelja, te sva sila glumaca... Stanovi koji su kupljeni novcem građana dijeljeni su također institucijama poput Sabora i Vlade, Ureda Predsjednika, Vojnog suda, Hine, SZUP-a, Državnog odvjetništva, ili bogatim državnim poduzećima poput Hrvatske elektroprivrede, HRT-a, INA-e, HPT-a, Auto Hrvatske.

    Ogromni broj stanova - radi se o podjeli blizu dvije i pol tisuće stanova - završio je u privatnom vlasništvu, jer se kategorija "korištenja" bez ograničenja, još do 1997. godine mogla pretvoriti u stanarsko pravo, a isto potom u vlasništvo, za male pare. Stanovi u zakonski nepostojećoj kategoriji "čuvanja", zbog koje se članovima Radne skupine dizala kosa na glavi, uzurpirani su bez ugovorne mogućnosti istjerivanja korisnika (sudske postupke Grad je izbjegavao uz službenu izliku o "nesvrsishodnosti zbog predugog trajanja", a da pritom nije navedeno kako su za trajanje krivi - nepripremljeni gradski službenici). Konačno, stanovi podijeljeni po ugovornom najmu, već godinama proizvode gubitke jer je određena cijena za korisnike ekonomski upravo smiješna: u najboljem slučaju, Grad je od korisnika iskao mjesečnu naknadu u iznosu od tri kune po kvadratnom metru stana. Na taj način, po gruboj procjeni, Grad Zagreb kroz deset je godina upropastio vlastitim građanima barem 600 milijuna kuna (ili oko 150 milijuna maraka). Ne bi bio problem izračunati koliko bi se za taj novac moglo izgraditi novih stambenih kvadrata za očajnu gradsku socijalu, za ratne invalide, za one koje Grad o trošku proračuna iseljava zbog provođenja novih prostornih planova, za mlade ljude koji će i u četrdesetoj godini života stanovati s roditeljima, ako prije toga ne isele nekamo na Zapad. A da bi došli do svih ovih brojeva, Kregar i njegova Radna skupina pretrpjeli su napade i optužbe, da se radi o inatu i političkom progonu, čak linču pojedinaca iz bivše vlasti. Josip Kregar nedavno je na to izjavio: "Argumenti odgovornih mene podsjećaju na situaciju kada lopova uhvatiš s rukom na svom novčaniku, a on ti uvrijeđeno kaže da ne razumiješ logiku slobodnog tržišta".

    Kregara su na čelu zagrebačke gradske uprave zamijenili novoizabrani gradonačelnik Milan Bandić i njegov pomoćnik Mladen Vilfan. Potonji je novinarima otkrio kako su proteklih godina financirana gradska zagrebačka kazališta. Za primjer ćemo iz posljednjega godišnjeg proračuna navesti "Gavellu" - 10.720.000 i "Teatar Exit" - 300.000 kuna. Prva dotacija odnosi se na redovne troškove plaća i održavanja tzv. hladnog pogona, dok je druga tek pomoć za premijernu produkciju. Ali, ravnatelj "Gavelle" režimski je redatelj Krešimir Dolenčić, koji je autorizirao sve državne scenske spektakle, od rođendana Franje Tuđmana u Hrvatskome narodnom kazalištu, do sprovoda Gojka Šuška na Mirogoju, dok je "Teatar Exit" avangardna institucija čija sjajna predstava "Izbacivači" je od strane ministara napadana i zabranjivana za organizirane posjete učenika hrvatskih osnovnih i srednjih škola.

    "Teatar Exit" tako je bio i jedina kulturna ustanova koja je morala plaćati porez na dodanu vrijednost od ulaznica. Bio, jer je prije mjesec dana prekinuo prikazivanje zbog prevelikih gubitaka... Glumce "Gavelle" možemo također pronaći među sretnicima koji su dobili gradski stan, ali ne treba vjerovati da njima gašenje "Exita" odgovara na ma koji način. Uostalom, neke smo iz "Gavellina" ansambla mogli vidjeti i na gostovanjima u "Teatru Exit". Činjenica je, međutim, da se nitko od ljudi iz branše nije javno oglasio povodom bankrota jednoga od najpopularnijih zagrebačkih kazališta. Zanijemjeli su, jer tako nalaže vulgarna logika ovog tržišta: ja tebi stan i plaću s naknadom za javni prevoz, a ti meni šutnju. Na stranu što zbog takve interpretacije posljednjih Hamletovih riječi mogu slobodno očekivati da ih na generalnim probama izbezumljuje osobno Shakespeareov uvrijeđeni duh.

    Ruku pod ruku s gradskom politikom financiranja svega na početku spomenutog, od semafora do bazena, provlači se svakako i zadnji motiv neformalne ali djelotvorne korupcije. Para je pri kupovini novinara i umjetnika doteklo za jedva deset godina, a ne bi ni toliko da se vodeći intelektualci u primitivnim društvima masovno ne prodaju za rješenje osnovne egzistencije, dok neobrazovani tajkuni ne pristaju na manje od banke ili tvornice-dvije. Ali, to je s pozicije lupeške vlasti bio opravdan ulog, ma koliko mi govorili o gubicima po imovinu građana. Tih jedva-deset-godina i nije malo, ako se zamisli koliki su novac iz države ispotezali oni koji su samo za tekuće troškove i odstupnicu uložili stotine milijuna proračunskih maraka. Trajanje njihove vladavine, ma koliko nam to bilo teško priznati, bilo je prvenstveno određeno vremenom za kojega im se na vlasti uopće isplatilo ostajati.

    Igor Lasić