AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 16 JUN 2000 12:01:51 GMT

    BH diplomatija

    Kako postati ambasador?

    Banjaluka, 16. juni 2000. (AIM)

    London, Vašington, Pariz, Atina, Beč, Brisel, Ženeva... Peking, Tokio, Nju Delhi, Džakarta, Kuala Lumpur... Tel Aviv, Rijad, Teheran... U svim ovim, a i mnogim drugim metropolama, širom kugle zemaljske, smještene su diplomatske misije Bosne i Hercegovine. Sa 38 ambasada, pet genelarlih konzulata i šest stalnih misija pri međunarodnim organizacijama, BiH ima diplomatsku mrežu na kojoj bi joj, vjerovatno, pozavidjele mnoge bogatije, veće i značajnije države.

    Istina, neke od predviđenih diplomatskih misija još uvijek nisu popunjene, ali i bez toga BiH ima više od 50 visokorangiranih diplomata: ambasadora, generalnih konzula, stalnih predstavnika i otpravnika poslova. Naravno, tu su i pomoćno osoblje i članovi porodica diplomata. Svi oni u bijelom svijetu borave na teret budžeta. Dodaju li se tome troškovi, od zakupa prostora do telefonskih i ostlih računa, nije teško naslutiti da predstavljanje Bosne i Hercegovine u inostranstvu, prilično košta.

    Da li je to cijena koju jedna nezavisna, međunarodno priznata, a uz to još i evropska država, neminovno mora da plati? I šta takvo prilično razuđeno diplomatsko predstavljanje konkretno donosi Bosni i Hercegovini? Kakva je to spoljnja politika BiH koju naši diplomati provode u bijelom svijetu? I ko su ti diplomati: pomoću kakvih ključeva i multietničkih nagodbi su stranački kadrovi, ali i potpuno anonimni državni službenici, postali ekselencije u diplomatskim korovima evropskih i svjetskih metropola?

    Najteže od svih prethodnih pitanja je vjerovatno ono koje se odnosi na osnove spoljnje politike BiH. Država koja nije načisto čak ni sa svojim državnim uređenjem, a kamoli sa unutrašnjom politikom, teško može da ima konzistentnu spoljnju politiku. Već i u tako prozaičnim pitanjima, kakvo je, recimo, pravo BiH da, po osnovu sukcesije imovine bivše SFRJ, dobije dio diplomatskih predstavništava eks Jugoslavije u svijetu, jasno se vidi da Bosna i Hercegovina spoljnje politike - nema. Dok su predstavnici srpskog naroda skloni stavu da BiH tu nema šta da traži, jer zgrade konzulata i ambasada SFRJ pripadaju SRJ kao zemlji nasljednici, predstavnici druga dva naroda, a naročito bošnjački političari, misle da i ta, kao i sva druga imovina eks Jugoslavije, mora biti predmet ostavinske rasprave. Tako su, čekajući sukcesiju, bh ambasade i konzulati danas uglavnom podstanari u zemljama domaćinima.

    Interesantan je, u tom kontekstu, i geografski raspored ambasada i ambasadora. Imati ambasadora u Parizu, Vašingtonu, Londonu, Berlinu, dakle u najmoćnijim zemljama svijeta, ili u Ujedinjenim nacijama, je ipak koliko-toliko smislena stvar. Ali zašto BiH mora obavezno biti predstavljena, i to na najvišem diplomatskom nivou, u jednom Kataru, Maleziji ili Ujedinjenim arapskim emiratima? Interesantno je da BiH ima ambasade u čak 10 islamskih zemalja, ne računajući Tursku, i da su u svima njima ambasadori Bošnjaci. Ali, vjerovatno ni ambasade u Argentini ili Južnoafričkoj Republici nisu baš od presudnog značaja za opstanak i prosperitet BiH, kao ni za imidž ove zemlje u svijetu.

    Pažljivi posmatrači domaćih političkih prilika još se sjećaju žestoke rovovske borbe, započete u BiH odmah po potpisivanje Dejtonskog sporazuma: borbe predstavnika tri konstitutivna naroda za raspodjelu diplomatskih funkcija. Mada je načelni dogovor o procentu participacije u diplomatiji postignut relativno brzo, dugo se još vodila bitka za svako ambasadrosko mjesto. Da li zbog prevelike brige nacionalnih i stranačkih lidera za dostojno predstavljanje BiH u svijetu, ili zbog lijepih mogućnosti za diplomatsko uhljebljenje svojih ljudi - odgovor nije teško naslutiti.

    U tim pregovorima Republika Srspka je dobila trećinu mjesta u diplomatiji. Po tom principu RS je trebalo da da trećinu ambasadora ili šefova misija, ali i trećinu nižih diplomatskih službenika. Naravno, za jednu zemlju od milion stanovnika i bez ikakve diplomatske tradicije to je bio veliki izazov. Valjda je zbog toga prije dvije godine u Bijeljini održan dvomjesečni kurs, na kojem je stotinak polaznika, kandidata za diplomatsku službu, brzinski prešlo gradivo iz međunarodnih odnosa, spoljnje politike, diplomatije i diplomatskog protokola. Ovom kursu prethodio je konkurs za diplomatsku službu, na koji su se mogli prijaviti svi građani sa završenim fakultetom i znanjem jednog od pet svjetskih jezika. Iako je davno prošlo vrijeme kada je diplomatija bila zanat rezervisan samo za najobrazovanije aristokrate iz najviših krugova, ovakvo regrutovanje diplomata je, i za savremene prilike, neuobičajeno.

    Nakon pomenutog kursa sastavljena je takozvana diplomatska lista RS, na kojoj se trenutno nalazi, prema nezvaničnim podacima, oko 200 osoba. Sa te diplomatske liste, bar formalno, regrutovani su i ambasadori. Republika Srspka je u prethodnoj podjeli, mora se priznati, dobila prilično značajna ambasadorska mjesta. Iz RS su otišli ambasadori u Egipat, Francusku, Grčku, Indiju, Kinu, Rusiju, SAD i Sloveniju, te stalni predstavnik u misiju Ujedinjenih nacija u Ženevu, i generalni konzuli u Minhen i Študgart u Njemačkoj.

    Kada su Srbi dobili svoje, počela je međustranačka borba za konkretna ambasadorska mjesta. Za ambasadora u Egipat, radikali su predložili Zorana Jovanovića, ali njihov prijedlog nije prošao. U Kairo je otputovao Srboljub Lalović, na prijedlog SDS-a. Ambasadora u Francuskoj, je opet, nakon dosta stranačkih nadmudrivanja, predložio SNS. Prijedlog da ambasador u Parizu bude novinar Miroslav Janković nije prihvaćen, jer se, navodno, ovom izboru suprotstavila Biljana Plavšić. Tako je ambasador BiH u Francuskoj postao Slobodan Šoja, profesor francuskog jezika i istorije. Ovaj neoženjeni tridesetpetogodišnjak, koji je ranije držao na Sorboni predavanja iz istorije Balkana, postao je jedna od nada bh diplomatije.

    Ambasadorska mjesta u Kini, Grčkoj i Rusiji SDS je u stranačkoj podjeli dobio bez problema. Za ambasadora u Atini postavljnen je Ljubomir Zuković, raniji ministar kulture u SDS-ovkoj vladi. Ambasador BiH u Moskvi postao je Nebojša Ivaštanin, takođe partijski kadar SDS-a, bivši predsjednik opštine Gradiška, poznat i po tome što je objavio knjigu aforizama. Nekadašnji predsjednik Privredne komore RS Svetislav Mudrenović, postavljen je, takođe na prijedlog SDS-a, za ambasadora u Pekingu. Prije dolaska na službu u glavni grad Kine, Mudrenović se za Nezavisnu televiziju Banja Luka, slikao u kineskom restoranu u Banjoj Luci. Pri tom je novinaru koji ga je intervjuisao za kafanskim stolom, ali i tv auditorijumu, pomno objašanjavao kako se na ovaj način priprema za diplomatsku službu, upooznajući kulturu i običaje kineskog naroda.

    Mudrenović, koji je među prvima otputovao u ambasadore, već se dobro aklimatizovao u Pekingu. Sa sobom je, koristeći ambasadorsko pravo, poveo i porodicu: suprugu i unuku koja u Pekingu ide u školu. Ambasada BiH u Kini radi u zakupljenim prostorijama u diplomatskoj četvrti Pekinga. Za sada je ambasador Mudrenović jedini diplomata Bosne i Hercegovine u Kini, dok ostale poslove u ambasadi obaljaju lokalni kineski službenici. Ambasada BiH u Pekingu radi uglavnom na razvoju ekonomskih odnosa sa ovom dalekom i prijateljskom zemljom, mada je za sada od te privredne saradnje, vidljivo jedino da sve više Kineza u Republici Srspkoj prodaje jeftine bofl džidže, što su kineski šverceri uspješno radili i prije uspostavljanja diplomatskih odnosa dvije države.

    I ambasador BiH u Sloveniji je čovjek SDS-a. Zove se Branko Petrić i bio je, istina vrlo kratko vrijeme, ministar pravde u Vladi Gojka Kličkovića. Da nije ovog biografskog podatka ovaj nekadašnji sudija iz Dervente bio bi potpuni anonimus. No, i uprkos kratkoj ministarskoj karijeri, ambasador Petrić nije naročito poznat ni u krugovima svojih kolega u pravosuđu RS. Još jedan srpski sudija dospio je među ambasadore: to je Novak Todorović, ambasador BiH u Inidji. Prije odlaska u Nju Delhi, gospodin Todorović je bio sudija vojnog suda u Banjoj Luci i to je otpilike sve što smo o njemu uspojeli saznati.

    Za razliku od većine svojih kolega, Todor Dutina, stalni predstavnik BiH u Ujedinjenim nacijama u Ženevi, nije nepoznat javnosti. On je takoreći preteča srpske diplomatije u Bosni i Hercegovini i prvi nezvanični ambasador Republike Srspke. Još u vrijeme Radovana Karadžića, usred rata, Dutina je poslat u Moskvu, da u prijateljskoj Rusiji zastupa interese RS. Kao što je poznato, Republiku Srspku tada niko nije priznavao, čak ni kao entitet, ali oni koji su tada pravili državu smatrali su da je dobro imati svog čovjeka u Moskvi, iako ga niko, pa ni sami Rusi, nije smatrao ambasadorom.

    Todor Dutina je mjesto u Ženevi, dakako, dobio na prijedlog SDS-a, ali se priča da je nakon antikorupcijske revolucije, prvi pohitao u Banski dvor, da se ogromnim buketom cvijeća dodvori tadašnjem Predsjedniku RS Biljani Plavšić.

    Na kraju, Dodikov SNSD je sticajem okolnosti uspio da ugrbi jedno, ali značajno ambasadorsko mjesto - ono u Vašingtonu. Prvobitno za ambasadora u SAD bio je upućen Dragan Božanić, sadašnji zamjenik ministra inostranih poslava u Savjetu ministara BiH. Ali, Vašington nije htio Božanića, ranijeg urednika SRT-a i potonjeg bliskog saradnika Momčila Krajišnika. Tako je upražnjeno ambasadorsko mjesto, tek nakon što su se unutar RS izdešavale razne stvari, pripalo Igoru Davidoviću, ranijem direktoru državne špediterske firme Meridijan iz Banje Luke i Dodikovom čovjeku od povjerenja. Davidović je sa sobom u glavni grad SAD poveo i svoju porodicu. Upravo se sprema da 14. juna, preda akreditivno pismo Bilu Klintonu i tako i zvanično počne svoju diplomatsku misiju u SAD. Šta će ta misija donijeti Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj, a šta Igoru Davidoviću i njegovom mentoru, vidjećemo valjda uskoro.

    Mislilo se da će nakon ove kombinatorike Dragan Božanić ostati definitivno bez ambasadorskom mjesta, ali to izgleda nije istina. Kako nezvanično saznajemo, Božanić se sprema za ambasadora u Južnoafričkoj Republici, mada u prvobirntoj šemi nije ni predviđeno da BiH ima ambasadu u Kejptaunu.

    Nije teško primijetiti da je u podjeli ambasadorskih mjesta među strankama u RS, bar za sada, najbolje prošao SDS. Tajna je u tome što su ambasade stranački raspoređivane u vrijeme kada je član Predsjedništva BiH iz RS bio Momčilo Krajišnik. Međutim, politički odnosi u RS su se u međuvremene bitno proimijenili. Kako tvrdi potpredsjednik SDS-a Dragan Čavić, njegovu stranku već dvije godine niko ne poziva na konsultacije o popuni diplomatskih predstavništava BiH, iako ova stranka trenutno ima najviše mandata u Narodnoj skupštini RS, a od srpskih stranka, i u Parlamentarnoj skupštini BiH. SDS nema nikakvih kontakata ni sa ambasadorima BiH koji su na ova mjesta postavljeni na prijedlog SDS-a, mada među njima ima i istaknutih strnačkih kadrova. "Mi i ne očekujemo da se ambasadori nešto mnogo konsultuju sa nama: oni nisu u svojoj diplomatskoj službi predstavnici stranke, nego predstavnici države", kaže Čavić i dodaje da prvi put čuje da bi Dragan Božanić mogao postati ambasador BiH u Kejptaunu.

    Naravno, Dragan Čavić je potpuno u pravu. Ambasadroi ne treba da se konsultuju sa strankama iz kojih su potekli niti da tamo u bijelom svijetu provode stranačku politiku. Pitanje je, međutim, kakvu i koju politiku diplomatski predstavnici BiH uopšte provode. I zbog čega je neophodno da jedna država ima svoje ambasadore u prijestonicama koje su nekoliko puta veće i moćnije od te države.

    Ivana Pavlović (AIM)