AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 07 JUN 2000 14:25:06 GMT

    Tihi sukobi vladajućih

    Aim, Zagreb, 6.6.2000.

    Ni pet mjeseci nakon prevratničkih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj se političkoj javnosti počela spominjati mogućnost raspisivanja izvanrednih izbora. Takve ideje potaknute su napetostima i koškanjem unutar vladajuće šestorke. Najkrupniji poticaj tim špekulacijama dao je Zdravko Tomac, potpredsjednik Socijaldemokrata, noseće stranke u šestostranačkoj vladinoj koaliciji. Tomac je u jednom intervjuu zaprijetio: ako se naši partneri u vladi, kako je rekao, nastave ponašati nelojalno - idemo na nove izbore.

    U centrali Socijaldemokrata reagirali su rezervirano, tvrde da Tomčeve ideje u stranci nisu autorizirane. Dapače, njihova je ocjena da je mahanje izvanrednim izborima za vladu štetno, jer stvara dojam nestabilnosti i novu vlast u međunarodnoj javnosti predstavlja kao neozbiljnu. Ali u SDP-u više ne taje da u njihovim redovima ključa nezadovoljstvo. Glasno tvrde da se njihovi partneri ponašaju nekorektno - sjede u vladi, a vladine poteze javno kritiziraju. Vlada se u javnosti percipira kao SDP-ova. Nadmoćna pozicija te stranke osigurava dominaciju u donošenju odluka, ali u trenutku kada vlada vuče nepopularne poteze - na SDP se prelijeva i glavnina negativnih odjeka. Druge članice vladajuće koalicije na pokušaje discipliniranja odvraćaju žaokama da im je neprihvatljivo pretvaranje višestranačja u neki novi Socijalistički savez i svoj, u vladi mali utjecaj pokušavaju uvećati uz pomoć javnosti.

    Socijaldemokrati se također žeste jer su, kako tvrde, u raspodjeli funkcija prošli lošije od svojih partnera. Broj im fotelja, navodno, nije srazmjeran izbornom uspjehu. Dodatnu nervozu u toj stranci izazivaju rezultati lokalnih, u posljednje vrijeme provedenih izbora, koji pokazuju da su i dalje prvi, ali im je popularnost u opasnom posrtanju. U siječnju na parlamentarnim izborima SDP je zajedno s tada slabim HSLS-om u Zagrebu osvojio oko pedeset posto glasova. Tri mjeseca kasnije na lokalne zagrebačke izbore izlazi samostalno i osvaja dvadesetak posto glasova. Suočeno s takvim trendovima, rukovodstvo Račanove partije proteklog je tjedna vijećalo o svojoj strategiji u narednom razdoblju. Javnosti je saopćeno da novog miješanja karata neće biti. Stranka će povući neke lifting-poteze, koji bi je u javnosti trebali poljepšati, neke će zahtjeve ispostaviti i svojim partnerima.

    Ipak ostaje onaj dio problema koji se tiče sve primjetnijih političkih razlika i neslaganja unutar vladajuće šestorke. Možda se ta raspuklina najbolje dala primijetiti prilikom donošenja zakona o obnovi. Račanova vlada predložila je apsolutno demokratski zakon, koji je poništio svaku, dosad evidentnu etničku diskriminaciju u pravu na obnovu. Prijedlog novog zakona izbrisao je podjelu na Hrvate i Srbe, na isti se način obavezao obnoviti kuće uništene od srpske i od hrvatske ruke. Donedavno vladajući HDZ graknuo je iz petnih žila, osuo je paljbu da se tim zakonom briše razlika između žrtve i agresora. Ta je stranka zatražila ostavku ministra obnove Radimira Čačića, koji je obrazlažući zakon rekao da je palikuća i kriminalaca bilo s obje strane. Takvo reagiranje, što se HDZ-a tiče, nije iznenađenje.

    Međutim, vlada je na tom zakonu doživjela tihi bojkot iz vlastitih redova. U tri pokušaja za izglasavanje zakona u sabornici nije bilo kvoruma. Nedostajali su uglavnom članovi Hrvatske socijalno-liberalne stranke, koja je inače prvi partner SDP-a, i članovi Hrvatske seljačke stranke. Potrebna se većina okupila tek nakon što je vlada u prijedlog zakona unijela neke promjene i ministra obavezala da u prakticiranju obnove ipak primjenjuje listu prioriteta. Te se promjene u kulaorima nazivaju Budišinim amandmanima. Navodno je na njima inzistirao Račanov strateški partner, Dražen Budiša, lider HSLS-a.

    Budiša je premijeru javno zamjerio da se oko sadržaja zakona o obnovi s ostalim članovima vladajuće koalicije nije dogovarao, pa ima mišljenja kako je opstrukcija trebala poslužiti Račanovom discipliniranju. Prije će ipak biti da su Budišini amandmani izraz njegovih sve naglašenijih desnih sentimenata. Čelnici HSLS-a u posljednje vrijeme inzistiraju na temama koje kao da vade iz HDZ-ove ropotarnice, Budiša demonstrativnim poklonjenjem na Tuđmanovom grobu naglašava svoju odanost kontinuitetu.

    Dio SDP-a nezadovoljan je tim desnim proklizavanjima HSLS-a, dio se kuloarski već izjašnjava kako bi im bolji i prirodniji partner bila Hrvatska narodna stranka. Teško je reći koliko je ta ideja o bližem povezivanju s HNS-om, strankom iz koje dolazi predsjednik Republike Stjepan Mesić, motivirana političkom bliskošću, a koliko činjenicom iznenadnog prodora te stranke na, po najnovijim istraživanjima, drugo mjesto ljestvice popularnosti. HNS je danas zaista ljeviji od SDP-a i mnogo radikalniji u zahtjevima da se u Hrvatskoj praktično provede proces detuđmanizacije. Za razliku od SDP-a u tom se pogledu drži krajnje principijelno i s tuđmanovštinom ne ulazi u kompromise. Profesor Žarko Puhovski primjećuje da bi ideologijski Račan i predsjednik Mesić morali biti mnogo bliže nego Račan i Budiša, ali u ovom su slučaju presudne metodičke bliskosti i razlike. Račan i Budiša se u svjetonazoru vjerojatno razlikuju, ali su u poimanju politike sijamski blizanci.

    Tako se pitanje odnosa unutar vladajuće koalicije i mogućeg novog miješanja karata pokazuje i kao pitanje profila Račanovih Socijaldemokrata i kao pitanje odnosa nove Hrvatske prema Tuđmanovom naslijeđu. Sudbinu šestostranačke vlade - to je sigurno - određuje SDP. Raspisivanje novih izbora - i to je dosta pouzdano - ne treba očekivati. Izbori u ovom trenutku nikome ne odgovaraju, osim HNS-u, ali ta se stranka izjasnila protiv, mada bi na njima, vjerojatno, profitirala. Svakoga tko bi krenuo u nove izbore - javnost bi teško kaznila. Hrvatskoj je zasad dosta izbora, ona sada traži realizaciju izbornih obećanja. Mahanje političkim preslagivanjem s razlogom bi shvatila kao izraz nemoći u vladajućim redovima. Na isti način reagira na sve teme koje se ne tiču izlaska iz teške ekonomsko-socijalne krize. Smatra ih praznim hodom i gubljenjem vremena, znakom socijalne neosjetljivosti političke klase.

    Žongliranje idejom o izvanrednim izborima izraz je rovitog stanja unutar vladajućih stranaka, ujedno služi i kao sredstvo pritiska. Račanova vlada u Hrvatskoj zasad nema alternativu, nema druge političke snage koja bi mogla formirati vlast i toga su svi svjesni. Ta činjenica može biti razlogom izvjesne relaksiranosti u vladajućim redovima, ali objektivno, ni za njih ni za Hrvatsku - to nije sretna situacija.

    Jelena Lovrić