AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 05 JUN 2000 07:48:13 GMT

    Nogometni pljačkaši

    Aim, Zagreb, 5.6.2000.

    Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća hrvatski je nogomet bio u jednoj od gorih kriza. Niotkud trofeja, ni u Prvenstvu Jugoslavije niti u borbi za Najdraži pokal. Vrhnje su pobirali Zvezda i Partizan, a jednom se uplela i Vojvodina, tek da potvrdi istinu koju u Hrvatskoj nismo smjeli bez nekoliko sati probdjevenih za šankom ni prošaptati: Srbi su nam krali jednako devize od turizma, i zadovoljstvo pobjede na sportskim borilištima. U to se savršeno uklopila predodžba o aktualnim upravama hrvatskih nogometnih klubova, koje su vodili isključivo sivi socijalistički kadrovi, tamo ionako namješteni da pripaze kako se naš nogomet ne bi vinuo do zasluženih vrhunaca. Počeli smo se uto prisjećati zlatnih vremena, recimo onih sedamdesetih godina kada je splitski Hajduk harao saveznom ligom, u sastavu koji se potom rasuo negdje po svijetu, jer u obespravljenoj domovini nije imao nikakve šanse za primjerenu nogometnu mirovinu.

    Pa smo onda pričali kako bi, Bože, bilo da se u upravu jednog Hajduka konačno smjeste igrački velikani poput Šurjaka i Jerkovića, Buljana i Mužinića, Katalinića i Rožića. Jedan je argument za takvo maštanje bio apsolutno neoboriv: ovi sada prodali su se za novac, a onima novac ne bi ni pao na pamet, jer im je osim hajdučkog srca naknadno u inozemstvu napunjen i bankovni račun, pa svoje stambeno pitanje i obavezni kafić mogu samostalno riješiti i lijevom nogom, samo da se vrate na vjekovno borilište... U razmjerima tadašnje socijalističke privrede, gdje je najveći skandal mogla izazvati jedna tričava vikendica kakvu bi si namaknuo neki republički funkcioner, ovo je tumačenje djelovalo savršeno uvjerljivo. Onda se Hrvatska osamostalila, svi su se osamostalili, a svi su uzgred još povjerovali da to sobom povlači i vlasništvo nad kafićem po glavi stanovnika.

    Negdje sredinom rata koji je malo omeo nogometna zbivanja na ovim prostorima, u splitski Hajduk počeli su se vraćati njegovi nekadašnji asovi, da stasale generacije povedu u nove pobjede. Već potkraj rata, ovaj klub probio se među osam najboljih u Evropi, a domaći su trofeji padali kao pokošeni rafalom iz rumunjskog kalašnjikova. Istina je, u upravu kluba opet su se uvukli nekakvi političari, ali oni su ovaj put bili samo naši, pa nije previše nervoze izazvao niti potez tadašnjeg predsjednika Upravnog odbora Nadana Vidoševića, koji je u Bijelom salonu prostro novi tepih sa grbovima kluba. Gazilo se po grbovima, a gazilo se bogami i sportske rivale, i što bi se onda od svake sitnice pravilo veliko pitanje? Takve stvari ima smisla, kao, potezati eventualno kada krene nizbrdo, kad nastupi glad za pravim rezultatima, i kad ponestane novca u klupskoj blagajni.

    Rezultata i novca ponestalo je vrlo skoro. Od sredine devedesetih primat je preuzeo Dinamo alias Croatia, koji nije dopuštao nikome da se približi bogatijim poduzećima, ni sucima koji su se uglavnom tek namjeravali obogatiti. Slijedećih pet-šest godina nogometna publika vjerovala je kako Hajduk, ili bilo koji drugi naš klub, nema novca zato što ga je po političkom blagoslovu već pokupio Dinamo, a Hajdukovi čelnici rogoborili su ispod glasa o političkim privilegijama metropolskog kluba, uvijek pazeći da se rogoborenje ne začuje predaleko. Onda je u Hrvatskoj na izmaku stoljeća promijenjena državna vlast nesklona Majstoru s mora, što je u perspektivi moglo značiti samo ponovni uzlet Hajduka. Ali, očekivani efekt je izostao... Ovih dana, početkom lipnja 2000. godine, policija je istražnom sucu u Splitu privela Hajdukove funkcionere Vedrana Rožića, Ivana Buljana, Nadana Vidoševića i još petoricu osumnjičenih za pljačku klupske blagajne u onom razdoblju kada smo mislili da sve teče kako "bili" navijači samo poželjeti mogu.

    Hajdučkim manirama za koje se osumnjičeni terete, oštećen je splitski nogometni klub za otprilike osam milijuna njemačkih maraka. Kako u službenoj prijavi piše, "nesavjesnim poslovanjem, zloporabom ovlasti i sklapanjem štetnih ugovora", osumnjičeni su za sebe i svoje suučesnike "protupravno stekli znatnu materijalnu korist". Svojedobno pouzdani član blistave Hajdukove obrane, Vedran Rožić ovom će se prilikom teško obraniti od revizijskih nalaza koji otkrivaju kako je "protupravno" prisvojio najmanje 616 tisuća maraka klupskog novca od transfera igrača. U inkriminiranom razdoblju sportski direktor Ivan Buljan, te već spomenuti Nadan Vidošević držali su mu svijeću nad inozemnim računima kluba preko kojih su transferi većim dijelom uplaćivani, a bivši financijski direktor Bartol Kaleb domogao se - prema kaznenoj prijavi - gotovo dva milijuna maraka.

    Nadalje, skretanjem transfera na inozemne račune, državni proračun oštećen je između '92. i '97. godine za četiri i pol milijuna maraka, jer na taj dio zarade nisu plaćani nikakvi porezi. Tako su posredovanjem bankara iz Luksemburga ili Lihtenštajna stvarani čuveni "crni fondovi" pomoću kojih su hrvatske porezne obveznike okradali svi domaći klubovi koji su imali sreće prodati svojeg igrača u neki strani klub. Hajduk je, primjerice, prodao Ivicu Mornara njemačkom Eintrachtu za malo manje od dva milijuna maraka. Poreznim organima u Hrvatskoj prikazana je četvrtina iznosa, a ostatak je ostao na inozemnom računu. Mornaru je isplaćen dio transfera, ostatak su prisvojili razni rožići i kalebi... Dinamove objavljene slučajeve Šimića (Italija) ili Marića (Engleska), da ovaj put i ne ponavljamo.

    Politička vlast znala je za taj jedinstveni sindrom, jer su novine o tome izvještavale javnost bezbroj puta, većinom u slučaju Dinama, ali i Hajduka. Političkoj vlasti devedesetih godina odgovarala je ovakva "ekonomska neovisnost" nogometnih klubova, jer su ih s druge strane činile ovisnima o dnevnim interesima režima Franje Tuđmana. Nogomet je za to vrijeme predstavljao glavnu formalno nepolitičnu točku afirmativnog kontakta između dvora i plebsa, pa je opće zanimanje za "bubamaru" valjalo njegovati svim sredstvima, bez obzira na Krivični zakonik, koji je tek sada aktiviran. Iako je željeni kontakt ostvaren, on ni slučajno nije uvijek bio povoljan po režim. Naime, niti jedno mjesto osim nogometnih stadiona nije u Hrvatskoj nudilo tako dobre uvjete za gromoglasno vrijeđanje Tuđmana i njegovih. Nešto se nije odvijalo po zamišljenom obrascu, a vidjet ćemo i što...

    Također, koliko god su političari snijevali nogometne uspjehe hrvatskog nogometa u svijetu, koliko god se novca s tim ciljem zatajilo državi - kao u spomenutom slučaju Hajduka - zamišljena nova perjanica našeg nogometa nikad nije uspjela ponoviti uspjeh Splićana. Dinamo je u međuvremenu potraćio iznose pored kojih ovaj splitski izgleda kao bakšiš za kolodvorsku pipničarku, ali se dalje iz društva 32 (trideset i dva) najbolja evropska kluba, nije pomaknuo. I tako je negdje između uloženih stotina milijuna maraka i potrošenog navijačkog strpljenja nestao i san o uspjehu jedne politike i sporta, skupa s nerealiziranim pravnim uređenjem jedne tranzicijske državice sa brdovitog Balkana.

    Naime, ni afere ovdje nisu što su nekad bile, pa se nekadašnji skandali o političarima koji u dosluhu sa šoferima i predradnicima sa sindikalnih gradilišta kradu cement i ciglu za vile na moru, danas doimaju poput uspavanki iz djetinjstva. Financijske transakcije s onu stranu zakona u međuvremenu su prerasle zadanu mjeru socijalističkog samoupravljača: uobičajeni kafić za kakvoga zaslužnog nogometaša prerastao je vrijednost prosječnog hotela s tri zvjezdice, a isti hoteli obezvrijeđeni su zahvaljujući podzemnoj režimskoj politici do razine kioska za kokice i kikiriki. Zato su navijači prilično rano prepoznali novonastali tečajni odnos, zato su novodobni nogometni funkcioneri pljačkali svoje klubove i državu preko svake mjere. Gadno je u svemu što po jednako novome vrhunskom kriteriju - nacionalnom umjesto socijalnog, koji je u predsuverenoj povijesti korišten za opće vrednovanje - više nemamo koga relevantnog sa strane optužiti za krađu samo naših deviza i sportskih rezultata... A napose navijačima Hajduka ovih je dana kudikamo još gadnije zvanično otkriće da ipak nisu za sve njihove jade krivi samo dežurni lupeži iz prijestolnice.

    Igor Lasić