AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 31 MAY 2000 15:51:35 GMT

    Igre na sreću:Postoji li ‘lutrijski lobi’?

    Banjaluka, 31. maj 2000. (AIM)

    U ovom depresivnom poslijeratnom vremenu, kada je i do loše plaćenog posla nevjerovatno teško doći, a od ličnog rada gotovo nemoguće živjeti, mnogi stanovnici Republike Srpske jedini spas očekuju od igara na sreću. Čak i oni koji su primoirani da štede svaki fening, rado će za karticu božićnjeg ili vaskršnjeg BINGA, dati ne baš beznačajnih pet maraka. Nagrade su tako primamljive: skupi automobili, aparati za domaćinstvo, hiljade maraka...

    Pored ovog "velikog" TV binga, postoje i drugi razni načini da prosječni građanin, sa prosječnim mjesečnim primanjima od tristotinak maraka, okuša sreću: od već pomalo zaboravljenih poker aparata, do sportskih kladionica, tombola pod patronatom sportskih klubova i kockarnica.

    Ono što je mnogima zabava, porok ili posljednja nada, za neke druge, malobrojnije, a vještije i domišljatije, je dobar izvor zarade.

    Mada se u ovoj zemlji, kada se govori o brzom bogaćenju ili "sivoj ekonomiji", najčešće spominje riječ šverc, mnogi su zaboravili da veliki broj današnjih novih bogataša sticanje svog početnog kapitala duguje poker aparatima. One male spravice koje konobari "navijaju" za određen iznos uplate, danas su već gotovo zaboravljene, ali su krajem osamdesetih i početkom devedesetih bile nezaobilazan dekor svih kafića na glasu, a u nekim ugostiteljskim objektima upravo su automati bili glavni biznis, dok se točenje pića obavljalo tek usput.

    Zaraza poker aparatima trajala je čak i prvih ratnih godina, ali su neki vispreniji vlasnici ovih mašinica za pravljenje para, čim je oružje progovorilo, svoje automate prebacili u susjedne zemlje, i tako sebi obezbijedili i egzistenciju i profit u najkriznijim godinama. Interesanto je da su poker automati u prvo vrijeme bili potpuno izvan kontrole države, jer se dugo niko nije sjetio da ih oporezuje. No, čak i kad je ova "djelatnost" zakonski regulisana, većinu poker automata vlasnici su držali ilegalno. Zanimljivo je takođe da su od ekspanzije poker automata, koristi vidjeli i - stolari. Posljednjih predratnih godina, naime, najunosniji posao u ovom zanatu nije bio pravljenje namještaja i prozora, nego izrada kutija za poker - aparate.

    Pred rat se pojavila i još jedna manija trke za lakom i "srećnom" zaradom, koja je doduše dosta kratko trajala: to su bile takozvane "piramide sreće". Ovakve piramide i razne igre i "igre" zasniovane na tom principu, poznate su, takoreći već vijekovima. One se zasnivaju na naivnoj vjeri igrača, da se pare mogu "razmnožavati" same od sebe. I dok ljudi, upleteni u ovakvu igru, shvate da su u zabludi, oni koji igru započinju već se nakupe para. Naime cijela igranka svodi se na to da učesnik "kupuje" svoje mjesto u piramidi ili lancu, tako što prethodnicima, koji su lanac započeli, uplaćuje izvjesnu sumu, a potom nalazi kandidate, njih nekoliko, koji će na isti način nastaviti igru, a ovi potom u piramidu uvode nove igrače, i tako dalje ... dok se lanac ne prekine.Jasno je da oni koji započinju igru imaju velike šanse da profitiraju, dok potonji igrači, što je piramida šira imaju sve manju priliku da izbjegnu siguran gubitak.

    Pomama "zlatonosnih" piramida početkom prošlog vijeka bila je zahvatila obrenovićevsku Srbiju, državu koja je uskoro doživjla krah, i to tako što su se njeni građani po principu piramida učlanjivali u pogrebna i ženidbena društva, vjerujući da će na taj način volšebno, i za male pare, obezbijediti sebi novac za pristojnu sahranu, a svojoj djeci svadbu. Naravno, ubrzo je uslijedilo razočarenje i naivni Srbi su shvatili da su još jednom prevareni: da svoje članske knjižice mogu baciti, a uplaćenju članarinu, koja je završila u džepovima vještih organizatora, alaliti.

    Na principu piramida organizovane su i čuvene štedionice Dafine Milanović, gazde Jezde i sličnih "bankara" Miloševićeve Srbije, s tim što su obećane enormne kamate, zamaglile razum i najracionalnijim Srbijancima i navukle ih da napune džepove miljenicima režima.

    Mada izgleda prilično blesavo da neko uopšte može povjerovati u djelotvornost piramida, valja imati na umu da su ustvari sve igre na sreću zasnovane na ovom principu. Na dnu piramide su mnogobrojni igrači koji ulažu i ništa ne dobijaju, a pri vrhu ili na vrhu, sitni odsnosno krupni srećni dobitnici i oni koji svoj dobitak ne prepuštaju sreći: organizatori kojima je "igra" biznis i izvor sigurnog profita. Pravednost klasičnih igara na sreću je samo u otmne što slučaj određuje ko će se naći na vrhu.

    Poker aparati postoje i danas, ali je njihova popularnost znatno oslabila. Današnji igrači na sreću u RS, najčešće se okupljaju u sportskim kladionicama i naročito u igračnicama sportskih klubova u kojima se igra tombola. Kazina ili kockarnice su rjeđi i manje posjećeni objekti u kojima igraju samo krupni kockari i oni koji imaju para, pa im kocaknje dođe kao skupa zabava.

    U Banjoj Luci bingo - tombola se igra u pet igračko -ugostiteljskih objekata i svi su oni od jutra do ponoći puni igrača. Ova sastajališta lovaca na sreću najrazličitijeg socijalnog statusa, mogla bi biti interesantan teren za društvena istraživanja. Ipak, niko se njima ne bavi, njihovo postojanje se nigdje i ne pominje i oni predstavlju neku vrstu legalnog "podzemlja".

    Igrači tombole se razlikuju i po motivima igranja: ima tu slučajnih prolaznika, koji usput svrate da okušaju sreću, ima ljudi kojima je igranje tombole povremena zabava, ali i onih kojim je to i porok i osnovno zanimanje. U tim igračnicama se mogu sresti sitni šverceri, bivši neuspješni sportisti, razočarani ratni veterani i razne druge vrste gubitnika. Fenomen je da gotovo trećinu posjetilaca tombole čine žene. Neke samo svrate, nakon šetnje sa prijateljicama i djecom, neke tombolu posjećuju poslije kupovine na pijaci, ali ima među njima i redovnih igračica, i dama koje se bave "izvjesnim zanatom", pa čak i supruga nekih viđenih banjalučkih funkcionera. Ipak, devedeset odsto posjetilaca tombole, i muškaraca i žena, mogao bi se svrstati u klasu lumpenproletera.

    Prema republičkom zakonu o igrama na sreću ovakve tombole mogu priređivati samo sportski klubovi i savezi i to strogo se pridržavajući pravila igre. Po tim pravilima dobici se isplaćuju, ili ako je u pitanju robna nagrada isporučuju, u toku istog dana, a priređivači moraju imati odobrenje Uprave prihoda. Tombola se može igrati samo na karticama koje izdaje Lutrija RS. Te kartice su i instrument kontrole. Priređivači ovakvih tombola do 10. u mjesecu daju 10 odsto od svog prihoda državi za finansiranje socijalno-humanitarnih akcija, organizacija fizičke kulture i organizacija mladih. Ostatak prihoda ide klubovima priređivačima, kako bi se mogli finansirati. Tako to izgleda po zakonu.

    "Priređivači ovih igara su, zvanično sportski klubovi, ali faktički, to rade ljudi koji imaju para i koji su se ovog biznisa na vrijeme sjetili - uglavnom ugostitelji", priča jedan poznavalac prilika, redovan posjetilac bingo tombola, bivši sportista i ekonomista po struci. On tvrdi da sportski klubovi imaju najmanje koristi od ovog posla.

    Posao u ovim igračnicama, kako kaže naš sagovornik, cvjeta, ali ipak i ovdje ima lošijih i boljih dana. Posao bolje ide vikendom i kada je vrijeme loše. Za takvih dana organizator tombole može zaraditi i po hiljadu maraka za 14 časova radnog vremena. Na pitanje da li priređivači zaista daju "caru carevo" ili pokušavaju, kao i mnogi drugi u ovoj zemlji, eskivirati poreze i druge obaveze, naš izvor odgovara:"Ne znam. Ali, da ja radim taj posao, vodio bih ga uredno, dao bih državi sve što joj pripada, i opet bih zaradio velike pare."

    Cijena kartice na tomboli je od pola marke do marku, a za jednu igru proda se od 400 do 800 kartica. Amateri kupuju po jednu ili dvije kartice, profesionalci i po nekolkiko stotina. Fond dobitaka je oko 40 odsto, a igre se vrte neprestano: gotovo svakih desetak minuta počinje nova igra.

    Kafane u kojima se igra bingo tombola otvaraju se ujutro oko 10 časova i u to vrijeme se tu okupljaju redovni igrači da uz prvu jutarnju kafu "pretresu" događaje od prethodnog dana. Potom kreće tombola i igra se do ponoći kad se ovi objekti zatvaraju. Dobici su različiti, zavisno od fonda igre, broja igrača i broja dobitnika: od destak - dvadest pa do nekoliko hiljada maraka, a među robnim nagradam najčešći su bicikli, kućni aparati i muzički uređaji.

    Ipak, za mnoge građane, pogotovo one koji zaziru od mjesta na kojima se sakuplja "lumpenproletarijat", mnogo privalčnija od ove " klasične" bingo tombole je igra TV BINGO. Dobici su bogatiji, nada duže traje, jer od kupovine listića do izvlačenja pred tv kamerama prođe i po nekoliko dana, a cijela igra izgleda dostojanstvenije i ozbiljnije. Već godinu TV BINGOM se zanimaju građani RS.

    Priređivač TV BINGA je Javno preduzeće Lutrija RS u saradnji sa kiparskom lutrijskim preduzećem "Glori". Ta sardanja, naravno, znači i da se prihodi od ove unosne igre na sreću, dijele. Jedan ovdašnji magazin nedavno potpisivanje ugovora o poslovnoj saradnji dvije lutrijske firme proglasio aferom, sumnjajući da je u pozadini ugovora organizovana pljača većinskog dijela prihoda Lutrije RS. Prema objelodanjenom ugovoru, kiparski partner od čistog prihoda uzima 60 posto i ima obavezu da samo štampa tikete. Sve ostale obaveze, od troškova organizacije i obaveza prema državi, plaća Lutrija RS iz svog dijela od 40 posto. Zašto srpske pare završavaju na Kipru, nismo uspjeli saznati, kao što, nažalost, nismo uspjeli saznati ni koliki je prihod Lutrije RS i kiparskog partnera od TV BINGA. Navodno, direktor Lutrije RS je jednom novinaru, istina u nezvaničnoim razgovoru, rekao da su ti prihodi u "domenu poslovne tajne"!

    Nije teško naslutiti da ako se u klasičnoj tomboli periferijskih fudbalskih klubova vrte dnevno hiljade maraka, da TV Bingo barata mnogo ozbiljnijim ciframa. Prije rata oblast igara na sreću bila je pod patronatom, ili bolje rečeno monopolom, Lutrije BiH. Kada je rat počeo nastao je zakonski vakum, da bi od marta prošle godine ova oblast bila ponovo regulisana zakonom, ovog puta zakonom RS. Javno preduzeće Lutrija RS ima u toj oblasti potpuni monopol. Ona je jedini ovlašteni priređivač klasičnih igara : lutrije lotoa i sportske prognoze, a može priređivati, bez naročite procedure i druge igre na sreću. Osim otga, Lutrija RS predlaže vladi RS, odnosno Ministarstvu finansija, broj i raspoored salona igara i kocakrnica u RS, koji, naravno, bez odobrennja Vlade ne mogu raditi, a predlaže i kome da se dodijele pare zarađene u cijeloj Republici od igara na sreću, odnosno onog obaveznog procenta namjenjenog za humanitarne i sportske svrhe i za finansiranje organizacija mladih.

    U posljednje vrijeme sve se glasnije priča da u RS postoji "lutrijski lobi", koji je i moćan, bogat i spreman da "podmiti" sreću kada su u pitanju dobitnici najvrjednijih nagrada u TV Bingu. Naravno, vrlo je teško dokučiti šta je u ovoj priči istina, a šta srpska sklonost ka ogovaranju i kovanju čudesnih zavjera. Ipak, za oko zapinje činjenica da direktor Lutrije RS i predsjednik Upravnog odbora ovog preduzeća i ministar finansija u Vladi RS, pripadaju istoj stranci, a da su i svi ostali članovi upravnog odbora iz vladajuće koalicije.

    Ivana Pavlović (AIM)