AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 30 MAY 2000 19:58:17 GMT

    Udar na tajne službe

    Aim, Zagreb, 31.5.2000.

    Događaj se zbio puna tri mjeseca prekasno: u srijedu, 24. svibnja, specijalne policijske jedinice opkolile su, a potom i zauzele, sjedište Hrvatske izvještajne službe na zagrebačkom Kunišćaku. Predsjedniku Republike Stipi Mesiću i premijeru Ivici Račanu bilo je, naime, potrebno ravno stotinu dana da shvate ono što je odavno bilo jasno svakome tko je imalo upućen u mračne tajne Tuđmanova režima, a jedna od tih tajni kaže da je HIS svih ovih godina funkcionirao kao, možda, najvažnija uporišna točka bivše vlasti. Problema, najvjerojatnije, ne bi bilo da je bahati zdrug Tuđmanovih špijuna - koji se godinama ispostavljao besplatnim servisom HDZ-a - na vrijeme shvatio što je ovu zemlju zadesilo 3. siječnja: umjesto da im postane jasno kako je s Franjom Tuđmanom sahranjen i jedan zločinački režim i pripadajuća mu ideologija, oni su nastavili služiti svojim nekadašnjim gazdama stvarajući sistem špijunskoga podzemlja kojemu nije bilo ni na kraj pameti da bi neodlučna nova vlast mogla poslati specijalce na tu dobro čuvanu HDZ-ovu tvrđavu.

    Tri stotine HIS-ovih djelatnika - ljudi, naime, što su u tu službu dolazili tek nakon provjere koju je osobno radila Đurđa Šušak, udovica pokojnog ministra obrane Gojka Šuška - poznajući čudne navade nove vlasti, ne bi završilo na ulici da u javnost nije prodro skandal oko lažnog identiteta što su ga tajne službe, pod vodstvom nekoć prvog domaćeg špijuna Markice Rebića, udijelile četvorici ubojica iz Ahmića. Paško Ljubičić, Anto Slišković, Vlado Ćosić i Miroslav Bralo Cicko godinama su, naime, živjeli u Hrvatskoj zaštićeni lažnim imenima i falsificiranim ispravama nastalim u mračnim obavještajnim laboratorijima, a prošla je vlast budno skrbila o njihovoj fizičkoj i materijalnoj sigurnosti. U HIS-u je, naravno, postojala precizna informacija o lažnim imenima ahmićkih zločinaca i o njihovu prebivalištu na zadarskom području, no Ozren Žunec - sad već bivši šef HIS-a koji je na to mjesto zasjeo željom Ivice Račana - dugo nije smatrao potrebnim tu informaciju proslijediti nadležnim organima, odnosno zatražiti trenutačno hapšenje monstruma odgovornih za likvidaciju 116 bošnjačkih civila među kojima je bila i jedna sedmomjesečna beba.

    Žunecu i njegovim političkim mentorima preče je, izgleda, bilo višemjesečno nadmudrivanje s predsjednikom Mesićem i njegovim privatnim šefom Ureda za nacionalnu sigurnost Tomislavom Karamarkom oko toga tko će imenovati šefove obavještajnih službi, nego hapšenje hladnokrvnih ubojica i rasturanje podzemne špijunske mreže koja je nastavila raditi kao da promjene vlasti nije ni bilo: nastavili su, naime, opsluživati pojedince iz HDZ-ovih redova, producirati desničarska događanja naroda i štititi notorne gangsterske družine koje su deset godina vladale ovom zemljom. A dok se državna vrhuška zajebavala sa zakonskim ovlastima i izradama shema preustroja obavještajne zajednice, HIS-ovi su agenti marljivo radili svoj posao. Iz sjedišta dotične službe odnošeni su povjerljivi dokumenti kojima su potom opskrbljivani opskurni mediji, a ubojicama su davani signali da se sklone na sigurno, jer bi se nova vlast jednoga dana mogla pozabaviti njihovim rabotama.

    Zločinci iz Ahmića imali su, dakle, na raspolaganju stotinu dana da pobjegnu iz ove zemlje što su, po svemu sudeći, i učinili, a svi segmenti nove vlasti, posebice oni represivni, pred javnošću su ispali smiješni. Ta tragikomična nesposobnost dodatno je potencirana izjavom Ivice Račana da je policija prije više od mjesec dana imala spoznaje o staništu ahmićke grupe i njegovim istodobnim bijesom zbog činjenice da su novine objavile vijest o četvorici ubojica koji, pod lažnim imenima, žive u Hrvatskoj. Pritom mu nije palo na pamet da se upita što je policija radila svo to vrijeme i zašto zločince nije uhapsila istog časa kad je saznala da žive u okolici Zadra. Nije mu, također, palo na pamet da istog časa nogira Šimu Lučina, ministra unutarnjih poslova, kao što mu vjerojatno neće pasti na um da stavi ključ u bravu i zahvali se na funkciji ako se pokaže - a nitko ne sumnja da će se pokazati - kako mu je ahmićka četvorka zbrisala ispred nosa. On valjda misli da je sve riješeno "faktičnim raspuštanjem HIS-a", kako je brzopleto izvolio izjaviti, i postavljanjem dugogodišnjeg policajaca Damira Lončarića na njegovo čelo.

    Ni Račan, a ni društvo oko njega pri čemu se posebno ističe šef HSLS-a Dražen Budiša, očito još ne shvaćaju da policijska akcija u HIS-u mora biti tek uvertira u široku operaciju uništavanja svih ostataka HDZ-ove mafijaške vlasti koja je naročito duboko ukorijenjena u špijunskim službama. Osam stotina zaposlenih u Sigurnosno-informativnoj službi Ministarstva obrane i isto toliko djelatnika Službe za zaštitu ustavnoga poretka koja djeluje u Ministarstvu unutarnjih poslova nisu bili ništa manje odani Tuđmanovu režimu i nisu ništa manje savjesno odrađivali prljave poslove od svojih "raspuštenih" kolega u HIS-u. No, svi ti ljudi i dalje rade svoj posao, a nova vlast tolerira njihove svinjarije, e kako joj neki ražalovani HDZ-ovski moćnik ne bi predbacio revanšizam. Kad smo već kod revanšizma, evo do kud sežu razmjeri te pojave: Miroslav Tuđman, starog Tuđmana sin i tip koji je po izravnom očevu nalogu ustrojavao sve ovdašnje tajne službe, te rukovodio glavninom podzemnih špijunskih operacija, vratio se svom profesorskom mjestu na Filozofskom fakultetu bez da ga je itko iz nove vlasti pozvao na informativni razgovor; Markica Rebić, najozloglašenije domaće špijunsko ime, hladnokrvno je otišao mirovinu, a u novinama se oglašava tek da bi osuo paljbu po Račanu i Mesiću zbog benignog narušavanja njegova penzionerskog mira; Ivan Jarnjak, bivši ministar unutarnjih poslova koji je naređivao i operativno vodio prisluškivanja stotina slobodnomislećih građana, uživa u saborskoj hladovini bez straha da bi mogao odgovarati za svoje postupke; Smiljan Reljić, dugogodišnji Jarnjakov posilni, i dandanas je zaposlen u Uredu za nacionalnu sigurnost; Đurđa Šušak, višegodišnji kadrovik u HIS-u i donedavno moćna zaštitnica hercegovačke mafije, baškari se u vili koju je njoj i njezinu mužu poklonio grad Zagreb; Ivan Brzović, bivši šef SZUP-a, samo je degradiran na mjesto savjetnika novog šefa te službe; Ivić Pašalić je potpredsjednik hrvatskoga Sabora.

    Svim ovim ljudima od posebne državne skrbi valja pridružiti još čitavu armiju persona, režimskih sluga, koji su i dalje nastavili raditi tamo gdje su radili. Pitanje je, nakon svega, bi li se i s HIS-om dogodilo ono što se dogodilo da priča o ahmićkim ubojicama nije procurila u novine i da za cijelu stvar nije saznala glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte?

    Ivica Đikić