AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 29 MAY 2000 15:35:02 GMT

    Reportaža iz Međeđe kod Višegrada:Lijepo selo, lijepo izgorjelo

    Nakon nedavnog povratka u Srpsko Goražde, Bošnjaci su se prošle subote zvanično vratili i u drugu varoš na istoku Republike Srpske - ovaj put u Međeđu, mesto u kojem je, zbog apokaliptičnog izgleda, snimano nekoliko sekvenci filma "Lepa sela lepo gore"

    Banjaluka, 29. maj 2000. (AIM)

    Od kraja juna 1992. godine, kada su poslije jedinica Užičkog korpusa i TO Višegrada, kroz istočno-bosansku varošicu Međeđu prošli i "ratni lešinari", u ovoj predratnoj višegradskoj mesnoj zajednici, sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, niko nije zanoćio, sve do subote, 27.maja ove godine, kada je među ruševinama, gušterima i zmijama zanoćilo 29 povratnika, Bošnjaka.

    Istog jutra Međeđa je izgledala kao i prethodnih osam godina - nacrnji od bezbroj crnih spomenika bosanskog rata: dolje, na četrnaestom kilometru magistralnog puta Višegrad - Rogatica plavila se Drina, a iznad nebo. Između je bila spržena zemlja, ruševine, korov, gušteri, poratni natpis "why" (zašto) na zidu ispod, do temelja srušene džamije, i na istom zidu predratni natpis "Tito". Mjesto u koje godinama ni ptice nisu svraćale. Jedino bi se pokatkad zaustavili saobraćajni policajci sa radarom, valjda vjerujući da apokaliptični prizori Međeđe "tjeraju" vozače da daju gas...

    A onda su pored "why" i Tita počeli promicati ljudi, žene, djeca... Jedni došli privatnim kolima, drugi organizovano, sa tri autobusa, a treći u kamionima sa građevinskim materijalom. Neki, rekoše, došli da se više ne vraćaju, a neki da samo vide šta je ostalo od ništa... Pratili ih i dočekali pripadnici međunarodnih vojnih i policijskih snaga, "domaći" policajci i brojni političari iz raznih kantona, opština, entiteta... Zvaničnici, među kojima su "najvažniji" bili predstavnik OHR za istočnu Bosnu, Nepalac Bišna Bandari, ministar za izbeglice Sarajevskog kantona, Vahid Muharemović i potpredsednik Skupštinskog vijeća Višegrada, Ranko Šimšić jednoglasno su isticali da se radi o zvaničnom povratku grupe od 120 Bošnjaka u Međeđu. Na novinarska pitanja gde će, kako će kad u Međeđi nema krova, vode, struje, telefona, zavoja i hlada, "najvažniji" odgovoriše da će povratnici biti smešteni u dvije ruševine, da će dobiti građevisnki materijal, da "tu negde" ima jedna česma i da prvi povratnici pripremaju teren za povratak ostalih...

    Malo po strani, stajali su Huso Pajo i Juso Džaferović, predratni i ratno-izbeglički prijatelji. Zagledali u reševine, duvanili jednu iza druge, pa uglas priznali: "Lijepo je kad se čovjek vrati na svoje, ali tri puta ćemo krepati dok ovde nešto sagradimo za život... Samo, neka se zna, bilo je ovde merak živjeti za vreme Tita". Huso pokaza rukom prema srušenoj džamiji ispod koje je, reče, bila njegova kuća, najveća od Višegrada do Goražda, sa četiri trosobna stana. U tri živeli njegovi sinovi sa porodicama, u četvrtom on i baba. "Ma, bilo je života, ko što ga nikad neće biti. Samo kad se sjetim trešanja... Nigde ih nije bilo k’o ovde... Gdje ću sad, sedamdesetčetvrta mi je? Ako se vratim, šta ću, ne može se hleb zarađivati u Sarajevu, a ovde jesti... Ne znam, vidjeću", kolebao se Huso.

    "Ovo je nekad bila prava varoš: imali smo poštu, ambulantu, bila i osnovna škola, prodavnice, imalo je struje, vode, svega i sve je nestalo k’o da je đavo proš'o", uzdahnu Juso, opsova život i politiku. Htjede i još nekoga, ali Huso ga opomenu...

    Dok su se autobusi sa povratnicima parkirali pored ruševina, "prethodnica", Nezir Čubura i Eldin Bukva u društvu znatiželjne sforovke iz Norveške već su pripremali roštilj - tri jagnjeta, a mož' biti i ovce... "Ostaću ovde da radim i da živim, pa kako meni tako i ostalima. Svugdje je bolje nego u tuđoj kući, a ja u Sarajevu živim u srpskoj kući. Svako treba da se vrati na svoje", kaže Nezir. "Narod je želio da se prvo vrati u Međeđu. Ovo je samo početak. Cijela opština Višegrad je otvorena za povratak. Tako smo se dogovorili i tako treba da bude", objašnjava Bišna Bandari, na čistom srpskom jeziku, dodajući da nije bilo problema oko realicazije povratka u Međeđu. Čovjek koga Srbi na istoku Republike Srpske trenutnu manje "vole" od Alije i Murata, još je rekao kako na osnovu četvorogodišnjeg iskustva na poslovima implementacije Dejtonskog sporazuma u Bosni vjeruje da će, uprkos brojnih sumnjičenja, povratak Bošnjaka na istok Republike Srpske proticati u najboljem redu.

    "Ko će ovim ljudima obezbijediti uslove za život, obzirom da oni sada treba da postanu građani Republike Srpske?, bilo je jedno od brojnih novinarskih pitanja, upućeno kantalnom ministru Muharemoviću i predstavniku SO Višegrad, Šimšiću. "Ovi ljudi su izrazili želju da se vrate, napravili su spiskove i mi smo pomogli oko organizacije, obezbedili građevisnki materijal... "Jeste li gospodine Šimšiću primili naše pismo u vezi pomoći za povratnike?" - pitao je ministar. "Znate, u opštini Višegrad dosta je teška situacija...", odgovara Šimšić, ali ga ministar prekide i nastavlja "lepu" priču za novinare:"Kanton Sarajevo je pre neki dan platio osamnaest hiljada maraka za priključak za struju jednoj srpskoj porodici u aerodrumskom naselju u Sarajevu! Osamnaest hiljada maraka? Jeste, toliko, jer je trebalo postavljati bandere... A isto, pre neki dan deložirali smo sedam porodica iz Srebrenice da bi se vratila jedna srpska porodica iz Srebrenice....Mi smo takođe obezbedili..." Pričao je ministar, dok su novinari uzalud čekali odgovor na pitanje ko će pomoći povratnicima...

    Među ruševinama i pored nekoliko kutija stajala je i plavuša, rođena u Međeđi, a trenutno nastanjena u Sarajevu. Na pitanje hoće li i ona ostati među ruševinama i gušterima, samo se nasmejala. "Ajde, bona, reci da ćeš ostati, pa ću te voditi na trešnje", dobaci mladić njenih, dvadesetih godina. Negde u podne, kad italijanski poručnik Fernando Bonacorsi zavapi kako je temparatura 33 celzijusa, ispod ruševina se parkiraše kamioni sa građevinskim materijalom. U jednom je najviše bilo WC šolja, u drugom crijep, u trećem najloni... "Ajde, ljudi, pa nemojte svi oko roštilja, daj malo da pomognemo, da ovo istovarimo! Samo mislite na guzice!", uzalud je vapio čovjek ispred kamiona, natovarenog sa vojničkim podmetačima za spavanje.

    "Živim u Sarajevu, ali ne mogu da se naviknem... Gledam ovo kamenje u Međeđi, pa ono je za mene ljepše od zlata... Prije bi ovdje nego kod sina Husa u Austriju", reče Zajko Bjedić, hvaleći se kako je u Međeđi, davne 1945.godine osnovao anafalbetski tečaj i kako su neki njegovi đaci kasnije "dogurali do ministara". Ispriča Zajko i kako je u Međeđi imao komšiju, Srbina, Draga Išalgića sa kojim se, reče, toliko srodio da je Drago po povratku sa puta prvo svraćao kod njega, pa tek onda išao svojoj kući.

    Ispod ogromne betonske podzide stajao je Ibro i gledao u pravcu velikih slova - T I TO - "ugraviranih" na zidu. "E, moj, Tito, da ti je da ustaneš i vidiš šta uradiše tvojoj ljepoti", uzdahnu Ibro, kleknu i poljubi zid. Oko 14 časova, najčešće postavljano pitanje među povratnicima glasilo je: "Ima li ko vode?" Sat kasnije, prevagnulo je pitanje: "Kad polaze autobusi?" Oni koji su čvrsto odlučili da zanoće među ruševinama, psovali su one koji su govorili da će doći sutra. "Kako ćete obezbeđivati povratnike?", pitali su novinari jednog od oficira SFOR-a. "Ovde imamo redovne patrole i vjerujem da neće biti problema", diplomatski odgovara italijanski oficir.

    A Srbi u Višegradu psovali su malo Nepalca, malo Dodika i sudbinu, i na pitanje - šta ako se Bošnjaci vrate i u Višegrad? - odgovarali sleganjem ramenima. Na terasi hotela Višegrad, jedan lokalni Srbin ubjeđivao je prijatelja, električara:Možemo i da im skotrljamo kamenje sa brda, ali što da se mučimo kad će sami pobjeći iz one pustinje? "Jeste, vala, trebaće im tri godine da uvedu struju", odmahuje ovaj.

    Antrfile:

    Međeđa je pre rata bila poznata po građevinskim majstorima i "prgavim" gorštacima koje su višegradski Srbi i Bošnjaci uvijek gledali prijekim očima, jer su Međeđani, uvijek puni para, s večeri pravili belaj po višegradskim kafanam, započnjići četiri od pet tuča.

    A onda je počeo rat. Posle Višegrada, srpske vojske su krenule prema Međeđi, gdje ih je, kažu, čekalo stotinak dobro naoružanih i zabunkerisanih "teritorijalaca".

    Nepristupačni teren bio je, kako su kasnije izjavljivljivali pojedini oficiri Užičkog korpusa, jedini razlog što je Međeđa morala biti "oslobađana" haubicama i raketnim bacačima, iliti, prevedeno na vojnički jezik - morala biti sravnjena sa zemljom. Zvanično, združene jedinice Užičkog korpusa i ostale srpske vojske ušle su u Međeđu 15. juna 1992. godine. O žrtvama, jednim i drugim, nema mnogo zvaničnih informacija, kao i o ratnim zločinima na području Međeđe. Jedan bivši oficir Vojske Republike Srpske kaže da tokom operacije oslobađanja Međeđe nije bilo civilnih žrtava jer je, po njegovoj tvrdnji, ‘muslimansko civilno stanovništvo napustilo Međeđu još krajem maja 1992.godine’.

    Zoran Tmušić (AIM)