AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 28 MAY 2000 17:52:20 GMT

    Crna Gora

    POSTOJE LI RADNICI

    Zvanično u Crnoj Gori je 80 hiljada radnika koji prosječno zarađuju 181 njemačku marku mjesečno. Koliko njih može da živi od plate

    AIM Podgorica 28.05.2000. godine

    Crnogorske radnike posmatrač sa strane može da podjeli u najmanje pet grupa: na radnike koji rade u svojim fabrikama; radnike koji su u svojim

    fabrikama i misle da rade ako se svakog jutra pojave na poslu, a u stvari mjere da li će prije otići u prijevremenu penziju ili će firma pod stecaj; zatim na one koje šefovi forsiraju da odrade posao i na taj način prežive do dolaska zainteresovanog stranog partnera; četvrti su bivši radnici koji su se snašli u godinama raspleta i osnovali privatnu firmu pa uz dilovanje benzina i još neki dodatni posao obezbjedili sebi relativno pristojnu budućnost; i peti - radnici koji nijesu imali sreće kao njihove kolege, već su fiktivno zapošljeni u nekom od nekadašnjih giganata, a u stvari prodaju cigarete na ulici, diluju devize ili sa automobilom kupljenim u srećno vrijeme pokušavaju da zarade taksirajući.

    Za razliku od standarda za vrijeme Anta Markovića i prethodnog samoupravnog socijalizma kada je u Crnoj Gori stvaralo 150.000 radnika sa prosječnom platom u rasponu od 1000 njemačkih maraka, pa do cijene jednog 'fiće', danas radnik u republici odnosi kući u prosjeku 181 njemačku marku dok su troškovi života za četvoročlanu porodicu tri do četiri puta veći. U ovo nije uračunata higijena, odjevanje i obuća. Jedan dio radnika tek ovih dana saznaje da im radni staž i penzijsko osiguranje nijesu uplaćivani po nekoliko godina.

    Međutim i pored toga što su za prethodnih deset godina, radnici navučeni da budu udarna pesnica za smjenjivanje starog režima, potom pedesetak hiljada radnika izgubilo svoj posao, u Crnoj Gori za to vrijeme nikada nije došlo do socijalnog štrajka radnika, mada

    je za to itekako bilo razloga. Srđa Keković vođa podgoričkog sindikata ovaj fenomen objašnjava: "Naravno, kada ste u situaciji da vas pozivaju u rat, kada imate političko previranje koje prijeti da dovede do bratoubilačkog rata, kada imate sankcije sa svih strana i kada na vas padaju bombe, to su vandredno teški uslovi da i sindikat organizuje, a pogotovo da se radnici sami organizuju u bilo kakav štrajk takve prirode". Da su radnici i dalje u vandrenom stanju na neki način govori i obilježavanje 1. maja praznika svih radnika i sindikalne solidarnosti, kada je na svečanosti jasno rečeno da “ne proslavljamo već samo obilježavamo”.

    Bez političkih reakcija ni to nije moglo da prođe, pa je promiloševiceva Socijalisticka narodna partija dala prigovor "kako to bez prvomajskog uranka", što jedan od neimenovanih sindikalaca komentariše" a da smo proslavili 1.maj SNP bi pitao a zašto slavite?" Kao i na skoro čitavoj teritoriji bivše Jugoslavije i u Crnoj Gori se na sindikat gleda kao na grupu ljudi koja ponekad dijeli meso...kad ima. Međutim, prema riječima Srđe Kekovića crnogorski sindikat je prerastao u respektabilnu organizaciju koja je priznata u svijetu sindikalnih organizacija i koja na temu problema radnika razgovara sa Vladom republike.

    Medjutim, Keković upozorava da period tranzicije na balkanski način traži od sindikata mnogo više: "Mi se danas brinemo da li će privatizacija biti transparentna, hoćemo li otkloniti neke devijantne procese, trudimo se da firmu izvučemo iz stečaja, izigravamo menadžment, preuzimamo i socijalnu ulogu, a najmanje se bavimo svojim osnovnim djelatnostima - borbom za zaradu, uslove rada, zaštitu na radu i sto bolji standard".

    Od 80.000 radnika, nešto manje od trećine u Crnoj Gori prima platu sa zakašnjenjem od šest mjeseci, što varira iz mjeseca u mjesec. Ministar rada i socijalnog staranja u Vladi Crne Gore Predrag Drecun tvrdi da Vlada ima velike probleme sa tim isplatama i ne bi mogla da prevazilazi sama bez pomoći evropske unije i SAD. - Naše ministarstvo je dužno da određeni period, u zavisnosti od dužine staza, radniku isplaćuje naknadu ukoliko je njegova firma pod stečajem. Takvih radnika je u Crnoj Gori od pet do osam hiljada, a nažalost broj stečaja je takav da diktira tu brojku, kaže ministar Drecun.

    Tako dolazimo i do onih radnika što su prvo smjenjivali staro rukovodstvo, a zatim bili na plaćenom odsustvu po smjenama od po nekoliko mjeseci koje su provodili na dubrovačkom ratištu, potom ispunjavali radno vrijeme na poslu raspravom da'l za Mila il' Momira i na kraju kada više nije bilo razloga za odlazak u firmu, nikome nijesu bili potrebni pa su samostalno krenuli u dileraj devizama, prodaju cigareta na ulici i slično.

    Jedan od njih je i čovjek od oko šezdeset godina obučen u vojni maskirni

    prsluk, sa dvije gajbe ispred sebe na kojima su kutije sa cigaretama koje prodaje ispred hotela 'Crna Gora'. Nekad je bio radnik najveće fabrike teških masina, podgoričkog "Radoja Dakića" od kojeg su danas ostale samo prazne hale.

    Uništenje ove fabrike će za knjige budućih vremena biti pravi primjer efekta dezintegracionih procesa devedesetih godina. Pa se tako naš sagovornik - koji ipak ne želi da mu se ime vuče po medijim prisjeća: "Tada se radilo punom parom, više od tri hiljade radnika je bilo srećno,

    mjerili smo se sa Britanijom i Japanom u proizvodnji bagera. Kao što vidite danas je tamo mrtvo, 'Dakić' je faktički umro samo što nije sahranjen, a ubrzo će i to jednog dana da bude. Kada je obavljena transformacija, tri hiljade i kusur radnika odmah je upućeno na plaćeno odsustvo i mnogi se nikada nijesu vratili i nece se ni vratiti". A da li je sudbina 'Dakica' možda bila i fingirana od strane vlasti koja je dosla na mjesto starog rukovodstva uz pomoć tih istih radnika, nas sagovornik smatra da je to vrlo moguće jer su radnici ove fabrike bili u mogućnosti da mnogo toga promjene, jer je i poslije takozvanog AB udara odatle stalno prijetila opasnost od novog protesta. Na pitanje da li bi napustio prodaju cigareta i vratio se u fabriku ukoliko bi bio pozvan kaže: "Na žalost, poziv nikad neću dobit jer lično mislim da 'Dakić' nikad više nece raditi onako kako je radio i to iz nekoliko razloga - uništene su mašine, uništene hale, uništen je mjerni alat, odnosno sve što nije pokradeno, tako da oko toga nema smisla pričati".

    Poslije punih 27 godina radnog staza u 'Dakiću' sa mjesta tehnologa upravljanja procesom Marko Ralević je sjeo u automobil i postao taksista. "

    - Imam troje djece, zena ne radi, ja sam invalid, ostao sam bez posla i bez stana, uplacivali su mi radni staz do '92. Sudio sam se u vezi tog stana sa 'Dakićem', a u međuvremenu su ga prodali, pa pošto sam dobio proces moraju da grade novi. Dvije i po hiljade maraka sam primao nekad, a onda nijesam otišao iz 'Dakica' jer sam očekivao da ću kao invalid treće kategorije dobiti stan i eto me ovdje..."

    Ovo je samo jedan mali dio ličnih sudbina velikog broja bivših radnika u pravom smislu te rijeci, koji sada umjesto u mirovini preživljavaju radeći na ulici kada duva i najjači sjeverni vjetar zimi u Podgorici, plaćaju cijenu svoje naivnosti i neku vrstu nenaviknutosti na krupne političke igre.

    Sudbina svih radnika u Crnoj Gori sada je vezana za najkrupnije političko pitanje, državni status Crne Gore, tj. odnos Crne Gore i Srbije."Zbog toga u ovom trenutku Crna Gora trpi tri vrste sankcija, od međunarodne zajednice koje formalno jos postoje jer nam je nedostupan svjetski novac, sankcije od strane Srbije koje se ogledaju u toj neobjasnjivoj blokadi robnog i platnog prometa kao i od onih unutrašnjih snaga koje podržavaju beogradski režim", kaže ministar Predrag Drecun.

    Samo što niko, uključujući i crnogorski državni vrh ne zna: koji je i kakav izlaz iz ove situacije.

    # Srdjan Jankovic (AIM)