AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 22 MAY 2000 20:03:25 GMT

    Hrvatsko uljudbeno mokrenje

    Aim, Zagreb, 22.5.2000.

    Fotografija koja je zadnjih dana obilježila hrvatski medijski prostor prikazuje ženu u crnom, kako spuštenih hlača i gole stražnjice, okrenute nekakvom spomeniku, upražnjava, nikome stranu, fiziološku potrebu - uriniranje. Scena ne bi bila toliko stravično bizarna da nije upriličena prilikom pokušaja obilježavanja 59. godišnjice ustaškog pokolja u kordunskom selu Veljunu. Taj nekakav spomenik koji se naslućuje iza ženine mlohave stražnjice je, dakle, spomen-kosturnica podignuta u znak sjećanja na 520 ljudi srpske nacionalnosti, koje su 1941. godine pobile ustaše, predvođe zloglasnim Maksom Luburićem.

    "Skinula sam gaće i pišala po njihovu spomeniku. Invalid sam, muž mi je invalid, a moj sin je poginuo s 26 godina. Ovo je Hrvatska; ako ja hoću pišati na bilo kojem dijelu Hrvatske, pišat ću" - izjavila je Biserka Legradić, "proslavljena" pišačica spomenika. Ako se uz Biserkinu bisernu i potpuno stupidnu argumentaciju čina pišanja dodaju napisi na transparentima: "Naša zemlja za naše spomenike"; "Ovo nije vaša krajina"; "Četnici van iz Hrvatske"; "U Hrvatskoj prvo Hrvatu", i tome slične, koje su nosili "spontano" okupljeni Hrvati, postaje u cjelosti jasno da je sav taj priređeni užas imao posve jasan cilj, a to je pokazati tamošnjim Srbima da su u Hrvatskoj nepoželjni. Kordunski su Srbi odaslanu poruku shvatili baš na takav način, budući da su nakon što je ponosna Hrvatica obredno obilježila sveto hrvatsko tle, najavili novo iseljavanje.

    Pozadina ovog skandala, navodno, svoje korijene vuče iz nerazjašnjenog ubojstva od prije šezdeset godina. Naime, u noći s petog na šesti svibnja 1941. u mlinu na Korani udaljenom dva kilometra od Blagaja, a sedam od Veljuna, ubijeni su mlinar Joso Mraunac i četiri člana njegove obitelji, dok je mlinareva malodobna kći nekim čudom uspjela preživjeti. Ubojstvo je, unatoč svjedočenju djevojčice, ostalo nerazjašnjeno. No, tadašnji je slunjski istražni sudac na osnovu indicija ipak zaključio da se radilo o grabežom motiviranom ubojstvu. Međutim, takav zaključak nije zadovoljio tamošnjeg blagajskog svećanika i uvjerenog ustašu Blaža Tomljenovića, stoga je on pošao u Zagreb da zatraži intervenciju kod Dide Kvaternika. Tomljenović je, naime, ubojice mlinareve obitelji vidio među Srbima iz Veljuna. Maks Luburić i njegova crna banda, naravno, da nisu mogli odoljeti zovu krvi, koji im je svojim obraćanjem odaslao svećenik Tomljenović.

    Kada su u Veljun stigli ustaše Ivica Šarić i Maks Luburić, njihovi su poslušnici uz pomoć nekih Blagajaca, odmah uhitili petsto Veljunaca i seljaka iz okolnih srpskih sela. Dok je pokretni sud iz Karlovca započeo novu istragu, koja ni u ovom slučaju nije polučila nikakve rezultate. Luburić je, stoga, iz Zagreba doveo novi sud, koji za ubojstvo Mraunčeve obitelji na smrt osuđuje trideset šest ljudi, mahom uglednih Veljunaca, na čelu s parohom. No, ni to nije zadovoljilo krvožednog Luburića, pa putujuće suce-dželate šalje natrag u Zagreb i naređuje smaknuće ostatka zatočenika. Od svih uhićenika iz Veljuna preživjeli su samo oni koje je nekoliko dana ranije na nečiju intervenciju oslobodila jedna talijanska jedinica.

    Po oslobođenju zemlje OZNA je pokrenula novu istragu oko ubojstva obitelji Mraunac i pronašla ubojicu na drugoj strani - onoj ustaškoj. Optuženi ustaša je, navodno, priznao ubojstvo, premda se njegovo priznaje razlikovalo od svjedočenja Mraunčeve kćeri, što zapravo znači da je krajnji ishod i ove istrage bio friziran. Očito je da se ubojstvom mlinareve obitelji manipuliralo - u jednom slučaju mlinara su ubili četnici iz Veljuna, a po drugom ustaše kako bi imale povoda za buduće zločine. Dvjema je suprostavljenim lažima oko ubojstva nedužne obitelji Mraunac postavljen kamen smutnje između Hrvata i Srba tih susjednih kordunskih sela, koji se kao genetski kod prenosi s koljena na koljeno već gotovo šezdeset godina. A legenda kaže da je mlinar Mraunac bio razborit i miroljubiv čovjek koji je u svom mlinu, bez razlike mljeo i Hrvatima iz Blagaja i Srbima iz Veljuna.

    Čini se, ipak, da se legende koje počivaju na dobrostivosti kakva se u slučaju ove potonje, pripisivala mlinaru Mrauncu, uglavnom koriste kao light motiv onim drugima, koje neminovno moraju biti natopljene krvlju, u suprotnome nisu vrijedne pamćenja. Legenda o mlinarevoj miroljubljivosti u ovoj je priči bitna samo na način da pripisani zločin jedni drugima učine još strašnijim. I jedni i drugi će, naime, djelovati većim krvolocima ako je žrtva bila oličenje dobrote i čovjekoljublja.

    Zahvaljujući takvom načinu rezoniranja pokolj mlinareve obitelji ostao je vječni argument za diskriminaciju jednih odnosno drugih ovisno o tome tko je u određenom razdoblju upravljao državom. Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatski je Blagaj bio na redu za pokoru zbog zločina u tom kraju. Blagajci su shodno tome bili pod nekakvom paskom sumnjičavosti, nisu mogli dobiti posao u Slunju ili Karlovcu, a djecu su, nakon četvrtog razreda osnovne škole, morali slati u veljunsku školu. U pohađanje škole u Veljunu bio je uključen i specijalni edukativni sat povijesti, koji se sastojao od toga da ih se svake godine, devetog svibnja, vodi na stratište iz 1941., da im se, na barem sugestivan način, ukaže na zločin koji su dijelom skrivili, možda, i njihovi preci.

    Sjećanje na veljunsku tragediju i poriv da je se na neki način kompenzira doveo je do toga da su u ljeto 1991. godine protjerani prema Karlovcu svi stanovnici Hrvatskog Blagaja, a selo je opljačkano i spaljeno, a potom i sravnjeno sa zemljom. Nakon četiri godine ponovno je upriličena nacionalna satisfakcija, ovaj put od strane Hrvata, koji su, sukladno tom nacionalnom porivu, opljačkali i spalili Veljun, prilikom čega je dio Veljunaca izbjegao pred hrvatskom vojskom. Budući da je tadašnjoj Tuđmanovoj nacionalno čistoj ideologiji bilo u interesu da što više Srba iz Hrvatske nepovratno izbjegne, lokalni su kordunski Hrvati s pedigreom takvu suludu ideju krenuli svesrdno pomagati prisvajanjem imovine pobjeglih susjeda.

    Smrću idejnog tvorca takve nacionalističke politike i silaskom hadezeove vladajuće mašinerije s pozicija državne moći, uslijedio je neizbježan obračun posljedica, koji je, između ostalog, potaknuo izbjegle Srbe da se krenu vraćati svojim domovima. Takav razvoj događaja s negodovanjem su dočekali kako Hrvati s bolnim ratnim uspomenama, tako i oni kojima su srpske kuće bile jedini smještaj nakon što su protjerani iz svojih u vrijeme ratnog pokliča i/ili "humano" preseljeni u nacionalno prihvatljivo okruženje. No, čini se da je takav slijed zbivanja ipak najviše razbjesnio lokalne moćnike koji su suludu politiku nacionalne higijene dobrano iskoristili u materijalne svrhe. Izgubivši snažnog saveznika u vladajućim strukturama, odabrali su, čini se, jedinu iskoristivu mogućnost - mobiliziranje nezadovoljne i frustrirane mase da psovkama, prijetnjama i mokraćom saopći povratnicima da " Ovo je Hrvatska", a budući da je "U Hrvatskoj prvo Hrvatu", oni kao Srbi nemaju što tražiti.

    Zapišavanje spomenika, međutim, nije bilo dovoljno upozorenje Srbima da su u Hrvatskoj nepoželjni, svoj doprinos cijeloj toj vandalskoj akciji su dala i hrvatska uniformirana lica. Naime, u priopćenju Karlovačke Policijske uprave se kaže da su slunjski policajci na spomeniku uočili oštećenja, odnosno da je "srušeno postolje s natpisom i oštećena natpisna ploča". "Pored spomen-obilježja" stoji dalje u priopćenju, "zatečeni su desetnici R.P. (1974.) i A.K.(1978.), a u osobnom automobilu registarskih oznaka ST-001-R nedaleko od njih bili su narednik A.B.(1973.), te desetnici I.S.(1976.) i S.B.(1977.)". "Svi su", stoji dalje u priopćenju, "pripadnici VP 3436 Zadar".

    Podvig vojnih uniformi vođenih osjetilom njuha u akciji rušenja onog što je hrvatskom mokraćom označeno nepoželjnim na čistom hrvatskom tlu, valjda je ponukao jednog od učesnika protusrpskih prosvjeda, Hrvata iz Blagaja, da progovori o tim sramotnim djelima skrnavljenja spomenika. Svjedok koji je, zbog straha za vlastitu sigurnost, želio ostati anoniman tvrdi da je cijeli antisrpski posvjed bio izrežiran u suradnji s lokalnim moćnikom Tomislavom Turekom. "Svjestan sam da smo izmanipulirani", kaže anonimni svjedok i dalje nastavlja, "kada smo prije dva tjedna pristali spriječiti održavanje komemorativnog skupa u Veljunu, organizatori, a njih potražite u restoranu "Purger" u selu Točak, kojem je vlasnik Tomislav Turek, imali su takav pristup da nam se dizala kosa na glavi. "Četnici opet ustaju", "Hrvatska vlast im pomaže", "Kao osiguranje skupa u Veljunu stižu specijalci iz Srbije", sve su to bile poruke organizatora". "Takvim su riječima", tvrdi svjedok, "organizatori postigli cilj, uzburkali su nam krv koja se još nije ohladila od nedavnih ratnih događaja u kojima se od srpskog metka ili noža stradali naši rođaci i susjedi. Kada smo došli pred spomenik, mnogi od nas i u alkoholiziranom stanju, vidjeli smo da je na komemoraciji samo dvadesetak ljudi, pa je bilo prijedloga da odustanemo od pripremljene režije. No, organizatori su samo dolili ulje na vatru", završava svoju ispovijed anonimni Hrvat iz Blagaja.

    Zanimljivo je spomeniti da su u spomenutom restoranu "Purger" prije svog vandalskog čina rušenja spomenika, sjedili i zadarski dočasnici. Isto tako je zgodno dodati da je vlasnik restorana Tomislav Turek, punio stranice različitih tiskovina kao uzurpator triju srpskih kuća: dvije su oca i sina Milića i Dušana Dudukovića, a treća restoran Dušanke Sudar. Zlobnici bi rekli da je gospodin Tomislav Turek smisao za priskrbljivanje materijalnih koristi naslijedio od oca Stjepana Tureka, nekadašnjeg ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kojem su svojedobno pripisivali dobru zaradu od tiskanja recepata i uputnica.

    Hrvatska je službena vlast, premda sa zakašnjenjem, oštro osudila takve skandalozne radnje, a sukladno takvoj osudi protiv uniformiranih počinitelja kaznenog djela povrede mira pokojnika, podnesena je kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu. Slučajem Biserke Legradić, žene oslobođene ljudskih i moralnih osobina, koja vrhunac svoje emancipiranosti postiže uriniranjem po grobovima, također će se pozabaviti sudbeni organi. Nejasno je, međutim, u njezinom slučaju zašto je prilikom tog emancipatorskog čina mokrenja spomenula svojeg poginulog sina, budući da nesretni mladić nije bio žrtvom nikakvog međunacionalnog sukoba već plinske boce.

    Budući da će teško što umanjiti užas nastao takvim brutalnim i divljačkim dokazivanjem hrvatstva u Veljunu, na hrvatskom je pravosuđu da procesuiranjem počinitelja jasno poruči svim potencijalnim rušiteljima i pišači(ca)ma, da vrijeđanje grobnih spomenika ne može biti mjera nacionalne slobode, da je bilo kakvo orgijanje po grobištima zakonski kažnjivo i moralno nedopustivo. U suprotnom, dakle, ako hrvatsko pravosuđe po svom starom običaju zakaže, bit će to samo još jedno u nizu hrvatskih uljudbenih pišanja.

    Ivana Erceg