AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SAT, 20 MAY 2000 15:58:43 GMT

    Baranja: iseljavanje, "bijela kuga", TBC.

    Aim, Zagreb, 20-5-2000.

    "Vlakovi bez voznog reda" koji su nakon Drugog svjetskog rata stizali u Baranju, dovodeći koloniste iz najsiromašnijih krajeva Like, Korduna ili Dalmatinske zagore, sada bi se mogli okrenuti u suprotnom smjeru. Ta nekoć "obećana zemlja" pretvorena je u gospodarsku pustinju iz koje želi pobjeći svatko tko može. Prometno odsječena od Hrvatske, u zabačenom trokutu između Drave, Dunava i granice s Mađarskom, Baranja danas plaća cijenu posljedica rata, ali i raspada bivše države, na čije je sjeverozapadne dijelove (Srijem, Bačka, Banat) bila oslonjena i gospodarski i prometno. Nakon završetka mirne reintegracije, u siječnju 1998., činilo se da će povratak u Baranju ići najbrže i najjednostavnije - za razliku od ostalih područja zahvaćenih ratom, Baranja je ostala gotovo netaknuta. No, Ivica Buconjić, gradonačelnik Belog Manastira, jedinog grada u Baranji, koji predstavlja političko, gospodarsko i kulturno središte, danas otvoreno izjavljuje kako mu se i oni rijetki povratnici žale što nisu ostali u mjestima gdje su provodili prognaničke dane i ondje započeli novi život.

    Baranja je od kolovoza 1991. do sredine siječnja 1998. bila izvan ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske i za vrijeme kratkotrajne "krajinske države" napustio ju je velik broj Hrvata. Kombinat "Belje", koji je za vrijeme bivše države spadao među vodeće proizvođače žitarica, mlijeka, mesa i vina, u tih je sedam godina prilično devastiran, no što je još pogubnije, njegovo se ime izgubilo na tržištu. Uprave koje je nakon reintegracije ondje postavljala HDZ-ova vlast bile su birane po političkoj podobnosti, a ne stručnosti, pa je "Belje", umjesto da postane motorom razvoja cijelog tog područja, sve dublje tonulo. Izmoreno stalnim štrajkovima, nagomilanim dugovima i suočeno sa snažnom konkurencijom iz uvoza, "Belje" je posve kolabiralo, pretvorivši se u kamen oko vrata cijele Baranje. Zablude da je povratak prognanika moguć bez osiguranja radnih mjesta ili - kako se sada vidi iz objavljenih stenograma Tuđmanovih razgovora s najbližim suradnicima - svjesna politika bivših hrvatskih vlasti da ne investira u gospodarsku obnovu Podunavlja, najveći su razlog sadašnjih najava o masovnom iseljavanju iz Baranje. Političko ozračje, koje na tom području više od bilo čega kreiraju međunacionalni odnosi, nije više prvi problem Baranje. Tenzije između domicilnih Srba i Hrvata prognanika u odnosu na one iz prvih mjeseci nakon okončanja reintegracije, mnogo su blaže i da je gospodarske stabilnosti i kruha za sve, te da nema huškanja izvana, vjerojatno bi ubrzo iščezle. Ali s nezaposlenošću koja je drastično veća od ionako visokog hrvatskog prosjeka i koja u Baranji, kako kaže Buconjić, iznosi 45 posto, sve je dovedeno u pitanje.

    Uza sve, Baranju je zahvatila i "bijela kuga", ali i značajno povećanje oboljelih od tuberkuloze, tipične bolesti bijede i siromaštva. U Belom Manastiru prošle je godine 20 osoba više umrlo nego što ih je rođeno, a slični je trend i u baranjskim selima. No, više od "bijele kuge", tamošnje zdravstvene radnike zabrinjava nagli rast oboljelih od TBC-a. U odnosnu na predratno stanje taj je broj sada veći za 20 posto, što Baranju po broju oboljelih od tuberkuloze svrstava uz bok nerazvijenih afričkih zemalja. Ivan Jakovčić, ministar za europske integracije u Vladi Ivice Račana, prilikom nedavne posjete tom dijelu Hrvatske ostao je zapanjen stanjem koje je ondje zatekao. Najavio je inozemna ulaganja u to područje, te neke projekte odobrene na Donatorskoj konferenciji Pakta o stabilnosti. No, to su sve dugoročne mjere koje traže obimne priprema i poduže vrijeme realizacije. Baranji, međutim treba hitna pomoć, a kako do nje doći lokalne vlasti ne znaju odgovoriti.

    Prijevremeni lokalni izbori u Belom Manastiru, održani potkraj prošle godine, neposredno uoči parlamentarnih izbora 3. siječnja, na vlast su doveli HDZ, zahvaljujući tijesnoj većini i koaliciji s HSP-om. Brak "zajedničara" i "pravaša" nije se pokazao osobito sretnim, jer je bez obzira na mnoge sličnosti, HSP sada i tamošnjem HDZ-u postao uteg oko vrata. Kao jedan od uvjeta koalicijskog udruživanja s HDZ-om, HSP je postavio zahtjev za promjenom imena grada Beli Manastir u Sveti Martin. Tamošnji HDZ, koji bez HSP-a nikako ne bi mogao formirati lokalnu vlast, jer stranke koje su prešle izborni prag - oporba na jednoj i Samostalna demokratska srpska stranka na drugoj - nisu bili poželjni koalicijski partneri, pa je HDZ, ne imajući puno izbora, prihvatio HSP-ov uvjet. Vjerojatno se mislilo kako će HSP, zadovoljan udjelom u vlasti, odustati od te inicijative, ili kako će tada vladajuće stranka HDZ, na razini države, dobije li ponovno izbore u siječnju, lako riješiti taj problem. No, niti je HDZ u siječnju dobio izbore, niti je lokalni HSP, snažno podržavan iz zagrebačke centrale Ante Đapića, odustao od svoje inicijative.

    Anti Đapiću, u općem rogušenju i pokazivanju mišića hrvatske desnice, ideja o promjeni imena Belog Manastira u Sveti Martin, učinila se bogomdanom za daljnje desničarske radikalizacije izazivanje političkih napetosti, posebno u trusnim područjima kakvo predstavlja reintegrirano Podunavlje. Zato HSP sada nastoji svim snagama progurati tu inicijativu, a protivljenje lokalnih Srba promjeni naziva grada, dodatno nadahnjuje HSP. Promjena imena Belog Manastira u Sveti Martin (kako se taj grad nikada nije zvao u svojoj povijesti) odjednom je postao dominantna baranjska politička tema, koja u sjenu baca goruće probleme gospodarstva, propasti kombinata "Belje", iseljavanje i bolesti svojstvene za nerazvijene zemlje Afrike. Radikalnim političkim snagama pridjev "beli" u sadašnjem nazivu Belog Manastira, do te mjere smeta da se na ulaznim tablama u grad ta riječ nigdje ne spominje. Svugdje samo piše "B. Manastir", što je trebao biti nekakav kompromis između tamošnjih Srba i radikalnog dijela hrvatskih povratnika, koje iritira sve što podsjeća na Srbiju i srpski jezik.

    HDZ-ov gradonačelnik Buconjić sada kani odgoditi referendum o promjeni naziva grada. Do tada, kaže, građanima bi trebalo detaljno objasniti što sve znači promjena imena: od ishođenja novih osobnih dokumenta, poput osobne karte, vozačke dozvole ili putovnice, do promjene registarskih pločica na automobilima, ali i izmjena na zemljopisnim kartama i slično. To uopće nije jeftin posao i netko je izračunao da bi svakog stanovnika to izravno koštalo najmanje 500 kuna, dok bi neizravni troškovi (promjena žigova, memoranduma, raznih tabli na državnim i javnim ustanovama i - na kraju samo održavanje referenduma) koštali još i više. Je li to u ovom trenutku doista nešto najvažnije s čim se lokalne vlasti, dok gospodarstvo posve tone, trebaju baviti?

    Buconjić misli da nije, no upravo o tom potezu ovisi uspješnost koalicijskog braka s HSP-om. Sigurno je da Đapićeva stranka ne namjerava ni na koji način odstupiti od tog svog zahtjeva, pa i po cijenu razvrgavanja lokalne koalicije s HDZ-om. To joj, procjenjuju, zbog iritiranja tamošnjih Srba može donijeti dodatne glasove radikaliziranih povratnika, nezadovoljnih stanjem koje vlada u Baranji. Raspad vladajuće koalicije HDZ-HSP u Baranji bi mogao dovesti do prijevremenih izbora, ako u međuvremenu Račanova Vlada ne provede prijevremene lokalne izbore u cijeloj zemlji. Tada bi, najvjerojatnije i jedni i drugi doživjeli uvjerljiv poraz, pa ih ta spoznaja drži na okupu. Zato će referendum vjerojatno biti održan tek na jesen - ako se u međuvremenu zbog ekonomskog kolapsa odande svi ne isele.

    Drago Hedl