AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 15 MAY 2000 22:20:36 GMT

    Partnerstvo za mir u domaće svrhe

    Aim, Zagreb, 15.5.2000.

    Hrvatska je od prošlog tjedna članica Partnerstva za mir. Točnije, Sjeveroatlantsko vijeće NATO-a u Bruxellesu uputilo joj je službeni poziv za učlanjenje u PFP (Partnership for Peace), a ona će to prihvatiti 24. ovog mjeseca u Firenci. Uz malo petljanja zbog nepoznavanja procedure, premijer Ivica Račan najavio je da će sve biti gotovo možda već u Bruxellesu, a da pompa bude veća učinio je to s palube nosača Dwight Eisohovwer, koji se za tu priliku prvi put vezao uz hrvatsku obalu.

    Pomalo dječarački ushit koji je pokazao Račan za učlanjenje u vojnu asocijaciju nekadašnjeg ideološkog suparnika, sasvim je lako shvatiti iz njegove promjenjene vizure. Učlanjenje u PFP bez sumnje je najveći uspjeh nove hrvatske vlasti, a što je najvažnije to je poen koji joj nitko od političkih konkurenata kod kuće ne može osporiti. U Hrvatskoj, naime, postoji manje-više opći konsenzus oko ulaska u PFP, a onda i u NATO, tako da i HDZ i druge desne stranke, koje inače prednjače u iskazivanju antizapadnih raspoloženja, nemaju na to prigovora. Zadovoljavaju se jedino mrzovoljnim gunđanjem kako se na Zapadu ništa ne dobiva besplatno, tj. da je Hrvatska platila visoku cijenu za ovo učlanjenje, a plaćat će je i ubuduće.

    Ali, ovo ne može pomutiti dobro raspoloženje u hrvatskom državnom vrhu, tim više što se ovako veliki i glamurozni uspjesi ni izbliza ne naziru na unutrašnjem planu. Doduše, ni ulazak u PFP ne izgleda naročito trijumfalno ako se zna da je ondje svoje mjesto već našlo čak 27 zemalja, među ostalim i Albanija, Armenija. Azerbejdžan, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, čak i Bjelorusija, koja se sigurno ne može smatrati demokratskim cvjećem Evrope, i očito je ušla po sistemu mehaničkog usisavanja nekadašnjih članica Varšavskog ugovora. Da ovdje prevagnjuju prvenstveno geopolitički interesi jedinog svjetskog vojnog bloka koji je ostao na globusu - što čitavu stvar dovodi do samog ruba smislenosti - vidi se iz činjenice da je Hrvatska i za Tuđmanove vlasti umalo koraknula u PFP.

    Nedavno je američki ambasador u Zagrebu William Montgomery izjavio da je sve bilo spremno za hrvatsko učlanjenje u Partnerstvo već 1998., štoviše, i tada je planirana slična mornarička predstava s uplovljavanjem D. Eisenhowera i drugih američkih brodova uz hrvatsku obalu. No, zatim je sve stopirano zbog događaja u Mostaru, koje je tamošnji HDZ organizirao možda i zato da to spriječi, ali i da pokaže prvi znak doziranog neposluha prema Zagrebu, koji će se kasnije ustaliti kao konstanta odnosa s Mostarom. No, sve ovo nije se dojmilo Račana i sada se već najavljuje da će Hrvatska uskoro podnijeti i službeni zahtjev za učlanjenje u sam NATO.

    Da bi potvrdio ozbiljnost tih ambicija, Račan je u Bruxellesu, u govoru pred Sjevernoatlantskim vijećem NATO-a, izrazio spremnost Zagreba da pošalje na Kosovo malu ali dobro obučenu vojnu postrojbu. Ovo je zazvučalo kao da je Hrvatska spremna i posegnuti u skromnu državnu kesu da financira svoj ulazak u NATO, jer je poznato da uključenje u misiju KFOR-a na Kosovu finaciraju same zemlje koje u njoj sudjeluju. Ovo ujedno govori da je i u aktualnoj hrvatskoj vlasti NATO shvaćen ponajprije kao vojna sila, a ne kao škola demokracije, kako se godinama tvrdilo, i to vezano najviše baš uz Hrvatsku, kojoj se stavljalo pod nos da još nije zaslužila mjesto u klupama te škole.

    Naravno, Račan je preiskusan političar da ne bi znao kako ovakav pristup treba umotati u zadanu retoriku, i u govoru u Bruxellesu izložio je osnovne principe nove hrvatske politike, koja je preporuča kao poželjnog partnera Zapada. To je prije svega novi odnos prema BiH, gdje prestaje "tutorstvo Zagreba nad bosanskim Hrvatima", koji moraju shvatiti da su državljani druge države. S druge strane, to će Zagrebu dati moralno pravo da - ipak! - govori u njihovo ime "ako se, i kada, takva potreba ukaže." Drugo što je spomenuo hrvatski premijer bilo je povratak izbjeglica, za što više nema, kazao je, nikakvih zapreka, štoviše, prvi put je javno izrečeno da Hrvatska neće u ovim pitanjima inzistirati na reciprocitetu, tj. da neće uvjetovati povratak izbjeglih Srba i Bošnjaka povratkom Hrvata.

    Račan je govorio i o izmjenama koje je nova vlast napravila u Ministarstvu obrane i u oružanim snagama Hrvatske, naglašavajući, a vjerojatno bi bilo točnije reći prenaglašavajući, parlamentarnu kontrolu koja je uspostavljena na ovom području (u brojnim analizama u Hrvatskoj, općenito se smatra da je u Ministarstvu obrane prenaglašena dominacija Budišinih liberala, glavnog partnera Račanovih socijaldemokrata, dok se za oružane snage drži da u njima još dominiraju časnici koje je stara vlast dovodila po ključu stranačke lojalnosti). Napokon, Račan je podvukao sve bolje odnose Hrvatske s Haaškim sudom, koji su posebno unaprijeđeni izručenjem Mladena Naletilića Tute, te omogućavanjem haaškim istražiteljima da počnu s iskapanjima i detaljnom istragom više stratišta u blizini Gospića.

    Bez obzira na neka pretjerivanja, Račan je uspio svojim govorom zadovoljiti selektore PFP-a, ali se stjecajem okolnosti pokazalo da ovi visoki ciljevi klecaju u dodiru s jednim pitanjem koje je bilo aktualno baš tih dana. Dok je Račan bio u Bruxellesu, u saborsku proceduru upravo je bio krenuo postupak izmjena Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, koje su po mišljenju nekih manjinskih zastupnika i nezavisnih analitičara dovele u pitanje prava manjina, posebno one srpske. Izmjenama se, naime, ukidaju dva srpska kotara koja je predviđao izvorni tekst ovog zakona, a pravo na proporcionalnu zastupljenost Srba u vlasti odgođena je do popisa stanovništva koji bi trebao pokazati ispunjavaju li oni cenzus od osam posto u ukupnoj populaciji Hrvatske.

    Treba reći da ni jedno ni drugo nikada nije zaživjelo u praksi, jer nedugo nakon što se Hrvatska obavezala na ovo pred međunarodnom zajednicom izbio je rat, a kada je on završio HDZ je suspendirao te odredbe mirno zaključivši da Srba više nema osam posto. Zato je sadašnje ukidanje dva kotara - koje Srbi više ne traže, ali se ne odriču neke alternative za njih - izazvalo, najblaže rečeno, neprijatne asocijacije, i to tim više što su predstavnici vlasti tvrdili da je usvajanje izmjena u Ustavnom zakonu preduvjet za učlanjenje u PFP.

    No, kada je zatim stigla vijest da je učlanjenje u PFP gotova stvar, a Ustavni zakon još nije prošao saborsku proceduru, postalo je jasno da je NATO-ov atomski kišobran nenajavljeno promijenio namjenu i da je on u ovom slučaju poslužio samo kao pokriće za jednu parlamentarnu smicalicu.

    Marinko Čulić