AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 09 MAY 2000 20:01:07 GMT

    Vojska i politika

    Generalštab protiv Ustava

    Zašto je Miloševiću potrebno da bude Vrhovni komandant oružanih snaga

    AIM, Podgorica, 9. 5. 2000.

    (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Ničim izazvan, rečeno nekadašnjom ratnom terminologijom, obrušio se Generalštab Vojske Jugoslavije (VJ) na srpsku opoziciju. U saopćenju od 4. maja, generali su optužili "lidere pojedinih stranaka za nasrtaje na ličnost predsednika SR Jugoslavije koji kulminiraju primitivnim pretnjama brutalnom fizičkom likvidacijom", podsjetili državne organe da im je "nesumnjiva obaveza da prema nosiocima tih pretnji preduzmu zakonom predviđene mere" jer da se "takvim napadima podriva sposobnost i spremnost za odbranu zemlje". Ovaj duboki prodor Vojske u politiku po cjeloj dubini fronta zarad zaštite lika i djela Slobodana Miloševića, time nipošto nije okončan. Napredujući u napadu poput oklopne divizije Crvene armije, okomio se Generalštab VJ i na nezavisne medije i bivše kolege: "Različitim špekulacijama i tendencioznim konstrukcijama, u poslednje vreme i u nekim sredstvima javnog informisanja, institucija Vrhovnog komandanta VJ postala je predmet posebnog interesovanja i razmatranja. Neprincipijelnim špekulacijama i neosnovanim kritikama posebno se ističu nekompetentni lideri pojedinih marginalnih stranaka i neki bivši pripadnici VJ".

    Javnost je zaprepaštena. Na pitanje - "Što im je to trebalo?" - jasnog odgovora nema. Dok jedni ističu poslovično ulizištvo aktualnog vojnog vrha, drugi govore o novom doprinosu režimskoj kampanji zastrašivanja, treći saopćenje Generalštaba povezuju sa premlaćivanjem aktivista "Otpora" i mitingom udružene opozicije u Požarevcu, a nije mali broj ni onih koji u svemu vide zveckanje oružjem u smislu potencijalnog vanrednog stanja.

    Ipak, zajednički nazivnik ovog kao i gotovo svih sličnih proboja generala u politiku u posljednje vrijeme jeste upinjanje da se dokaže nedokazivo, a to je da je Milošević Vrhovni komandant oružanih snaga po Ustavu SR Jugoslavije. Premda je to tituliranje započelo još prije intervencije NATO, sada je izgubljen svaki osjećaj za mjeru. Informativna služba Generalštaba šalje tako gnjevne i "pjesničke" reakcije nezavisnoj štampi poput onog nedjeljniku "Vreme" poslije intervjua u kome je pukovnik u penziji Dragan Vukšić izjavio da Ustav SR Jugoslavije ne poznaje instituciju Vrhovnog komandanta. Tanjug - dalje - uz prepoznatljivu vojnu logistiku, dokazuje da Milošević jeste to što nije pozivajući se na opće principe organizacije svih oružanih snaga kao što je jednostarješinstvo i jednistvo komande. I sve u tom pravcu: vojni vrh napada svakog (posebno bivše aktivne generale u opozicionim strankama kao što su Momčilo Perišić i Vuk Obradović) tko citira Ustav u kome jasno stoji da predsjednik SR Jugoslavije komanduje VJ u skladu sa odlukama Vrhovnog savjeta obrane.

    Ako je jasno zašto je vodećim generalima izuzetno stalo da im Milošević bude Vrhovni komandant - lično čovjeku duguju činove, unapređenja, postavljenja, oredenje i slično - pitanje je što on sam ima od svega toga. Čitav historijat mehanizma vladavine sadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije pokazuje da mu nikad nije bilo stalo do formalnih ovlaštenja i funkcija, odnosno da je moć tamo gdje je on bez obzira na titiulu; uostalom, zar tom istom Vojskom nije komandovao i kao predsjednik Srbije?

    Sve, ipak, ima svoj razlog pa i Miloševićevo poticanje generala da mu izražavaju ničim ograničenu ljubav i lojalnost. Pred izbornim ciklusom (lokalni, savezni i republički izbori), jasan je račun na tradicionalni uticaj i ugled Vojske u Srbiji; ako je izbacivanje podrške vojnog vrha kao predizbornog aduta 1990. i 1992. imalo uspjeha, od velike je važnosti pokušaj "vječnog ponavljanja istog" 2000. i 2001, pogotovo u situaciji kada se svakodnevno topi broj pristalica režima. Elem, neprestalno trubljenje o Vrhovnom komandantu, u ovom kontekstu, nema za cilj ništa drugo do da kompletne oružane snage prikaže kao kolektivnog člana Socijalističke partije Srbije (SPS) i Jugoslavenske levice (JUL).

    Međutim, mnogo više brine nešto drugo kada je riječ o Miloševiću kao Vrhovnom komandantu. Malo tko, naime, vjeruje da je aktuelni režim spreman na mirnu predaju vlasti. Također, dosta je rašireno uvjerenje da sadašnja vlast, ako Vojsku baš i ne može iskoristiti za naknadno postizanje željenog sadržaja glasačkih kutija, neće prezati da ukoliko bude i minimalne prilike, potencijalne demonstrante bliskim susretom sa tenkovima i transporterima, pretvori u građane pokorne po pravilu službe. Miloševiću titula Vrhovnog komandanta može trebati isključivo radi formalnog pokrića (neki legitimitet ipak mora postojati) za izvođenje Vojske na ulice kada, ravnajući se po svojim interesima, zaključi da je ustavni poredak ugrožen. Zbog toga generali istupaju tako kako istupaju; zbog toga se posebno prijeti bivšim visokim oficirama i generalima u opozicionim strankama. Riječ je naprosto o pokušaju da se legalizira nešto što nije i ne može biti legalno, te da se svim starješinama stavi se do znanja da milosti neće biti za "mangupe u vlastitim redovima".

    Režimsko proglašavanje opozicije za "NATO pješadiju", nevladnih organizacija za "strane agenture", studentskih organizacija poput "Otpora" za fašističko-terorističku organizaciju, nezavisnih medija za "petu kolonu" i, uopće, označavanje svake kritike aktulne vlasti za "produžavanje agresije", daje dovoljno osnova za strepnju. No, uprokos svim crnim prognozama i potencijaloj volji da se zavede vanredno stanje, takvo što ipak nije realno utemeljeno. Razlog je prost: Miloševićava vladavina se urušila, trula je potpuno iznutra, a u establišmentu nema ni minimuma entuzijazma ni dovljno kohezije potrebne za otvorenu diktaturu. Nije nebitno ni to što se u inostranstvu ne bi mogla pronaći ama baš nikakva relevantna podrška za takvu vrstu "projekta". Zastašivanje, dakle, ali krajnje zlosutno i sa nepredvidivim posljedicama.

    U sve ovo i te kako je uključen aktulani vrh Vojske Jugoslaviji oličen u načelniku Generalštaba generalu-pukovniku Nebojši Pavkoviću i ministru obrane generalu-armije Dragoljubu Ojadaniću. Pored navedenog, već po potrebi, ova dvojica kao pravi partijski vojnici u pratnji su direktora Direkcije za obnovu i izgradnju Milutina Mrkonjića prilikom obilaska mostova, u napadima na opoziciju i službenu Podgoricu rame uz rame su sa funkcionerima vladajućih stranka, sve neprestalno ponavljajući da je NATO poražen, a povratak vojske i policije na Kosovo samo pitanje dana... Čak i kada je politička (zlo)upotreba balgopočivše JNA bila na vrhuncu, nije zabilježeno takvo podilaženje režimu i takvo osobno vezivanje za njegovu sudbinu. Ovo tim prije što mu se kraj jasno vidi.

    Filip Švarm (AIM)