AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 27 APR 2000 12:17:39 GMT

    Privatizacija na popravnom ispitu

    Zašto je poništena velika privatizacija u FBiH?

    AIM, Sarajevo, 26.04.2000. Poništavanje tendera za prodaju čak 143 državna preduzeća, formiranje "tender-biroa" koji će sačinjavati međunarodni i domaći eksperti te prodaja preduzeća islčjučivo za novac a ne vrijedonosne papire, rezultat je odmjeravanja snaga između međunarodne zajednice i aktuelne vlasti u Federaciji BiH. Poslije ove runde, bodove je uknjižila međunarodna zajednica.

    Nakon otvoreno izraženog nezadovoljstva predstavnika SAD, EU, MMF-a ili Svjetske banke, dosadašnjim tokom privatizacije u Federaciji BiH, pomenutim odlukama Upravnog odbora Agencije za privatizaciju FBiH praktično je zaustavljen čitav proces a definisana su nova pravila igre.

    Zvona za uzbunu u uredima međunarodnih predstavnika u BiH oglasila su se nakon privatizacije sarajevskog hotela "Holiday Inn" te planiranog modela privatizacije javnih preduzeća "Elektroprivrede" i "PTT-a" koja zahvaljujući svom monopolskom položaju na tržištu ostvaruju izuzetne ekstra profite. "Holiday Inn" , čijih je 51 odsto kapitala procijenjeno na 24 miliona maraka, prodat je ispod cijene, za 15 miliona maraka jer je na međunarodni tender prispjela samo jedna ponuda, i to lokalnog biznismena Nedima Čauševića. Suštinski, problem nije bio u tome što je većinski dio hotela prodat za 9 miliona maraka manje nego što je iznosila početna cijena, nego što je od postignutih 15 miliona maraka prodajne cijene, uplata u novcu iznosila svega pet miliona maraka dok je platežno sredstvo za preostalih 10 miliona, u praksi obezvrijedjeni privatizacijski certifikati. Na tržištu, naime, cijena ovih certifikata iznosi između tri i četiri odsto od njihove nominalne vrijednosti. Jednostavno rečeno, deset miliona maraka u privatizacijskim certifikatima može se kupiti za 400 hiljada marka. Što znači da je za 51 odsto kapitala ekskluzivnog sarajevskog hotela, procijenjeno na 24 miliona maraka, efektivno u novcu plaćeno oko 5,5 miliona maraka!

    Kupac je očigledno u ovom slučaju napravio dobar posao, država kao prodavac je loše trgovala svojom imovinom, a nakon silnih natezanja na kraju je zaključeno da je, ipak, sve bilo u skladu sa zakonom. Zadovoljstvo domaćih zvaničnika ovako "uspješnom" prodajom nisu dijelile i zapadne diplomate i predstavnici međunarodnih finansijskih institucija. Iza scene su se odvijali brojni sastanci i susreti sa najvišim zvaničnicima FBiH, koji nisu proticali baš u "srdačnoj i prijateljskoj" atmosferi.

    Frustracija međunarodne zajednice nije poticala samo zbog razlike u efektivno plaćenoj cijeni za "Holiday Inn" i procijenjene vrijednosti. Tih desetak miliona maraka više-manje u suštini neće bitno uticati na krajnje efekte privatizacije, s obzirom da je procijenjena vrijednost državnog kapitala u FBiH oko 25 milijardi DM. No, jednostavno je postalo očigledno da se radi o postavljenom šablonu, čija bi masovna primjena kod privatizacije preostalih velikih državnih preduzeća rezultirala totalnim fijaskom privatizacije, te prelaskom državne imovine za simbolične iznose, uz obilato korištenje obezvrijeđenih privatizacijskih certifikata, u ruke malobrojne elite bliske aktuelnoj vlasti.

    Ovakvom kupovinom državnih preduzeća bi građani i zaposleni, koji su već u bescjenje prodali svoje certifikate za šaku maraka, ostali i bez moralne satisfakcije u vidu suvlasništva nad privatizovanom imovinom države. Sa druge strane, novopečeni vlasnici po ukusu aktuelne vlasti, niti imaju dovoljno novca, niti znanja za uvođenje novih tehnologija, kvalitetnu proizvodnju i plasman proizvoda na svjetskom tržištu, što su sve preduslovi za upošljavanje postojećih radnika i stvaranje novih radnih mjesta. Kako pokazuju iskustva iz susjedne Hrvatske, ovakva privatizacija ima za cilj samo cijeđenje do kraja preostalog ekonomskog i finansijskog potencijala iz državnih firmi, te njegovo pretvaranje u čvrstu valutu koja potom završava na računima banaka sa sjedištem na egzotičnim karipskim ili mediteranskim ostrvima.

    Medjutim, posljednja odluka da će novi tenderi za prodaju najperspektivnijih državnih preduzeća u FBiH biti rađeni uz aktivno učešće međunarodnih eksperata koji će se i neposredno angažovati na animiranju potencijalnih investitora iz inostranstva, te da će jedino sredstvo plaćanja biti novac, bez mogućnosti korištenja certifikata, pomrsila je račune domaćim mešetarima i njihovim zaštitnicima u vlasti. Reakcija ovih gubitnika ogleda se u naglo aktueliziranoj tezi da će na taj način "stranci kupiti sve što valja za gotov novac, a građanima sa certifikatima ostaviti samo škart", uz dodatno dušebrižništvo za sudbinu certifikata koji na taj način bivaju "dodatno obezvrijeđeni".

    Ovak tvrdnja bi mogla biti tek djelimično tačna, i to u dijelu koji se odnosi na relativno smanjenje vrijednosti certrifikata. Bude li sa uspjehom putem međunarodnih tendera prodato sedamdesetak državnih preduzeća, koliko se očekuje da će se naći na novoj listi za privatizaciju putem tendera, tačno je da će ukupna vrijednost ponuđenog državnog kapitala za privatizaciju putem javnog upisa dionica i šlaćanje certifikatima biti nešto manja dok će ukupna masa certifikata ostati ista. Međutim, vrijednost certifikata je već toliko obezvrijeđena da jednostavno ne može biti niža. Osim toga, kod najusnosnijih javnih preduzeća, poput PTT-a i elektroprivrede, dio kapitala bi u svakom slučaju bio rezervisan za privatizaciju putem javnog upisa dionica, a isti recept bi bio primjenjen i kod većine drugih. Jednostavno, strateškom investitoru bi bilo ponuđeno između 50 i 60 odsto kapitala za keš, a barem 20 do 30 odsto domaćim građanima za certifikate. Dakle, jednostavna računica govori da će se za certifikate doduše dobiti nešto manje udjela u vlasništvu, ali će zato u isto vrijeme domaća ekonomija dobiti "infuziju" u vidu nekoliko stotina miliona dolara, bez čega bi bila osuđena na polagano umiranje.

    U situaciji kada je završen ciklus donatorskih konferencija za obnovu BiH sa obećanih 5,1 milijardi dolara - uz to, donacija je svakim danom sve manje a novi krediti sve su neizvjesniji - golo preživljavanje i ekonomski opstanak domaće ekonomije i samih građana, direktno zavisi od ulaska svježeg kapitala i pokretanja proizvodnje, zapošljavanja i izvoza. Prepadanje građana strancima "koji će pokupovati sve a mi ćemo biti obična najamni radnici", djeluje neozbiljno u svijetu u kojem je kapital odavno prešao nacionalne igranice i izgubio nacionalnu, vjersku ili rasnu "boju", te takve poruke neodoljivo podsjećaju na komunističku ideološku matricu zasnovanu na tezi o "izrabljivanju radničke klase".

    U krajnjoj liniji građanima ostaje da sami dođu do zaključka šta im se više isplati. Postati suvlasnikom preduzeća koje ne radi, ne proizvodi i ne izvozi, pa shodno tome ne pravi nikakav profit ali u kojem oni suvereno "gazduju" svojom novostečenom imovinom, ili da njihovo procentualno učešće u vlasništvu bude manje a da zahvaljujući strateškom inopartneru i njegovom ulaganju svježeg novca, znanja i tehnologije učestvuju podjeli stvorenog profita. Zdrav razum govori da je ipak bolje biti mali suvlasnik nečega nego li jedini vlasnik - ničega.

    Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)