AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 23 APR 2000 02:00:28 GMT

    “Sveto pravo” privatne svojine

    Makedonija je posljednja medju zemljama u tranziciji dobila legislativu koja ce omoguciti provodjenje procesa denacionalizacije. Ipak, ostaje neizvjesnost, da li ce vlada biti u stanju ispuniti zelje svih ostecenih

    AIM Skopje, 22.04.2000

    Sobranje Makedonije je 14. aprila usvojilo Izmjene i dopune Zakona o denacionalizaciji cime su stvorene pretpostavke da se aktuelna vlast konacno upusti u avanturu s procesom denacionalizacije. Taj 14. april mogao bi biti jedan od svjetlijih dana u aktuelnom sazivu Sobranja posto je pomenuti zakonski propis, sto predstavlja pravu rijetkost, dobio glasove i pozicije i opozicije. Cak ni jedan poslanik nije glasao protiv a svi kao da su se trudili da se istinski ispravi jedna istorijska greska nacinjena prije 56 godina. Istini za volju, prethodni saziv Sobranja usvojio je prije dvije godine Zakon o denacionalizaciji ali je ustavni sud osporio neke njegove odredbe te se on tako do sada nije ni poceo primjenjivati. Kriticari tadasnje vlasti predvodjene Socijaldemokratskim savezom tvrdili su da su "reformisani komunisti” iz ideoloskih razloga ponudili zakonski akt ciji kvalitet nije odgovarao stvarnim potrebama danasnjeg makedonskog drustva. No sadasnja vladajuca ekipa da bi ispunila predizborno obecanje, s jedne strane, no i udovoljila sugestijama Evropske unije, s druge, morala je uciniti pravi korak u pravom smjeru koliko god rizican bio. “Ovo je prvi korak na uspostavljanju “svetog prava” privatne svojine” pateticno je izjavio predsjednik Sobranja Savo Klimovski napomenuvsi da institucijama drzave ostaje da Zakon provedu u zivot.

    Pravnici ocjenjuju da je usvojeni Zakon pruzio, teoretski gledano, maksimalan okvir za pravicno obestecenje nekadasnjih vlasnika. Medjutim, primjecuju da ovakva pozitivna ocjena vrijedi samo kad se govori o makedonskim drzavljanima dok ce stranci morati “dici ruke” od nadoknade stete ili, eventualno, sacekati neka bolja vremena. Iako se usvojeni propis zove Zakon o denacionalizaciji njime su regulisana i pitanja eksproprirane i konfiskovane imovine. Kod konfiskacije se stvari dodatno komplikuju posto se djelimicno radi o pravnoj mjeri koja je proisticala iz krivicnog zakonodavstva iz 1951. godine. Naime, mnogi gradjani kojima je imovina po slovu tog zakona konfiskovana sudjeni su iz politickih razloga. To bi znacilo, ako je motiv zbog kojeg su sudjeni (po ideoloskoj liniji) u medjuvremenu prestao biti kaznjiv, drzava ce najprije morati pristupiti politickim rehabilitacijama tj. ozvaniciti da su bili sudjeni nevini ljudi. A politicke rehabilitacije jos uvijek niko i ne pominje a kamoli da ih zakonski sankcionise.

    Zakon izlazi u susret dvjema kategorijama ostecenih gradjana i institucija: jevrejima cija imovina je oduzeta u vrijeme deportacije tokom 2. Svjetskog rata te vjerskim zajednicama, prije svih Makedonskoj pravoslavnoj crkvi i Islamskoj vjerskoj zajednici. U slucaju Jevreja moglo bi doci do izvjesnih problema, upozoravaju pravnici, posto novim Zakonom pravo na nadoknadu stete imaju samo nasljednici koji su makedonski drzavljani. Pretpostavlja se da neki nasljednici jevrejskih porodica nastradalih u holocaustu danas zive u Izraelu te ce polagati pravo na imovinu. Medjutim, Zakon tu nije napravio izuzetak. Imovina Jevreja koji nemaju nasljednike pripasce fondu za holocaust Jevreja iz makedonije.

    Svojevremeno je medijski vrlo eksploatisan zahtjev princa Aleksandra Karadjordjevica da mu se vrati porodicna imovina na teritoriji Makedonije. U nekim politickim krugovima ovaj zahtjev nasljednika nekadasnjeg jugoslovenskog monarha naisao je i na podsmijeh mada su neki pravnici upozoravali da bi se zbog ovog i slicnih slucajeva zemlja mogla naci u neprilici posto je odluka o oduzimanju kraljevske imovine spadala u red revolucionarnih mjera komunisticke vlasti.

    Premijer Ljubco Georgijevski u jednom nedavnom televizijskom intervju prokomentarisao je da ova vlast ne namjerava nadoknadjivati stetu onima koji su se svoje imovine na teritoriji Makedonije domogli kolonizacijom pa se to odnosi i na nasljednike dinastije Karadjordjevic. Medjutim, slucajevi nekih bivsih komunistickih zemalja pokazali su da se nove vlasti ne mogu olako odnositi prema bivsim sugradjanima “plave krvi”. Prijem nekih od njih u Evropsku uniju direktno je uslovljen povratkom imovine nekadasnjim krunisanim glavama i plemstvu.

    Albanske politicke partije ne narocito glasno podsjetile su i na probleme sa nekim svojim sunarodnicima kojim se novim Zakonom oduzima pravo na nasljedstvo denacionalizirane imovine. Radi se o bivsim drzavljanima Makedonije odnosno SFRJ koji su se pedesetih i sezdesetih godina odrekli tadasnjeg drzavljanstva iz “ideoloskih razloga” nasavsi se izvan granica Makedonije. U javnosti se ne zna, koliki bi mogao biti broj ovakvih slucajeva i o kolikoj imovini bi se moglo raditi.

    Kada bi se slovo novog Zakona primjenjivalo doslovno neka od vodecih makedonskih preduzeca mogla bi promjeniti vlasnike; mogla bi ali nece s obzirom da nasljednici nekadasnjih vlasnika u jednom broju slucajeva zive ili u nekoj drugoj republici bivse Jugoslavije ili u nekoj od evropskih ili prekomorskih zemalja. Zakon je doduse stidljivo predvidio da bivsi vlasnici, naravno makedonski drzavljani, mogu postati vlasnici jednog broja dionica preduzeca koja su njihovim porodicama oduzeta ali to ni izdaleka ne odgovara vrijednosti koja im je oduzeta. Makedonija se vise puta nasla na udaru medjunarodnih institucija jer je najprije provela privatizaciju a tek sada, sa znatnim zakasnjenjem pristupa denacionalizaciji. Time je drzava prakticno sama sebi zamrsila konce omogucivsi da se pojedinci ili grupe ljudi domognu necije tudje imovine koja je poslije 2. Svjetskog rata nacionalizovana.

    Ono do cega je aktuelnoj vlasti osobito stalo jeste povratak imovine Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. U istom paketu se nasla i Islamska vjerska zajednica. Premijer Georgijevski je u pomenutom intervjuu ponosno naglasio da ce imovina biti vracena. Neke procjene govore da je Crkva nacionalizacijom izgubila 90% imovine koju je imala do 1945. godine. Mediji nisu uspjeli spoznati o kakvoj i kolikoj imovini se radi ali crkveni velikodostojnici naglasavaju da je Crkva bila vlasnik suma, pasnjaka, zgrada, ducana, kuca za stanovanje. Ali, pretpostavljaju neki eksperti, Makedonska pravoslavna crkva mogla bi se, ako joj drzava zaista vrati svu imovinu, naci u sporu sa Srpskom pravoslavnom crkvom kojoj je imovina formalno oduzeta. Izmedju Makedonske pravoslavne i Srpske pravoslavne crkve jos nije razrijesen sukob oko autokefalnosti MPC a problem imovine bi samo dodatno mogao komplikovati stvari. Ne iskljucuje se ni mogucnost da SPC u buducnosti imovinski spor prenese na medjunarodni teren – pred neki od medjunarodnih sudova.

    S Islamskom vjerskom zajednicom slucaj je pravno cist. Zajednica je nekoc posjedovala veliku imovinu u Skoplju i drugim gradovima Makedonije. Jedan opozicioni magazin je iznio pretpostavku da bi unutar Islamske vjerske zajednice moglo doci do drukcijih nesuglasica. Naime, politicke partije Albanaca mogle bi zaostriti medjusobna razmimoilazenja koja su i do sada postojala. Novine na makedonskom tvrdile su u posljednje vrijeme da Demokratska partija Albanaca kao koalicioni partner u Vladi pokusava izboriti smjenu na celu IVZ proglasavajuci aktuelnog reis ul-ulemu Sulejman efendi Rexhepia ”covjekom” opozicione inace rivalske Partije za demokratski prosperitet. Novine na makedonskom isticu da je imovina u pozadini konflikta. Neki mediji skrenuli su paznju da bi vracanjem imovine vjerskim zajednicama Makedonija vratila sat sto godina unazad. Tacnije, Vjerske zajednice bi mogle postati dominantni vlasnici imovine te bi se to vremenom moglo odraziti na jacanje klerikalizma. Da li je ovaj strah opravdan, nije lako suditi.

    I, na kraju, ono glavno: novac. Zakon jeste dobra proklamacija ali kako ga pretvoriti u zivot? – pitaju se mnogi. U novinskim anketama gradjani ne kriju sumnju da ce vlada biti finansijski sposobna sprovesti u djelo sve ono sto je obecala. Kalkulacije o vrijednosti imovine koja bi podlijegala vracanju su razlicite; od 700 miliona do vise od milijardu dolara. Treba li reci, radi se o novcu kojeg drzava nema. A nema ni nade da ce ga uskoro imati. Pretpostasvka je da ce se finansijske sveznalice – Svjetska banka i Medjunarodni monetarni fond – pobrinuti da i ovdje sugerisu neko rjesenje.

    AIM Skopje

    ZELJKO BAJIC