AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 18 APR 2000 16:28:41 GMT

    Otkriveni vlasnici Večernjeg lista

    Aim, Zagreb, 18.4.2000.

    Nakon dvije godine neizvjesnosti, jedna od najstrože čuvanih tajni samostalne Hrvatske - tko je vlasnik Večernjeg lista, najtiražnijih dnevnih novina u zemlji, otkrivena je. Skandal vezan uz vlasništvo lista postao je - međutim - nakon tog priznanja još veći no što je bio prije. U nedjelju, 16. travnja, Večernji je list na naslovnoj stranici golemim slovima tiskao megatiražan naslov: Auto kuća Zubak i Montmontaža Gmbh Njemačka vlasnici su Večernjeg lista. U Večernjaku su se toga dana oglasili Pavo Zubak i Ivica Nuić, poslovni ljudi iz Zagreba, koji su u ekskluzivnom intervjuu priznali da su upravo oni sa navedenim tvrtkama vlasnici novina za koje daju intervju. Tu je informaciju, već u prvim narednim vijestima, na udarnom mjestu plasirala i državna televizija. Bilo je, međutim, potrebno samo dva dana da se, uz njihovo priznanje, u javnost pusti i stvarna, skandalozna pozadina cijele igre. Zagrebački tjednik Nacional, koji izlazi utorkom, nakon Večernjakove ekskluzive objavio je stenogram jednog razgovora iz Predsjedničkih dvora, vođen između dr Franje Tuđmana i dr Ivića Pašalića, u kojemu se jasno vidi da je Večernji list tek fiktivno prodan spomenutoj dvojici biznismena, kako bi stvarnu vlast nad njim zadržala Hrvatska demokratska zajednica. Cijelu je operaciju, izvedenu pod blagoslovom Franje Tuđmana, nadzirao dr Pašalić, Tuđmanov ljubimac i neformalni lider takozvane desničarske frakcije Hrvatske demokratske zajednice, a istina je procurila u javnost naprosto zato što je pokojni predsjednik Tuđman, uvjeren u svoju povijesnu misiju, snimao sve, doslovce sve svoje telefonske razgovore. Ti su stenogrami pali u ruke nove vlasti, ali i novinara, pa je javnost mogla saznati kako izgledaju priče iz kuhinje Predsjedničkih dvora.

    Istoga dana kad je Nacional objavio stenogram o sastanku Tuđmana i Pašalića, održan 27. prosinca 1997. - tri dana nakon objave natječaja za prodaju Večernjaka - Večernji je objavio drugu ekskluzivu u kojoj je postao tema sam sebi. Objavljena je, naime, vijest da je Večernji list prodan austrijskom medijskom koncernu Styria, i to - kako se nagađa - za znatno više novca no što je svojedobno prodan bivšim vlasnicima, Zubaku i Nuiću, odnosno, Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Styria se, tako, domogla pravog zlatnog rudnika, jer je Večernji list u međuvremenu postao i vlasnik značajnog paketa dionica najagilnije hrvatske telekomunikacijske kuće, VIP-Neta, koju se također povezuje s Ivićem Pašalićem i hadezeovim radikalima. Najtiražniji hrvatski dnevnik postao je vlasništvo stranaca, koji su već suvlasnici značajnog dijela tiskanih medija u Hrvatskoj, pa je time - nakon banaka - još jedan strateški resurs Hrvatske ušao u svijet multinacionalnog kapitala gdje se priče o nacionalnom suverenitetu čine prilično smiješnima.

    Je li ta kupoprodaje izvedena u skladu sa zakonom? Je li prošla prodaja bila izvedena zakonito? Snosi li netko kaznenu odgovornost? Kako je za slučaj Večernjeg lista i Hrvatski Državni Sabor osnovao posebno istražno povjerenstvo, dio odgovora na sve nedoumice vezane uz list bit će poznat kada se završi krug svjedočenja i Povjerenstvo završi sa radom.

    Otkuda uopće sva ta pompa vezana uz Večernji list? Večernji je list, kako je javnosti poznato, prodan pod krajnje zagonetnim okolnostima. Prodaja najtiražnijih dnevnih novina u zemlji, čiji je politički utjecaj golem, obavljena je pod velom tajne, nakon božićnih praznika, početkom 1998. godine pod izlikom da je Mirovinskom fondu potreban novac za isplatu mirovina. Suma od 19 milijuna njemačkih maraka, koliko je za list plaćeno, nije međutim bila dovoljna ni za pet posto iznosa svih mirovina u Hrvatskoj za samo jedan mjesec, pa je odmah bilo jasno da je riječ o kupoprodaji s krajnje zagonetnim političkim motivima. Kako su Mirovinskim fondom u to vrijeme upravljali predstavnici takozvane desničarske frakcije HDZ-a predvođeni dr Ivićem Pašalićem, a Večernji je list otvoreno promovirao politiku te frakcije, bilo je takoreći odmah manje više jasno da je u posao oko kupoprodaje Večernjaka do grla upetljana Pašalićeva struja u HDZ-u. U to su se vrijeme, naime, počeli po prvi puta nazirati obrisi mogućeg političkog poraza HDZ-a, a Večernji je list bio ustanova koju je vrijedilo zadržati iz barem dva razloga. Prvi je razlog materijalni: svakoga dana u Hrvatskoj se proda oko 260 tisuća primjeraka "Bezgrešnjaka", kako je tradicionalno nazivan ovaj, uvijek uz postojeću vladu svrstani dnevnik. Drugi je razlog ostvarivanje političkog utjecaja preko Večernjeg lista. Kako ovaj dnevnik prodire skoro u svaku kuću u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, onaj tko kontrolira Večernji drži drugu najjaču - iza televizije - medijsku polugu moći u zemlji. Stoga se najčešće nagađalo kako je prodaja Večernjeg lista, pod opisanim okolnostima, izvedena na taj način zato, da bi se desni dio HDZ-a osigurao za budućnost, odnosno, kako bi nakon pretpostavljenog gubitka vlasti na izborima zadržao novac i političku težinu. Ta je teorija bila i dublje razvijana, pa se tvrdilo kako je stvarni vlasnik, zapravo, ustanova po imenu Zaklada hrvatskog državnog zavjeta, misteriozna fundacija kojom predsjeda dr Pašalić, a koja je utemeljena s ciljem promocije državotvorne ideologije u sferi kulture, obrazovanja i medija.

    Kako je o kupcu Večernjeg lista svaki upućeniji građanin Hrvatske imao svoje mišljenje, to se i broj teorija o stvarnom vlasniku popeo do impozantne brojke. Neki su, recimo, vjerovali da je vlasnik lista Miroslav Kutle, hadezeov tajkun koji trenutno diše prosijani zrak u zagrebačkom istražnom zatvoru Remetinec. Po drugima, Večernjak je kupio Ninoslav Pavić, najveći novinski izdavač u jugoistočnoj Evropi, čovjek čije dionice dobro kotiraju u svim važnim političkim strankama u Hrvatskoj. U svojih 14 izdanja, Pavić naime vješto izražava podršku onima koji su u datom komentu najjači i onima koji bi to mogli postati, ne zamjerajući se previše ni gubitnicima, pa se smatralo da je i on podoban biti vlasnikom Večernjeg lista, koji je jedini dnevnik jači od Pavićeva Jutarnjeg lista. U optjecaju su bile i teorije prema kojima je vlasnik Večernjeg poduzetnik Pavo Zubak - što se sada službeno potvrdilo - ali i Montmontaža, no te teorije nisu bile smatrane osobiti vjerojatnima. Uz ove mogućnosti, mnogi su vjerovali kako je stvarni kupac Večernjeg lista njemački koncern WAZ, srani strateški partner Pavićevog Europapress holdinga. WAZ-ova tvrtka registrirana u Austriji kao partner hrvatskom izdavaču zove se, inače, K und K medien, pa je to bio opravdan razlog za sumnje da Nijemci žele ostvariti potpuni medijski monopol na hrvatskom novinskom tržištu. I kao zadnja, dva dana prije objave vlasnika, pojavila se i najmanje vjerojatna teorija prema kojoj je vlasnik Večernjeg lista - George Soros. U ovu, dopola vickastu teoriju zavjere, malo je tko povjerovao ali je, u općoj neizvjesnosti oko vlasništva, nitko nije ni posve odbacio. Kada je bivši premijer Mateša uputio Mirovinskom fondu pitanje tko je vlasnik Večernjaka, jedan je saborski zastupnik kao mogućnost ponudio ime Slobodana Miloševića. Bila je to, naravno, stilska figura kojom se htjelo reći kako je glavni medijski pogon osim televizije, prodan navrat nanos, bez dovoljna računa o zaštiti nacionalnih interesa...

    Iz tih je razloga nova vlada odmah po svom osnivanju, utemeljnila istražno povjerenstvo (komisiju) s ciljem utvrđivanja vlasništva nad tim dnevnim listom. Povjerenstvo je danima tapkalo u mjestu, gušeći se u moru općih mjesta, poznatih fraza ("vlasnik lista je Caritas fund") sve dok, prošlog tjedna, bivši pomoćnik ministra rada i socijalne skrbi, Luka Krznarić, nije priznao da su, prilikom prodaje Večernjaka, održane dvije sjednice. Na jednoj, ujutro, zatvorenoj za javnost, list je doista prodan pravom vlasniku, a na drugoj, održanoj na večer, djelatnici Fonda i ministarstva samo su fingirali da odlučuju o kupopoprodaji lista. Krznarić je, kao scenarista te igre, naveo dr Ivića Pašalića. Drugi akteri kupoprodaje odmah su, uključujuči i Pašalića, demantirali Krznarićev iskaz ali je bilo očito da, ako već ima dima - a bilo ga je - zacijelo ima i vatre. Tjedan dana kasnije, javljaju se u Večernjem listu Pavo Zubak, vlasnik auto kuće Zubak (poznati uvoznik i distributer automobila, pretežno njemačkih) te izvjesni Ivica Nuić, predstavnik tvrtke Montmontaža GMBH. Oni su, tvrde, kupili Večernji list kako bi ostvarili isključivo svoje poslovne interese (zaradu i jednostavnije oglašavanje, po nižoj cijeni) a nisu se, navodno, htjeli otkriti kao pravi vlasnici zato što bi to moglo štetiti njihovim primarnim poslovnim interesima. Činjenica da Večernji list objavljuje specijalni prilog o automobilima štetila bi Zubakovoj djelatnosti, tvrdio je Zubak, jer bi bacila sumnju na vjerodostojnost ocjena koje se objavljuju u podlistku. Nuić, pak, tvrdi da ga je zanimao isključivo profit.

    Priznanje Pave Zubaka i Ivice Nuića odmah je izazvalo žestoko podozrenje. Neobično je, recimo, bilo to da su se njih dvojica javili neposredno nakon što je sumnja o kupoprodaji lista otvoreno usmjerena prema dr Iviću Pašaliću. Ovaj je političar, naime, već sumnjičen za pokušaj kupovine Dubrovačke banke, bez vlastitog novca, bančinim sredstvima, zajedno s još četvoricom "ortaka" - dakle, faktični pokušaj pljačke. U momentu kada je bio osumnjičen kao "peti ortak", jedan je dnevnik istakao bankara Marka Marčinka kao čovjeka koji, navodno, priznaje da je on peti ortak premda je Marčinko u samom tekstu rekao da on nije - ortak u pokušaju preuzimanje Dubrovačke banke. U javnosti je, dakle, bilo važno skrenuti pažnju sa dr Pašalića. Kao i ovaj put. Kasnije se pokazalo da je na Marčinka vršen snažan pritisak da prizna kako je on "peti ortak" i time amnestira Pašalića. Jesu li Zubak i Nuić odigrali ono što Marčinko nije htio?

    Verzija prema kojoj Zubak nije htio objaviti da je on vlasnik Večernjaka, kako se auto prilog ne bi učinio nevjerodostojnim, bila je u startu prilično klimava. Zubak prodaje njemačke automobile koji su u Hrvatskoj najviše cijenjeni - Mercedese i Audije ponajviše - pa su auto testovi za njih u pravilu uvijek izvrsni, bez obzira na vlasnike lista. S druge strane, njegova je tvrtka bankama dužna 28 milijuna kuna, pa je moguće da je Zubaku zaprijećeno da će otići u stečaj, ako ne prizna vlasništvo. Sudovi su, naime, još uvijek pod kontrolom hadezeovih kadrova. Nitko, pak, u Nadzornom odboru Montmontaže nije znao da je ta tvrtka kupila Večernji list. Bio je to još jedan argument za sumnju, koja je na koncu ipak vjerodostojno potvrđena.

    Tjednik Nacional objavio je da će, vezano uz slučaj Večernji list, pred sudom završiti "trust mozgova" koji su aranžirali prodaju Večernjaka, ali su uzimali i goleme provizije za državne ugovore sa strancima. Kao argument da će Pašalić, Škegro, Mateša, Zorić i Kovač završiti pred sucem, naveli su "slobodnu igru mašte". Hoće li to biti dovoljno? Račanova vlada bilježi zasad samo uspjehe na vanjskopolitičkom planu, pa su neki skloni vjerovati kako će odsustvo brzog ekonomskog napretka doprinijeti bržem hapšenju ljudi osumnjičenih za kriminal s političkim pokrićem.

    Boris Rašeta