AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 16 APR 2000 12:49:42 GMT

    Haaški istražitelji u Gospiću

    Aim, Zagreb, 16.4.2000.

    Dolazak istražitelja Haškog suda na područje Gospića unio je veliku nervozu na hrvatsku političku scenu. Pod maksimalnom policijskom zaštitom i zatvorena za medije, haška ekipa priprema ekshumaciju mogućih masovnih grobnica gospićkih Srba, ali i nepoćudnih Hrvata, navodno više od stotinjak osoba, egzekutiranih na početku rata, 1991. godine. Dosad na takve teme vrlo otporni hrvatski mediji, odjednom su preplavljeni svjedočanstvima, s mnogim morbidnim detaljima, o brutalnim likvidacijama te uništavanju leševa, paljenjem i na druge načine.

    Za novu vlast to je opasnostima bremenit test, pred međunarodnom zajednicom ali i pred domaćom javnošću. Glavna haška istražiteljica Carla del Ponte iz nedavnog je posjeta Zagrebu otišla vrlo zadovoljna, najavljujući da s Hrvatskom počinje vrijeme nove suradnje. Odmah potom u Gospić su stigli istražitelji, a nova je vlast u Saboru u dramatičnim uvjetima izglasala deklaraciju o suradnji s Haškim sudom. Tim dokumentom kooperativnost s Tribunalom proglašena je nacionalnim interesom te se Hrvatska obavezala da će se u skladu s tim i ponašati. Donedavno vladajući HDZ donošenju te deklaracije žestoko se opirao, pogotovo se protivio dijelu kojim se Haškom sudu priznaje nadležnost nad zločinima počinjenim u vezi s vojnim akcijama "Bljesak" i "Oluja". HDZ je inzistirao na stavu da su moguća kaznena djela počinjena za vrijeme Domovinskog rata isključivo u nadležnosti hrvatskog pravosuđa. Mada, dok su bili na vlasti ničim nisu pokazali volju da se tako i postupa; umjesto progona, zločini su zaboravljani, zločinci čak i nagrađivani.

    Upravo zbog velike halabuke, koja se oko Haaga redovito podiže, ta je tema vrlo osjetljiva i po unutarnjepolitičke odnose. Račanova vlada mora surađivati s Haškim sudom, ali istodobno mora paziti da time ne destabilizira domaću političku scenu. U tangiranim skupinama otpori su veliki. Nema nikakve sumnje da je pokojni predsjednik države sa zbivanjima u Gospiću bio detaljno upoznat, postoji o tome više dokumenata. Ali ništa nije poduzeo: ubojstva Srba za njega nisu postojala kao problem. Dapače, sada se mogu čuti svjedočenja kako je za jedan od zacrtanih ciljeva akcije "Oluja" odredio i smanjenje postotka srpskog stanovništva u Hrvatskoj na, za njega podnošljivu mjeru. Istraga o Gospiću bila je pravodobno pokrenuta, ali nikada nije okončana, navodno, na intervenciju pokojnog ministra obrane Šuška, koji je zastupao stav kako "nećemo, valjda, progoniti svoju djecu".

    Da se Tuđman nije preselio na Mirogoj - haška istraga u Gospiću još ne bi bila moguća. Sada su problem njegovi politički nasljednici, pogotovo oni koji bi mogli biti krivično involvirani. U tom pogledu HDZ se snažno povezao s raznim udrugama proisteklim iz Domovinskog rata, koje je i dosad kontrolirao. Tuđmanova se stranka svađa i rasipa, Haški je sud jedna od tema koja ga homogenizira. Udruge su povezane s vojskom, još vrlo moćne i sve nervoznije. Jedan od haških svjedoka tvrdi da su zločinci iz Gospića na platnom spisku ministarstva obrane i policije. General Mirko Norac, koji se najčešće spominje kao najodgovorniji, i danas je na vrlo visokoj vojnoj funkciji. Nedavno se oglasio tvrdeći da u Gospiću nije bilo nikakvih likvidacija.

    Udruge dragovoljaca, invalida i ostalih, koji se redovito pojavljuju kao čuvari zavjetne škrinje Domovinskog rata, protive se dolasku haških istražitelja, traže da se istodobno sa srpskim grobnicama ekshumiraju i hrvatske, iako je hrvatska država proteklih godina na tome mnogo uradila. Također zahtijevaju da Haag istragu prepusti Zagrebu, da eventualne zločine procesuira hrvatsko pravosuđe, kao da i sam Tribunal nije na to godinama uzaludno čekao. Prijete da će poduzeti mjere građanskog neposluha, da procesuiranje ni jednog hrvatskog branitelja neće dopustiti.

    Saborska rasprava o deklaraciji, kojom nova vlada potvrđuje svoju spremnost da surađuje s Haškim sudom, dočekana je na nož. Pred Saborom organizirane su demonstracije, pripadnici udruga vezali su se lancima, simbolizirajući tako haško uzništvo. Tvrdeći da se u deklaraciji "Domovinski rat izjednačuje sa srpskom agresijom, a branitelji s četnicima", oni su njeno donošenje proglasili veleizdajom, činom likvidacije Hrvatske kao države. "Ne preostaje nam ništa drugo nego ponovo ratovati za stvaranje hrvatske države i uzeti oružje u ruke. Ako vlada može rušiti Ustav, onda mi možemo rušiti vladu", rekao je Branko Borković, mladi Jastreb, jedan od posljednjih zapovjednika vukovarske obrane. Od njegova poziva na oružje neki drugi čelnici boračkih udruga su se ogradili, ali idućih će dana, kako su najavili, po Hrvatskoj organizirati prosvjedne skupove. Cilj im je: potjerati haške istražitelje iz Gospića, natjerati vladu da svoj odnos prema Haagu zaoštri, u krajnjoj liniji cilj im je destabiliziranje sadašnje vlasti.

    Za novu hrvatsku vlast slučaj Gospić neugodna je tema iz još jednog razloga. U vrijeme zločina Hrvatska je imala vladu demokratskog jedinstva, u kojoj su važna mjesta zauzimali čelnici sada vladajućeg dvojca SDP-HSLS. Članovi te vlade pokušavaju tvrditi da o likvidacijama u Gospiću sve donedavno ništa nisu znali, ali u javnosti su se pojavili dokumenti koji ih demantiraju. "Nema u Saboru i vladi kancelarijskog stola u kojem ne leži dosije o Gospiću. Skoro će deset godina, a nitko ništa nije poduzeo", rekla je ovih dana jedna od žena, koja je u ono vrijeme izgubila roditelje

    Zdravko Tomac, potpredsjednik Socijaldemokrata i svojedobno potpredsjednik vlade demokratskog jedinstva, ovih je dana potvrdio da se u vrhu vlasti znalo za nestanke Srba u Gospiću. On osobno, kaže, dao je sve od sebe raspitujući se za neke od odvedenih: slao je faksove na razne adrese, pokušavao je "smiriti usijane glave, sebe time dovodeći u pogibelj". Njegova izjava sjajno ilustrira savezništvo u šutnji, koje je tada postojalo ne samo između vlasti i opozicije, nego je vladalo i u ukupnoj hrvatskoj javnosti. Tomac nije javno istupio, nije podnio ostavku. Raspitivanje za nestale još uvijek prikazuje kao neku vrstu herojstva. Novoj će se vlasti kad-tad morati postaviti pitanje jesu li faks-intervencije adekvatna reakcija na masovne likvidacije, pa makar se sve to događalo i u najmračnijem ratnom vihoru.

    U ovom trenutku hrvatska javnost suradnji s Haškim sudom ne bi trebala predstavljati veliki problem. Mada joj je bivša vlast, preko svojih medija, godinama ispirala mozak, neka novinska istraživanja pokazuju da više od polovice građana podržava ekshumaciju grobnica od strane Haškog suda, samo 17 posto to ne odobrava. Trećina smatra da je bivša vlast odbijala suradnju s Haagom jer je i sama bila umiješana u zločine, četvrtina drži da Hrvatska s Tribunalom problema ne bi imala - da je sama kaznila zločince.

    Ugledni hrvatski intelektualac Stanko Lasić ovih je dana, govoreći o šutnji Hrvatske nad zločinima, koji su u njeno ime u ratu počinjeni, doslovce rekao: "Da je nakon masakra Bošnjaka u Ahmićima 500 tisuća Zagrepčana porazbijalo Pantovčak, i vlast bi morala drugačije reagirati". U ono vrijeme javnost tu snagu, iz različitih razloga, nije imala; imali su je rijetki pojedinci, u nekim nevladinim udrugama za zaštitu ljudskih prava i nezavisnim medijima. Oni su proteklih godina također prošli svoju Kalvariju.

    Jelena Lovrić