AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 09 APR 2000 17:17:40 GMT

    Prljavo rublje Tuđmanovih tajnih službi

    Aim, Zagreb, 9.4.2000.

    Kako sada stoje stvari, Hrvati bi čitavo naredno desetljeće mogli potrošiti na otkrivanje mračnih tajni Tuđmanova režima: svakom je normalnom, naime, jasno da je ta mračna vlast pod vodstvom mračnog generala s "Nike" osmijehom deset godina funkcionirala na principima najbeskrupuloznijih mafijaških organizacija, te da je za sve svoje krvave aktivnosti imala pokriće u brizi za nacionalne interese, no i unatoč toj spoznaji svaki put iznova šokiraju novinarska otkrića o podzemnim rabotama bivših režimskih kerbera. Posljednje u nizu tih otkrića objavio je splitski tjednik "Feral Tribune", a čitava se stvar tiče poznate "zagrebačke krize" što je ovu zemlju potresala od jeseni 1995. do proljeća 1997. godine, odnosno riječ je o dosad nepoznatom udjelu Službe za zaštitu ustavnoga poretka (SZUP) u rečenoj krizi vlasti.

    Vratimo se, dakle, četiri godine unazad: evo nas u siječnju 1996., led je okovao ulice glavnoga grada, a rovovska bitka između opozicije i HDZ-a za vlast u Zagrebu upravo je poprimila obrise političkog slučaja što je zemlju bio doveo na sam rub apsolutne međunarodne izolacije. Vratimo li se još dva-tri mjeseca unatrag - preciznije, u listopad 1995. - bit ćemo svjedoci izbora za zagrebačku Gradsku skupštinu na kojima je sedmeročlana opozicijska udruga žestoko porazila Tuđmanovu partiju. Premoćna opozicijska pobjeda neće, međutim, baš previše značiti Franji Tuđmanu: gdje to ima- mislio je Otac nacije i hrvatski George Washington - da građani svojim glasovima odlučuju tko će biti na vlasti. U skladu s takvim poimanjem demokracije, Tuđman je odlučio čitav državni aparat upregnuti u prljavu operaciju očuvanja HDZ-ovske vlasti u glavnome gradu, te je glavne role povjerio samome sebi i Službi za zaštitu ustavnoga poretka.

    Najprije, udio Tuđmana: rahmetli je poglavar, naime, tokom prva četiri mjeseca 1996. - koristeći carske ovlasti što mu ih je dao ovdašnji Ustav - dao odbijenicu četvorici gradonačelnika što ih je, jednoga za drugim, bila imenovala skupštinska većina. Goran Granić, Jozo Radoš, Ivo Škrabalo i Dražen Budiša - inače, svi iz Hrvatske socijalno liberalne stranke - pali su kao žrtve Tuđmanova razmišljanja koje kaže da "ne možemo dozvoliti da nam se u glavnom gradu Hrvatske stvara nekakva oporbena situacija koja bi remetila stabilnost Hrvatske". Nakon što nije dopustio da zagrebačkim gradonačelnikom postane netko tko nije član njegove partije, vrhovnik je odlučio imenovati Vladina povjerenika za Zagreb, a dotični je pronađen u ličnosti istaknutog hadezeovca Stjepana Brolicha. Rečeni je vladao Zagrebom do proljeća 1997. kada su raspisani izbori: opozicija je opet pobijedila, ali ovaj put ne onako glatko kao u listopadu 1997. I tada na scenu stupaju HDZ-ovi majstori koji uspijevaju, doslovce, kupiti dvojicu vijećnika Seljačke stranke, pa je vlast u glavnome gradu ponovno u rukama Tuđmanove partije.

    A sad o ulozi Službe za zaštitu ustavnoga poretka: "Feral Tribune" je, naime, došao u posjed izvještaja što ih je spomenuta špijunska služba sačinjavala tokom siječnja 1996., a u njima se govori o "saznanjima prikupljenim primjenom TKTR o aktivnostima i stavovima pojedinaca iz političkih stranaka u vezi s izborom Poglavarstva grada Zagreba". Prije nego što prijeđemo na stvar moramo samo pojasniti da je TKTR, zapravo, špijunska skraćenica za tajnu kontrolu telefonskih razgovora, a to bi vam pojašnjenje moglo nagovijestiti što je bila SZUP-ova zadaća tokom "zagrebačke krize". Dakle: operativci te službe - pod vodstvom svojega šefa Smiljana Reljića i uz odobrenje Reljićeva šefa (ministra unutarnjih poslova) Ivana Jarnjaka - intenzivno su prisluškivali sve telefonske razgovore čelnih ljudi hrvatske opozicije, potom su te razgovore obrađivali, vadili iz njih najzanimljivije dijelove, da bi ih u finalnoj fazi, u formi sažetaka, proslijeđivali na stol predsjedniku Republike. Tako je Franjo Tuđman svakoga jutra uz prvu kavu čitao što misle i što kane poduzeti oporbeni prvaci.

    I ne samo to: iz četrdesetak stranica materijala što ga je "Feral" podastro javnosti vidljivo je da su marljivi Tuđmanovi žbiri slušali i pomno bilježili telefonske kontakte supruga Gorana Granića i Zdravka Tomca; registrirali su potom razgovor Gorana Granića s majkom, naime, razgovor u kojemu Goran majci govori kako je u dva novinska intervjua branio i brata Matu, Tuđmanova ministra vanjskih poslova; zabilježen je razgovor Vlade Gotovca i Dražena Budiše u kojemu se ovaj potonji tuži na svakodnevne napade stranačkih kolega Bože Kovačevića i Goranka Fižulića; registriran je telefonski kontakt u kojemu Goran Granić Ivi Škrabalu govori da je "Tomac velemajstor u tuširanju", te mu predlaže "tvrdi obračun" sa stranačkim drugom Mladenom Vilfanom; zabilježeni su, također, i razgovori između HDZ-ovaca Rikarda Gumzeja i Zlatka Canjuge u kojima se dogovaraju o rješavanju stanovitih kadrovskih pitanja na Hrvatskoj televiziji, a tu je još i čitav niz manje ili više interesantnih razgovora, koji su našli svoje mjesto u SZUP-ovim tajnim sažecima za Najdražeg Čitatelja.

    Nakon "Feralova" otkrića savršeno dobro znamo da je Služba za zaštitu ustavnoga poretka bila najobičnija politička policija, kojoj je, uglavnom, pucao prsluk za takozvani ustavni poredak kojega je, po slovu zakona, imala štititi. Smisao svih ilegalnih operacija što ih je rečena politička policija poduzimala svih ovih godina - naravno, zajedno s još jedno 66 drugih političkih policija koje su postojale u Tuđmanovo doba - bilo je jedino vječno održanje HDZ-ova režima: sve to, naime, nije moglo imati nikakvu drugu svrhu, jer samo debil može povjerovati u terorističke ili antidržavne nakane Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Gorana Granića, Zdravka Tomca ili Ive Škrabala. Nadalje, savršeno dobro znamo da je Smiljan Reljić, jedan od glavnih likova u lancu političkoga kriminala što je cvjetao pod Tuđmanovim sponzorstvom, s dolaskom Račanove vlasti opet našao svoje mjesto u takozvanoj Hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Iz tko zna kojih razloga, svi su mu grijesi oprošteni, a taj notorni kriminalac špijunske provenijencije, vjerojatno, i ne pomišlja da mir i ljepotu svojeg prostranog ureda u Hrvatskoj izvještajnoj službi zamijeni nešto skučenijim životnim prostorom u zagrebačkom okružnom zatvoru.

    Stvari slično stoje i s nekadašnjim Reljićevim šefom Ivanom Jarnjakom, koji se trenutačno kiti funkcijom saborskoga zastupnika. Tog se tipa u ovim krajevima, pače, doživljava i svojevrsnim narodnim herojem, a samo zato što je, eto, bio milostiv i nije poslao svoje bijesne pse da mlate građane okupljene na protestu protiv gašenja zagrebačkog "Radija 101". Jarnjak je zbog te svoje obazrivosti fasovao otkaz s ministarske pozicije, ali je zato nagrađen mjestom šefa svih hrvatskih špijuna: riječ je, dakle, o junaku kojemu bismo trebali oprostiti i zaboraviti sve kriminalne svinjarije samo zato što nije imao muda poslati specijalce na građane.

    U ovoj je priči, međutim, najžalosnije upravo to što će vlast Ivice Račana, po svemu sudeći, tako i postupiti: svi ti mračni pripadnici političke policije, svi ti generali mafijaških sklonosti i sve te nevenke tuđman ostat će u svojim golemim stanovima i svojim podsljemenskim vilama, a ekipa koja je sad na vlasti - ekipa, naime, kojoj su spomenuti godinama radili o glavi - u najgorem će ih slučaju kazniti tek otpremanjem u prijevremenu mirovinu, koja nikad neće iznositi manje od nekoliko tisuća maraka. Državni će tužitelj, po svemu sudeći, ostat nijem, ministar policije pravit će se, vjerojatno, gluhim i slijepim, a nama neće preostati ništa drugo doli konstatirati da se 3. siječnja ove godine u Hrvatskoj promijenila samo vlast, ali je režim ostao isti.

    Ivica Đikić