AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 30 MAR 2000 18:56:30 GMT

    Intervju: Šefko Alomerović, predsednik Helsinškog komiteta Sandžaka

    Postoje li logori na Kosovu?

    AIM, Podogorica, 30. 3. 2000.

    (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Šefko Alomerović, predsednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Sandžaku,saopštio je nalaze ove organizacije o navodnom postojanju logora na Kosovu u kojima se drže stanovnici Pokrajine nealbanske nacionalnosti. Alomerović je takodje obavestio javnost da je svoj izveštaj o kršenju ljudskih prava uputio i nadležnim medjunarodnim organizacija na Kosovu. Portparol UMNIKA Suzan Menjuel je odgovarajući da pitanja ovdašnjih novinara( B2-92) je medjutim demantovala da su dobili izveštaje gospodina Alomerovića, a da glasine te vrste postoje od dolaska UMNIK-a na Kosovo.,, Ne kažem,, rekla je ona, ,,da tih logora nema ,ali te tvrdnje nisu dosad dokazane..,, Ona je takodje napomenula da u krajevima gde se navodno nalaze logori, ,,doduše ima malo medjunarodne policije,,.

    U istom mediju se oglasio i Agim Čeku, komandant Zaštitnog korpusa Kosova demantujući postojanje logora, posebno umešanost njegovog brata koji se pominje u Alomerovićevom izveštaju.Čeku je rekao da oni kao korpus niti su odgovorni niti ugrožavaju bilo čiju sigurnost na Kosovu.

    AIM: Gospodine Alomeroviću, javnost je veoma zainteresovana za Vašu izjavu u kojoj naglašavate da postoje logori na Kosovu u kojima se drže kidnapovani gradjani nealbanske nacionalnosti. Šta nam o tome možete reći?

    Alomerović: Prvo da razjasnimo pojam logora o kojima je riječ. Ne radi se o klasičnim logorima kakvi su, recimo, bili u BiH Batkoviće, Omarska, Manjača, Dretelj i drugi. Riječ je o nekoj vrsti "pokretnih" logora koji su, odmah nakon dolaska KFOR-a i povratka OVK na Kosovo, formirani u privatnim kućama na seoskom području i u napuštenim poljoprivrednim objektima u okolini Peći, Kline i Djakovice. Ti logori, koliko smo uspjeli da saznamo vrlo se često premještaju. U njima se drži deset do pedeset kidnapovanih gradjana nealbanske ancionalnosti, pretežno srpske, jer Bošnjake uglavnom ubijaju odmah nakon kidnapovanja ili najdalje za deset do dvadeset dana. Na takav zaključak upućuje činjenica da je od 65 kidnapovanih Bošnjaka pronadjeno i identifikovano 52 leša. S druge strane, od nekoliko stotina kidnapovanih Srba, a pojedini izvori navode i cifru preko hiljadu, do sada nije pronadjen nijedan leš niti je na bilo koji drugi način utvrdjeno da je neko od kidnapovanih ubijen.

    To je podatak koji upućuje na postojanje logora. Druga vrsta činjenica može se zasnovati na informacijama koje dobijamo s Kosova i koje su na posredan način potvrdjene. Naime, prema izjavi jednog Albanca koju je dao aktivisti Amnesti Internicionala da je on navodno bio u zatvoru u Kuksu i Tropoji i da je tamo video veliki broj zatočenih ljudi ali on ne zna koje su nacionalnosti. Normalno je pretpostaviti da nijesu Albanci već kidnapovani gradjani nealbanske nacionalnosti. U svakom slučaju, te zatvore je trebalo obići i izvršiti provjeru a to nije učinjeno ni poslije tri mjeseca od kako smo mnogim medjunarodnim organizacijama dali te podatke.

    Ono što je najbitnije, naši aktivisti na Kosovu pouzdano su utvrdili pet lokacija na kojima su zatočeni kidnapovani gradjani nealbanske nacionalnostri. Mi smo medjunarodnim organizacijama dali i nazive tih lokacija, a u nekoliko slučajeva i imena ljudi koji komaduju tim logorima.

    AIM: Možete li reći nama neka od tih imena?

    Alomerović: Podaci do kojih smo došli upućuju na izvesnog Aljošu Maljia, navodno komandata svih logora i šefa tajne policije. Rodbina otetih je u kontaktu sa KFOR-om i mi smo preko njih obavestili medjunarodne snage o tom čoveku. Očevici su na rekli da u kancelariji KFORa nisu bili iznenadjeni pri pominjanju njegovog imena. Verovatno im je poznat.

    HCS je utvrdio da je komandant Zaštitnog korpusa u Djakovici Hekuran Hoda, 31.10.1999. godine u magacinu broj dva kasarne ZK saslušavao petoricu Srba iz Orhovca, kojima se poslije toga gubi svaki trag. S obzirom na funkciju koju on obavlja, normalno bi bilo da zna gdje se nalaze ti ljudi i kakva je njihova dalja sudbina. O njihovoj sudbini mogao bi znati i izvesni Bujari Neza, desetar OVK, odnosno ZK u Djakovici,koji je prema našim saznanjima bio prisutan prilikom saslušavanja tih ljudi, kidnapovanih 29. 10 1999. Prema našim saznanjima, njih do sada niko nije saslušao. Bez obzira na to, naš Centar će, u slučaju da se ne pronadju ti ljudi, pred nadležnim sudovima koji su formirani na Kosovu u okviru civilne misije UN, pa i pred Medjunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, pokrenuti inicijativu da se utvrdi odgovornost Hekurana Hode, Besniku Zekata, Fetau Dževata, Čeku Besima i za neke druge rukovodioce policije i OVK u Peći za koje postoje podaci na osnovu kojih se može posumnjati da su odgovorni za kidapovanje i ubijenje nedužnih ljudi. Poslednja pomenuta trojica,su 20. novembra 1999. godine u zgradi albanske policije u Peći saslušavali dva Bošnjaka, nakon čega su garantovali njihovom rodjaku Azemu Purtišiću da su "ispitani, i da će biti odmah pušteni, da im dlaka s glave neće faliti jer su čisti" a oni su streljani ubrzo iza toga.

    AIM: Kako objašnjavate činjenicu da KFOR nije otkrio postojanje logora o kojima govorite?

    Alomerović: Šta da vam kažem! To morate pitati njih. Javna je tajna da ti logori postoje i da ih u okolini Peći, Kline i Djakovice, kako naši izvori navode, ima više. Konačno, ako i zanemarimo podatke o lokacijama koje je utvrdio naš Komitet, ne može se poreći da je kidnapovano nekoliko stotina gardjana srpske nacionalnosti a da za ni jednog nije utvrdjeno da su ubijeni kao što je to slučaj sa Bošnajcima. Pri tom, treba imati u vidu da su u velikom broju slučajeva sa ljudima nestala i njihova putnička vozila, kamioni, šleperi, tegljači, a o njima zasad "nema" tragova. Nije valjda Kosovo ,, crna rupa,, u koju nestaju stotine ljudi, kamioni i šleperi. Ako je naš Komitet, koji na Kosvu radi potpuno ilegalno, uspio da otkrije pet logora o kojima sam govorio, nema sumnje da to mogu učniti i pripadnici KFOR-a.

    AIM: Kako objašnjavate toliki animozitet i nepriajteljski odnos Albanaca prema Bošnjacima, s obzirom da su pripadnici iste religije, a posebno zbog činjenice da su Bošnajci iz Sandžaka zdušno prihvatili albanske izbjeglice u toku ratnih sukoba 1998. i 1999. godine?

    Alomerović: Na prvi pogled, to je skoro neobjašnjivo, naročito za neupućene. Medjutim, treba znati da albanska politička i naučna elita ima isti odnos prema Bošnajcima kao i srpski nacionalisti. Oni tvrde da su Bošnajci albanskog porijekla. Prema težini nasilja koju Albanci sada vrše na Kosovu, tačno se mogu utvrditi njihove namjere. Naime, na područjima Sredačke župe, Pogore i Gore, koje nastanjuje stanovništvo koje nije tako otporno na asimilaciju kao što su, recimo, Bošnajci u okolini Peći, nijesu vršeni brutalni oblici represije od strane Albanaca, već je primenjen, kako mi to u izvještajima kažemo, "blaži oblici" represije, maltretiranje, prijetnje, zastrašivanja itd, s ciljem da se oni asimiliraju. U nekim čisto bošnjačkim mjestima, kao što je Mušnikovo već su organizovane škole isključivo na albanskom jeziku. Bajrami Sefer je kidnapovan pošto nije dao djecu da idu u te albanske škole. Medjutim, na području gdje su Bošnjaci "otporniji" na asimilaciju, izvršeni su brojna vrlo teška nasilja, ubistva, otmice, paljenje kuća. HCS je do sada evidentirao 65 ubistava. Pre neki dan jeubijen još jedan: Šefko Škrijelj, starac od 82 godine iz Peći. Računa se da je do ad s Kosova protjerano oko osamdeset do sto hiljada Bošnjaka.

    No, i ako se zanemare ove stvari, na koje svaki čovjek i narod ima pravo da se opredeljuje, ne može se zanemariti činjenica da su albanske izbjeglice u Srbiji i Crnoj Gori prihvatili isključivo Bošnajci u Rožajama, Plavu, Beranama, Novom Pazaru i drugim gradovima u Sandžaku i, naravno, Albanci, u Ulcinju, Baru i Tuzima. U proleće 1999. u vreme rata i u mojoj kući je bilo smešteno nekoliko albanskih porodica sa 73 člana.

    Nijedan albanski izbjeglica, prema našim saznanjima nije bio smješten u crnogorskoj porodici, pa ni u gradovima gdje nema Bošnjaka i Albanaca, recimo, u Kolašinu, Mojkovcu, Nikšiću itd., a Vlada Crne Gore je stekla medjunarodni ugled zbog prihvata izbjeglica koje su u suštini bili na teretu stanovništava gdje su bili smješteni, tj., u gradoviam u Sandžaku, Baru i Ulcinju. Svakog momenta, u Plavu i Rožaju je bilo dva puta više izbjeglica nego mjesnog stanovništa. Mene je užasnula izjava Batona Hadžijua, glavnog i odgovornog urednika Koha Ditore koji je rekao "da nije vidio Bošnjake koji su morali da bježe.". Mogao sam i ja s takvim cinizmom govoriti o Albancima u proleće 1999. godine, ali sam ih ja, kao i hiljade drugih Bošnjaka, primio u svoju kuću. Dvadeset i šestog aprila, kada niko nije smio napasti VJ, ja sam, rizikujući život, utvrdio identitete šest Albanaca koje su pripadnici jedne jedinice VJ ubili u Kaludjersko Lazu kod Rožaja i o tome obavijestio javnost preko radija Slobodna Evropa i Dojče vele saopštio ime čovjeka koji je komadnovao tom jedinicom.

    AIM: S obzirom da ste čovjek sa ogromnim iskustvom iz oblasti ljudskih prava, naročito u vezi kidnapovanja ljudi u Sandžaku , recite nam da li kod Vas lično postoji bojazan ili sumnja da postoje i logori o kojima Vaši odbori i pododbori nemaju nikavih informacija?

    Alomerović: Mi smo za sada saopštili ono do čega smo došli. I ovo je dovoljano da se, pod uslovom da postoji dobra volja civilne i vojne misije UN i albanskih političkih struktura, pokrene incijativa i otkriju logori na lokacijama koje smo mi dali ali i na drugim lokacijama. Mi ćemo u svakom slučaju nastojati da otkrijemo i druge lokacije i vjerujemo da ćemo, u najmanjem, uspjeti da ne dozvolimo da se ti zločini zatašakaju kao što nijesmo dozvolili srbijanskim i crnogorskim vlastima da zataškaju otmice koje su tokom 1992. i 1993. godine izvršene u Sandžaku, u Mioču, Sjeverinu, Bukovici, na Uvcu, Sastavcima i Štrpcima.

    Enes Halilović (AIM)