AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 15 MAR 2000 08:55:49 GMT

    Amerikanci i Srbi

    Raspisivanje zajedničke potjernice za Miloševićem, Karadžićem I Mladićem teško da će nekom donijeti obećanih 5 miliona dolara, ali sigurno djeluje. U čiju korist?

    Banjaluka, 15. mart 2000. (AIM)

    Američkog državnog sekretara Madlen Olbrajt sačekalo je u Brčkom "povicima 'ubico' nekoliko stotina gnjevnih Srba". Metod protesta ("Prema njenom vozilu poletjelo je i nekoliko jaja") preuzet je od studenata iz Brna. I, bilo je to sve što su Srbi preduzeli na dan kada su ostali bez Brčkog (grad je proglašen za Distrikt), strateški najvažnije tačke ovog entiteta. A samo godinu dana prije, političke vođe su prijetile ostavkama, srpski intelektualci "neodrživošću takvog rješenja", a lokalni lideri nemirima i da to "Srbi nikad neće prihvatiti".

    Američki državni sekretar se na licu mjesta mogla uvjeriti da se sa Srbima, ipak, može. Treba samo naći kakvog strpljivog Roberta Faranda, koji će ih uljudno saslušavati, klimati glavom, a onda raditi po svome - i evo, svoj "najveći gubitak" Republika Srpska je primila kao nedostatak sreće na bingo - izvlačenju.

    Međutim, okončanje, do juče, "operacije visokog rizika" na sjeveru Bosne nije smanjilo američko-srpske tenzije. Na sat vožnje od Brčkog, preko Drine, "istočno od raja", ništa nije tako jednostavno. U srpskoj matičnoj državi preovladava osjećaj kako je proljetni sukob sa NATO-om moguć ponovo. Povremeni demanti iz Brisela, kako NATO nema takve namjere imaju slab odjek, jer njih odmah stižu upozorenja Miloševićevom režimu da se "neće dozvoliti destabilizovanje Crne Gore", a incidenti sa Albancima na jugu Srbije, na granici sa Kosovom, tumače se kao "djelovanje ekstremista s obe strane". Stigla je i optužba iz Sarajeva (Volfgang Petrič) kako se RS opet destabilizuje iz Beograda. Razlozi za grubo disciplinovanje jedne zemlje, koja se još nije uklopila u "novi mozaik", stalno su pri ruci.

    U samoj Srbiji očigledno su u pripremi - izbori. Pitanje je, naravno, u kom trenutku i da li na svim nivoima (lokalni, republički, savezni) ili samo lokalni - kao probni balon. Vladajuća koalicija (SPS, JUL) već uveliko igraju na unutrašnjem planu: propagandne kampanje koje prate obnovu mostova, puteva i fabrika razrušenih u toku bombardovanja, a i stabilizovanje tržišta - pojava jeftinog benzina na pumpama.

    Oni su, inače, iz zime izašli sa dvije velike pobjede: struje je bilo dovoljno (što na Kosovu pod kontrolom KFOR-a nije bio slučaj), i bila je (i jeste) najjeftinija u Evropi. Vojislav Šešelj je prije neko veče sladostrasno saopštio: "Pet puta je jeftinija nego u RS"! Cijena je, inače, neznatno korigovana početkom marta. Vlastima ostaje još da za sjetvu obezbijede naftu i vještačka đubriva.

    Istovremeno, pomoć Evropske unije na koju je igrala demokratska opozicija, bila je mala, djelimična i iznad svega neblagovremena i nesigurna. I, mogla je samo doprinijeti padu opozicionog rejtinga.

    Istovremeno su i crnogorske promjene pokazale niz slabih strana. Kao što je savjetnik Mila Đukanovića, kontroverzni Ratko Knežević nedavno rekao na crnogorskoj državnoj televiziji, narod isplaćen u markama u trenu je mogao da sagleda sve razmjere svog siromaštva. A cijene su drastično porasle. Recimo, novine ovih dana javljaju kako je zelena salata u Podgorici sedam puta skuplja nego u Beogradu.

    Iako se poslijeratni izuzetno nizak rejting Slobodana Miloševića, a i partija koje stoje iza njega, podigao, a sad se stabilizuje na nivou koji opoziciji - razbijenoj na desetine neuticajnih malih partija, koje birač često može da razumije samo kao politički mutljag - daje sve manje prednosti.

    Naravno, u ovako nestabilnoj državi i načetoj sa svih strana, izuzetnu ulogu igra "spoljni faktor" (Kosovo je pod direktnom kontrolom 30 hiljada NATO vojnika, priprema se vojna vježba "Dinamički odgovor 2000", trebalo je da počnu manevri NATO i hrvatske vojske, Crna Gora je pod direktnijim uticajem EU I SAD nego saveznog predsjednika i premijera, a i većinu opozicionih partija direktno izdržavaju zapadni izvori).

    Sve ovo proizvodi dosta jako osjećanje naroda o "besmislenosti otpora". Otprilike: što god su Amerikanci htjeli to su i dobili, a mi ginemo i gubimo korak sa svijetom zbog razaranja i sankcija. Ali, šta radi Zapad? Jedan od poslednjih takvih radova, raspisivanje zajedničke potjernice za Miloševićem, Karadžićem i Mladićem, beogradski nedeljnik "Vreme", inače poznat po svom izrazito proameričkom opredjeljenju, ocijenio je kao "povod za oživljavanje priče o trapavoj i prečesto štetočinskoj politici međunarodne zajednice". List je podsjetio da su "slični Karadžićevi portreti osvanuli u RS u jesen 1998. godine uoči izbora". Trebalo je to pomoći Biljani Plavšić, a pobijedio je Nikola Poplašen. Zbog skorih izbora u SRJ "neke analogije sa RS su sasvim moguća".

    Suočena sa ovakvim "trapavostima" opozicija u Srbiji najviše vremena i troši objašnjavajući svoje stavove. Tako je i Zoran Đinđić najnepomirljiviji protivnik režima, zamolio Zapad da razumije da je "Milošević naš problem". A Nebojša Čović, lider Demokratske alternative, nekad visoki funkcioner SPS, pokušava da bude logičan: "ne znam nikoga, ma kakav on bio, a znamo kakav je ovaj naš, ko bi u takvoj situaciji, dok mu potjernice kače o svaku banderu, pristao da raspiše demokratske i fer izbore". Argumente za svoju političku kampanju dobili su i nacionalisti u Banjaluci. Srpska radikalna stranka će za posjetu Olbrajtove Banjaluci reći da je to bila "parada fašizma", a za vladu premijera Dodika da je još jednom pokazala da je marionetska.

    Ponavlja se ovih dana stara izjava Vojislava Koštunice (DŠ) da se zapadni lideri ponašaju kao zagovornici vulgarnog marksizma - po principu što gore to bolje. Naravno, što je stanje u Srbiji teže, veće su šanse za demokratske promjene".

    Politički lideri Srba i u Beogradu i u Banjaluci, pokušavaju u ovakvoj situaciji da dođu do povjerenja birača kod kojih i apsurd postaje realnost zbog toga što sve predugo traje. Iz istog razloga se u javnosti još uvijek mogu čuti pitanja da ovo sve, ipak, nije možda zajednička igra Slobe i Amerikanaca.Rijetko će se takva tvrdnja odbaciti kao nemoguća. Čitalac će, naravno, razumjeti da se ovdje ne radi o bilo kakvom znanju činjenica nego o kolektivnoj sumnji koja traži "logiku" haosa. U svakoj iole pristojnijoj knjizi o političkim motivima opisano je kako ovakva raspoloženja znaju postati činjenice jače i od samih realnih fakata.

    U međuvremenu je Madlen Olbrajt u nekom predavanju u Češkoj ponovila da Amerika želi da vidi Srbiju u evropskoj porodici naroda. Bilo bi, vjerovatno, logičnije da je tako šta demonstrirano u očiglednoj nastavi u Brčkom. Bez obzira na nekoliko jaja bačenih od strane gnjevnih ljudi. Uostalom, državni sekretar se mogla uvjeriti da takvih ljudi ima i među njenim Česima, koji, ruku na srce, za takve demonstracije imaju mnogo manje razloga od Srba.

    Petar Reljić (AIM)