AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 08 MAR 2000 16:40:27 GMT

    Reakcije na presudu Blaškiću

    Aim, Zagreb, 8.3.2000.

    Šokiranost - to je temeljno raspoloženje kojim je Hrvatska reagirala na presudu Haškog suda generalu Tihomiru Blaškiću. Od političara, vladajućih i oporbenih, do pravnih stručnjaka, medija i javnosti u tren je postignuta opća suglasnost - 45 godina zatvora drakonska je kazna, Blaškić to nije zaslužio. Tako je predsjednik Republike Stjepan Mesić, čuvajući se komentiranja same presude, izjavio da još nije sve gotovo te da se treba žaliti. Premijer Ivica Račan također smatra da se vrlo teška kazna mora preispitati.

    Da Blaškić nije kriv - o tome javno dileme nema, ali jedni tvrde da krivnje nije ni bilo, drugi smatraju da su, umjesto osuđenog generela, krivi neki drugi. S desna uglavnom dolaze tvrdnje da je presuda Blaškiću dokaz planetarne mržnje kontra Hrvata. Tako iz Hrvatske stranke prava izjavljuju da Haag ne zanima pravda, nego osveta, "politička osveta prema hrvatskom narodu, koji se na početku rata suprotstavio politici međunarodne zajednice".

    Onaj drugi dio javnosti smatra da je odluka Suda pogrešna, jer je Blaškića kaznila za tuđe grijehe. Hrvatska nesretnog generala uglavnom doživljava kao čovjeka na svom mjestu, koji se igrom ratnog slučaja, ali i nekih političkih scenarista, našao u tragičnoj situaciji: da mora odgovarati za zločine koje sam nije počinio ni odobravao, ali ih nije mogao spriječiti. Tako je Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata u Haag poručila: "Osudili ste pogrešnog čovjeka, izmiješali ste obranu sa zločinom, na vama je povijesna odgovornost, jer ste kaznili domoljuba i humanista, umjesto pravih zločinaca".

    Za razliku od liječničke udruge, koja ime pravih zločinaca ne spominje, akademik Ivan Supek je precizan: "Tuđmanova zločinačka politika podjele Bosne stavila je patriote, kao što je Blaškić, u nemoguću situaciju. Po svemu što se o njemu zna, Blaškić nije zločinac, ali", tumači Supek, "nije ni potpuno nevin, jer se nije distancirao od hrvatske politike prema Bosni". Na sličan način Blaškića brani i general Martin Špegelj, koji tvrdi da je zločin u Ahmićima počinila tajna politička vojska, a tim je postrojbama, preko stožera u Mostaru, zapovijedao izravno pokojni hrvatski ministar obrane Šušak. Odgovornost trojice pokojnika - Tuđmana, Šuška i Mate Bobana - haškom je presudom natovarena na Blaškićeva leđa.

    Osim verbalnih, i praktične se reakcije značajno razlikuju. Iako neugodno zatečen visinom Blaškićeve kazne i svjestan da bi se haška odluka mogla neugodno reperkutirati na unutarnjepolitičke odnose u Hrvatskoj, premijer Račan suradnju s Tribunalom ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje. Nekoliko dana nakon sporne presude, on je pred javnost izašao sa senzacionalnom viješću: nova je vlast - rekao je Račan - pronašla dokumente koji dovode u pitanje presudu Blaškiću i otkrivaju stvarne počinitelje zločina. Dao je znati da je dokumentacija pronađena u arhivama naslijeđenim iz Tuđmanova vremena te je najavio da će ih predati Blaškićevim advokatima. Prema premijerovim riječima, bivša HDZ-ova vlast imala je te dokumente, ali ih obrani - unatoč više puta ponovljenim zahtjevima - nije htjela ustupiti.

    Nezavisni tjednici javljaju da je u arhivama tajne policije pronađena dokumentacija HVO-a između 1992. i 1994. godine. Konkretno, pronađeni su Blaškićev ratni dnevnik, Blaškićev nalog, iz 1993. godine, da se pokrene istraga o zločinu u Ahmićima te službeni izvještaj kojim se za taj pokolj terete postrojbe Paška Ljubičića i Ante Sliškovića, kao i general Milivoj Petković, koji je inače pred Tribunalom, čuvajući vlastitu kožu, praktički svjedočio protiv Blaškića. Masakr u Ahmićima najteži je grijeh, koji se generalu stavlja na dušu: u tom su selu Hrvati okrutno pobili više od stotinu Bošnjaka, civila, žena i djece. Blaškić je u toku procesa tvrdio da za taj zločin nije znao, da ga on nije naredio, dapače, hitro je naredio istragu. Nađeni dokumenti, navodno, potvrđuju i Blaškićeve izjave da je u HVO-u postojala dvojna linija zapovjedanja, jedna je funkcionirala kao direktna transmisija direktiva iz Zagreba. Jedan od haških optuženika, Dario Kordić, poznat kao jedan od ključnih Tuđmanovih ljudi u Hercegovini, navodno se onesvijestio kada je čuo da Račan u Haag šalje dosad zatajene dokumente.

    Za razliku od nove vlasti, oporbeni HDZ, neke druge desne stranke, kao i razne udruge proistekle iz Domovinskog rata, pozivaju na, privremeno ili trajno, prekidanje odnosa s Haškim sudom. Ratni vojni invalidi organizirali su masovne demonstracije pred američkom ambasadom u Zagrebu. Platformu za taj skup javno je podastrlo Predsjedništvo HDZ-a, koje u svojim zaključcima ističe da je Haški sud presudio ne samo, kako su rekli, "nedužnom Blaškiću", nego i "Republici Hrvatskoj, kao i hrvatskom narodu i to polazeći od izmišljenog dogovora između Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine". HDZ tvrdi da je sada realno očekivati "daljnje monstruozne procese u vezi s operacijama Bljesak i Oluja" te novu vlast optužuje da je na to izrijekom pristala. Pokušavajući raspiriti osjećaj nacionalne ugroženosti i predstaviti se u tom smislu jedinom uzdanicom, iz Tuđmanove su stranke zatražili žurno sazivanje saborske rasprave o odnosima Hrvatske s Haškim sudom. Traže i usuglašavanje svih političkih snaga kako bi se - HDZ-ove su riječi - "otklonila započeta kriminalizacija Domovinskog rata i kriminalizacija cjelokupne politike Republike Hrvatske".

    Skup podrške generalu Blaškiću pred američkom ambasadom u Zagrebu pretvorio se zapravo u prve velike demonstracije kontra nove vlasti. Radikalnoj hrvatskoj desnici, potpomognutoj autobusima bukača iz Hercegovine, Blaškić je bio samo povod da iskažu svoje frustracije. Nekoliko je tisuća ljudi klicalo pokojnom predsjedniku Tuđmanu i također pokojnom ministru obrane Šušku, mada su oni de facto Blaškića pretvorili u žrtvu, čak skrivajući dokumente koji bi mu mogli pomoći. Ali se zato, često pod fašističkom ikonografijom, grmilo protiv nove vlasti. Haškom se sudu umjesto Blaškića nudilo novog predsjednika države Mesića i premijera Račana, skandiralo se "Bando crvena", tražili su se novi izbori. Među govornicima pojavili su se i neki pojedinci za koje je poznato da bi mogli biti pozvani pred Haški sud. Nisu branili Blaškića, nego su branili sebe i svoje dosad nedodirljive pozicije.

    Strah od istine - njihov bi ekstremizam mogao pojačati i pretvoriti ih u masu kojom je lako manipulirati. Nova vlast pokušava smiriti loptu. Ne samo zato jer bi u teškoj ekonomskoj situaciji - s kojom se Račanova vlada tek započela hrvati - dodatno političko destabiliziranje moglo biti vrlo opasno. Nego i zato jer je svjesna da sada u svojim rukama ima tempiranu bombu. Opsežna dokumentacija, navodno, izravno dokazuje umiješanost samog vrha bivše vlasti u hrvatsko-bošnjački rat. Ali dokumenti se tiču i onog dijela Tuđmanove politike u Hrvatskoj za koji se zanima Haški sud. Neki izvori tvrde: nova se vlast boji da bi izručenje Haškom sudu svih pronađenih dokumenata moglo poslužiti HDZ-u za izazivanje građanskih nemira širih razmjera, što bi politički već poraženu stranku možda moglo i revitalizirati. U javnosti već se počelo postavljati pitanje: hoće li hrvatski Sabor morati kriminalizirati HDZ i bosansku politiku predsjednika Tuđmana, hoće li pod udar morati doći i neki od najviđenijih političara, koji su u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba zauzimali visoke položaje u Vladi i Saboru.

    Jelena Lovrić