AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 01 MAR 2000 15:20:39 GMT

    Izborna kampanja u RS

    Nikada se stranke u RS u izbornoj kampanji nisu manje obraćale biračima, a više spoljnim faktorima, beznadežno i katastrofalno suprotstavljajući jedne drugima

    Banjaluka, 1. mart 2000. (AIM)

    Početak izborne kampanje u Republici Srpskoj pokazao je kako je između prošlih i predstojećih izbora broj političara od ugleda i zanata ostao tek nešto veći od broja vaterpolista. Istovremeno, izborna taktika dva suprotstavljena politička bloka ujedinjena je u ledenom navođenju na zaključak da su od vanrednih izbora iz novembra 1997. godine ispričane sve velike priče, da su potrošene sve velike ideje i da njihovi lideri ne bi neuspjehom svog posla cijenili ni situaciju u kojoj bi Republike Srpske sa mape nestalo, naravno, pod uslovom da oni istom poslije vladaju. To što je u svakoj glavi čija isključiva svrha proteklih godina nije bilo slikanje za skupštinskom govornicom bistro da se ne može vladati onim što je prethodno moralo da nestane, to je pragmatičnim srpskim liderima već pitanje za poslije izbora, sklapanja postizbornih koalicija, konstituisanja vlasti i, naravno, njenog održanja.

    Riječju, sve srpske stranke, zbog toga što su tako htjele i što je to jedino pitanje na kome su postigle konsenzus, potvđuju kako će se izbori za komunalnu (lokalnu) vlast, jednako kao i oni za parlament, dovijati najprije na sposobnosti da se odgovori na pitanje: ko je kriv za to što je RS svakim danom sve manje. Politički vaspitani i obrazovani na temeljnom aksiomu savremene srpske političke misli da nema političkog djelovanja bez vlasti, lideri "reformista" i "patriota" glasačima, zapravo, upućuju jednu jedinu poruku: ako mi ne budemo na vlasti, Republike Srpske i definitivno neće biti, a tada ćete za to biti odgovorni vi - neodgovorni glasači.

    TRI DODIKOVE TEZE: Pun samovjerenja kako on najbolje može da odgovori na postavljeno pitanje, Milorad Dodik i njegovi Nezavisni socijaldemokrati kampanju su artikulisali na tri plana. Najprije, on računa, kao što je i sam rekao, da u RS postoje tri grupe stranaka. U jednoj su one kojima međunarodna zajednica ne da da izađu na izbore (radikali), zatim one kojima će dati da izađu na izbore, ali im neće dati da pobijede (SDS) i one koje će pustiti da pobijede, ali ne i da vladaju (socijalisti). Zaključujući onda da buduću vlast treba tražiti u ostatku koalicije Sloga, Dodik je kao važan dio predizbornog nastupa doživio sopstveno preuzimanje vlasti u Slogi.

    Dodikova namera postala je jasna onoga trenutka kada je na turneju poveo svoju vladu, sačinjenu od njegovih stranačkih kolega, esenesovaca Biljane Plavšič i sada već odmetnutih socijalista Živka Radišića. Naravno, vlada u izbornoj kampanji radi posao za Slogu, a pošto stranke Sloge ne izlaze na izbore pod tim imenom već pojedinačno, sasvim je jasno da ta putujuća družina treba da uradi glavni posao Dodiku.

    Drugi pravac njegove kampanje tuče njegove neprijatelje iz SDS-a, optužujući ih da su korumpirali lokalnu vlast, koju uglavnom drže, kao i da žele da zgrabe vlast samo da bi nastavili sa tvrdokornom politikom, čime bi ugasili RS. Treći pravac kampanje, u kome Dodik napada Harisa Silajdžića, najomraženiju političku figuru u RS, srpskog premijera treba da predstavi kao ekskluzivnog branioca Dejtonskog sporazuma i jedinog koji može da se suprotstavi bošnjačkim planovima o gašenju RS. Glavni karakter Dodikove kampanje, međutim, očituje se u njegovoj izjavi kako SDS neće dobiti vlast, čak i ako dobije izbore. To govori koliko se srpski premijer u predizbornoj kampanji više obraća uticajnim strancima nego biračima, što samo po sebi nije neobično. Katastrofalno je, međutim, to što Dodik, koji podržava namjere stranaca, ne nastoji da za njih pridobije birače i tako ih, jednako kao i probeogradski nacionalisti, beznadežno suprotstavlja međunarodnoj zajednici.

    ENERGIJA SNS-A: U takvoj kampanji Dodik može računati sa većim brojem glasova nego ranije, ali neće to biti ono što žele on i oni koji ga podržavaju. Naime, Dodikov plus u odnosu na prethodne izbore neće biti glasovi preuzeti od SDS-a i, posebno ne radikala, već njegovih koalicionih partnera iz Sloge. Zbog toga bi SNS-u bilo najpraktičnije da na glasačkom listiću, umesto imena Biljane Plavšić, koje se u biračkom tijelu jedva sjećaju, uz ime stranke dopiše: mi smo Sloga, ali nismo Dodik. Ali u SNS-u, čini se, nemaju energije ni za toliko. Zato će stranka Biljane Plavšić, kojoj potpisnik ovih redova predviđa loš izborni rezultat, biti visoko plasirana na spisku onih koji će morati da plate razlaz Dodika i Živka Radišića dubokim unutrašnjim potresima. Pitanje je samo da li će se to dogoditi poslije lokalnih izbora ili prije, kada struja okupljena oko Jovana Mitrovića shvati da za jednu predizbornu kampanju nije dovoljno pričati kako banjalučki KBC nije opljačkao njihov Brane Lolić, već jedan socijaista, koji ne miriše Dodika.

    ANTIKAMPANJA SDS-A: Raskidom sa Slogom Radišićevi socijalisti poslali su sasvim jasnu predizbornu poruku: mi nismo dio ove korumpirane vlasti za čijeg mandata je Republike Srpske bilo sve manje, ali nismo ni nepopravljivi SDS, partija posle koje ni trava ne raste. Radišićev problem, međutim, sastoji se u tome što on nijedan svoj jak potez (ako je toga i bilo prije izlaska iz Sloge) nikada nije napravio birajući vrijeme sam, već ga je povlačio kad drugačije nije moglo. Riječju, ako je već procijenio da mu se valja razići sa Dodikom, Radišić je beznadežno zakasnio da bi sačuvao svoje biračko tijelo neokrnjenim, i pri tome je iz vizure stranaca samo uspio da se legitimiše kao najzapadnije lociran miloševićevac u Evropi.

    Neku vrstu kontrakampanje vodi i SDS, pun povjerenja u tvrdnju njenog lidera Dragana Kalinića da je za tu stranku uoči izbora Sloga uradila mnogo više nego što bi sami mogli i u najoptimističkijoj varijanti. SDS, međutim, ima dva velika problema. Prvi je kako da pridobiju radikalske glasove, posebno pošto ih je v.d. šefa radikala Mirko Blagojević optužio za izdaju. Naravno, Kalinić i drugovi lako bi to riješili dodavanjem gasa na nacionalnu papučicu, kada ne bi imali drugi problem sa strancima. A on glasi: ako SDS ne smogne snage da kaže kako je Milošević poslednji evropski satrap, ako ne saopšte da Momčila Krajišnika izbacuju iz stranke kao drugog na satrapskoj listi i ako ne ubijede strance da ih od Dodika dijeli samo lična netrpeljivost, šta god uradili, kako god prošli na izborima, biće to samo još jedna priča o Jergu Hajderu, punjenom eksplozivom iz srca Balkana.

    IVANIĆEV TREĆI PUT: U svojoj kontrakampanji, kojom propagiraju bojkot izbora, pri čemu prijete žestokim nemirima, radikali nisu samo zapečatili priču o svom parlamentarnom životu nego su još jedna stranka koja se obraća gotovo isključivo spoljnjem faktoru. Taj faktor jeste milost Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, koji su radikalima u RS poručili da im valja biti diverzantsko odjeljenje u neprijateljskoj pozadini za vrijeme kada ostupanja ne bude i da se pritom ne pitaju previše koliko sve to košta.

    Kao glas koji podsjeća da dva bloka nisu isključiva sudbina RS, na sredini se sa svojom strankom našao Mladen Ivanić. Njegova kampanja, međutim, za birače je suviše intelektualistički uzdržana i Ivanić za sada nije našao način da ljudima javi da i on postoji. Sa druge strane, iako bez političkih repova, Ivanić nije našao ni pravi put do ljubavi stranaca, uzdržavajući se da pomene Miloševića, osim u blijedom kontekstu da se on ne bi miješao u unutrašnje svari drugih država.

    Sve u svemu, predizborna kampanja pokazuje da će to biti još jedni sudbonosni izbori za RS (što više stoji nego ijednom do sada), ali i da su srpski političari umorni, operisani od bilo kakve nove ideje i da na susret sa sudbinom izlaze nespremniji nego ikada.

    ŽELJKO CVIJANOVIĆ (AIM)