AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 22 FEB 2000 21:43:51 GMT

    Vojska i politika: Povratak u prošlost

    AIM, PODGORICA, 22. 2. 2000.

    (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Dragoljub Ojdanić, prvi general armije u povijesti Vojske Jugoslavije (VJ) i bivši načelnik Generalštaba, postao je i prvi aktivni vojnik na funkciji ministra obrane u povijesti SR Jugoslavije. Nakon dvojice civila na čelu ministarstva vojnog - Milana Panića koji je istovremeno bio i savezni premijer i nedavno ubijenog Pavla Bulatovića - novo kadrovsko rješenje podsjeća na povratak konceptu bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) blagopočivše SFRJ. Konkretno: savezna vlada je usrećena ministrom sa najvišim generalskim činom, nesmjenjivim i nedodirljivim sve dok vodi računa isključivo o volji vrhovnog komandanta. Naravno, nije riječ o Vrhovnom savjetu obrane, već o predsjedniku SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, kome su upravo generali dodjelili tu titulu tumačeći na osebujan način član 40 saveznog Ustava.

    Jedan od onih koji se u narečenom posebno istakao, novi je načelnik Generalštaba VJ - general pukovnik Nebojša Pavković. Kao i Ojadanić i on je zaslužio svoje mjesto u osmogodišnoj povjesti VJ: prvi je načelnik generalštaba imenovan bez stava Vrhovnog savjeta obrane. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, naime, odavno ne učestvuje u radu ovog organa i kako ga Milošević doživljava kao političkog neprijatelja, službena Podgorica je isključena iz svakog odlučivanja kada je Vojska u pitanju. Da je kojim slučajem SR Jugoslavija normalna i uređena država, moglo bi se govoriti o nekoj vrsti državnog udara ograničenog dometa. Ovako, ne preostaje ništa drugo do tužne konstatacije da Milošević sve institucije koristi isključivo za učvršćivanje osobne vlasti - i institucionalno i vaninstitucionalno, po potrebi.

    Karijere generala Ojdanića i Pavkovića bile su tipične do zaoštravanja krize na Kosovu 1988. Dakle, završene visoke vojne škole, službovanja u različitim garnizonima, učešće u epizodnim ulogama u ratovima 1991/92. Iz tog perioda ostalo je zabilježeno da je general Ojadanića na čelu Užičkog korpusa bivše JNA zauzeo Višegrad u trenucima kada je Murat Šabanović (kasnije general u Armiji BiH) prijetio miniranjem brane na Drini. Zapravo, mnogo više od vojne naobrazbe i profesionalnih uspjeha, na karijere Ojdanića i Pavkovića uticao je njihov dobar politički sluh i njuh. Prvi je tako na vrijeme prepoznao da je "srce na lijevoj strani", što će reći da je ostvario više nego probitačnu povezanost s Jugoslavenskom levicom (JUL); drugi je pak na sličan način otvorio direktnu komunikaciju sa Miloševićem dok je još bio komandant Prištinskog korpusa. Obojica su zbog istog bili u latentnoj konfrontaciji sa bivšim načelnikom Generalštaba generalom pukovnikom Momčilom Perišićem. Ima tvrdnji da Perišić ne samo da nije mogao disciplinirati Ojdanića zbog pojavljivanja na skupovima JUL-a, već i da je Pavković, vjerojatno uz blagoslov sa Najvišeg Mjesta, mjenjao ili nije izvršavao njegove naredbe na Kosovu 1988.

    No, tek naredne godine dolazi do njihove prave i gromopucateljne promocije. Teško je i pobrojati - pred NATO bombardovanje - ritualna Ojdanićeva i Pavkovićeva zaklinjana da na Kosovo neće stupiti niti jedan strani vojnik, pozivanje na kneza Lazara, Obilića, Sinđelića i junačku pogibiju do zadnjeg. Medijski eksponiraniji, Pavković je sredinom marta 1999, prevazišao svako Pravilo službe isticanja bezrezervne lojalnosti i odanosti Miloševićevom režimu:"Istovremeno sa terorističkim snagama, treba se razračunati i sa svim ostalim domaćim izdajnicima koji u posljednje vreme zagovaraju teze da se mi ne možemo suprostaviti celom svetu". Teško je, također, pobrojati i opisati sve prilike u kojim se ova dva generala pojavljivali u državnim medijima za vrijeme NATO intervencije - od obilazaka jedinica do primanja kojekakvih plaketa i priznanja. Ukoliko je netko to doživljavao kao dio nužne ratne propagande, ono što je uslijedilo nakon što je Milošević na mostu kod Beške proglasio kampanju Obnove i izgradnje, prevazišlo je sva očekivanja. Ojdanić je tako svečano otvorio pontonski most na Moravi, a Pavković se toliko često pojavljivao uz direktora Direkcije za obnovu i razvoju Milutina Mrkonjića Mrkija, kada je ovaj u najboljoj tradiciji sovjetske prve petoljetke obilazio "teren" da je nekome neupućenom ličio na njegovog stalnog tjelohranitelja.

    Pogrešno bi bilo zaključiti da su ova dva generala u poslijeratnom političkom životu samo statisti. Kao malo tko izvan vladajuće koalicije Socijalističke partije Srbije (SPS), Srpske radikalne stranke (SRS) i JUL-a uklopili su se u njen pogromaški vokabular. Za Pavkovića, oponenti predsjednika SR Jugoslavije nisu ništa drugo do "kupljene duše", "vazali Zapada", ljudi koji su "sedili na plažama" i boravili u "drugim zemljama" dok je rat trajao; za Ojadnića, "međunarodni centri moći" pak, preko svojih "domaćih poslušnika (to jest opozicije - op. aut.) vode kampanju s ciljem okupacije zemlje i promjene vlasti". Sličnih izjava može se nabrajati i nabrajati... Ako ništa drugo, sve one daju zlokoban prizvuk izjavama državnih i funkcionera stranaka na vlasti da je djelovanje opozicionih stranaka samo produžena NATO intervencija i stavljaju svima do znanja na čijoj je strani Vojska, pogotovo ako se zna da su svi ustupci na koje je režim pristajo bili rezultat političkog pritiska na ulici. Ne treba zaboraviti ni da je general Ojadanić zajedno sa Miloševićem optužen pred Haškim tribunalom za ubojstva, deportacije i progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi što se tretira kao zločin protiv čovječnosti i ratnog prava. Ojadnić i Pavković su već duže vremena, a na osnovu narečenih stucanja i zalaganja, viđeni na sadašnjim položajima; ubojstvo Pavla Bulatovića samo je taj proces ubrzalo. Milošević, također, nije bio nezahvalan: pljuštala su i unapređenja i odlikovanja. Što to znači za Vojsku?

    Ponajprije, Milošević će još više i još čvršće ostvarivati vlast nad oružanim snagama bez ikakve institucionalne kontrole. Kao što je za vrijeme NATO bombardiranja Ojdanić bio načelnik Štaba vrhovne komande što je smišljeno kao način za premošćavanje Vrhovnog savjeta obrane koji se nije sastajao zbog Đukanovića, odnosno zato da bi Milošević mogao djelovati kao "vrhovni komandant", tako sada kao ministra vojni može onemogućiti svaki politički upliv na upotrebu Vojske. U tom kontekstu, špekulira se i da će ingerencije Ministrastva ojačati, a Genralštab biti reorganiziran po uzoru na američki Združeni generlštab. Vojska će, zatim i dalje biti zloupotrebljavana za račun aktualnog režima - postoji li itko tko vjeruje da bi general Pavković primio studente-demonstrante poput generala Perišića 1996. za vrijeme građanskog protesta i obećao im da će vojnici i tenkovi ostati u kasarnama i da se 9. mart 1991 neće ponoviti?

    Ne treba zaboraviti i na veliku iskoristivost Ojdanića i Pavkovića u političkom marketingu vladajuće koalicije kada izbori dođu na dnevni red. No, suštinski se, kada su država i njene oružane snage u pitanju, promjeniti neće ništa: odnosi između Generalštaba i ministarstva vojnog neće biti ni precizirane ni rasčišćene, komandovanje Vojskom i dalje će ostati neusklađeno sa zakonom i Ustavom, neće se znati kakva je politika rata i mira niti šta je strategija obrane. Pod aktualnom vlašću to je čelični zakon - jedan od uvjeta njenog postojanja.

    Filip Švarm (AIM)