AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    SUN, 20 FEB 2000 12:04:09 GMT

    Kontunuirana hrvatska kultura

    AIM, Zagreb, 20.2.2000.

    Svi događaji u hrvatskoj kulturi, ma gdje bili i kako se zvali, u posljednjih nekoliko mjeseci posve su zastrti gustom zavjesom od raspri oko nove i buduće kulturne politike, negdje između reanimiranih građanskih foruma i re-kreirane državne uprave. Najviđenija podloga za aktualna razglabanja kulture u Hrvata, za razdoblje od narednih trinaest stoljeća ili barem nekoliko ljeta, jest tzv. "Bilježnica" Vjerana Zuppe, zapravo prednacrt njegova plana za opću obnovu te izgradnju hrvatske kulturalne produkcije i recepcije. Malo potom pojavio se među nama i novi ministar kulture Antun Vujić, rekao i on koju na zadanu temu, i sve je više- manje proteklo bez značajnijih konfrontacija. A onda si je Vujić bez jačeg povoda - tek u svojemu petom ili šestom novinskom razgovoru - pod vlastitim noktima odjednom potpalio vatru koja će ga u najboljem slučaju poput lokaliziranog požarišta iskati nadzor do kraja ministarskog mu mandata.

    Naime, na postavljeno novinarsko pitanje namjerava li uputiti poziv za povratak u Hrvatsku umjetnicima i intelektualcima koji su posljednjih godina bili svojevrsni disidenti, novi ministar kulture odgovorio je (tema nam nalaže da njegov odgovor citiramo ipak u cjelini): "Ne mislim da su umjetnici koje ste naveli bili otjerani. Nije Hrvatska zgriješila ni prema kome onoliko koliko je Francuska zgriješila prema Celineu. Odlazak je bio njihov izbor. Treba biti omogućeno da se umjetnici promatraju kao umjetnici. Oni nisu političari. Vjerujem da će se vratiti. Vaše pitanje pretpostavlja neki teški državni grijeh prema njima, a njega nije bilo. Možda je ponegdje bio u pitanju medijski linč, na primjer, nad Mirom Furlan, no linčem se prijetilo i socijaldemokratima. Njima nemamo što ni opraštati niti ne opraštati. Njima je ovdje otvoren pristup. Istodobno, ne smijemo im otežavati njihovu vlastitu savjest. Svi su pozvani dati svoje doprinose hrvatskom društvu, i nadam se da će ih i dati".

    Pet dana poslije, Saša Milošević iz Instituta Otvoreno društvo i Bojan Munjin iz Hrvatskoga helsinškog odbora (oba samo u svoje osobno ime) ponudili su desecima poznatijih intelektualaca i umjetnika, na potpisivanje peticiju kojom se od premijera Ivice Račana traži da smijeni ministra Antuna Vujića. Redom, zbog slijedećih zaključaka: dotični disidenti ipak jesu bili grubo otjerani od strane bivše vlasti, a onaj tko njihov odlazak tumači njihovim izborom, izgon je provodio ili se s njim slaže; uspoređivanje francuskog pisca antisemita Celinea s dotičnim hrvatskim umjetnicima koji su bili krivi samo pred dojučerašnjim hrvatskim režimom, naprosto je perverzno; sumnjivo je dovođenje u vezu (bez)grešnosti režima i apela da se dotične tretira kao umjetnike, jer oni kao umjetnici od bivšeg režima nisu niti bili tretirani; Vujiću se poriče poziv dotičnima za doprinos hrvatskom društvu, kao neukusan i politički besmislen.

    Peticija je, ukratko rečeno, doživjela fijasko, i do danas ju je potpisalo svega šestoro ljudi, pa je i Saša Milošević autoironično izjavio kako je vjerojatno posrijedi najveći neuspjeh u povijesti peticija. Međutim, front za novu žestoku rasprava je otvoren, jer su se javno oglasili mnogi koji peticiju nisu željeli potpisati, jer ju smatraju pretjeranom gestom, ali su željeli iskazati negodovanje zbog Vujićevih riječi. Hrvatska kulturalna i ostala javnost ovih se dana ipak nije podijelila za i protiv peticije, nego isključivo u odnosu na pojedine poruke iz novinskog odgovora novog ministra kulture. Većina kritičara te izjave našla se tako na strani onih koji su odlučili peticiju ne potpisati.

    Zamjerke se pritom mogu svesti na nekoliko zajedničkih točaka. Prvo, pojedini od nabrojenih umjetnika (Mira Furlan, Rade Šerbedžija, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević, Lordan Zafranović, Slobodan Šnajder), ali i nekoliko onih koji nisu spomenuti u spornom razgovoru, ipak su bili otjerani pod pritiskom države i njezinih funkcionera ili državnih medija. Drugo, spominjati Celinea u ovom kontekstu doista je, i tu su u pravu pokretači peticije, neprimjereno. Treće, o prijetnjama linčem, koje su doživljavali socijaldemokrati, bolje je niti ne govoriti, a kamoli to uspoređivati s prijetnjama upućenima npr. Miri Furlan. Četvrto, i možda najzlokobnije od svega, jest Vujićeva rečenica: "Ne smijemo im otežavati njihovu vlastitu savjest".

    Obzirnost Antuna Vujića ovdje zvuči pomalo nedorečenom, ali jasno uključuje pretpostavku da je nečija savjest, od pobrojanih umjetnika, već opterećena. Kome od njih, i čime to, i otkud to ministar zna? On očito misli da je netko od njih doista nešto u vezi s odlaskom iz Hrvatske učinio loše, hrvatskom društvu i kulturi i narodu valjda, jer to je bio njihov slobodan i neometan izbor. Netko je očito otišao jer nije imao dovoljno ljubavi i strpljenja za Hrvatsku, u ovom ili onom strašnom času, pa je popustio pred nekim tamo prigovorima. Ministar je zato odjednom benevolentan, i ne želi im otežavati osjećaj kajanja, ali će mu zbog te odluke ipak iz primozga probiti na površinu takt za niveliranje odgovornosti: u redu, nećemo ih više kinjiti, ali onda i dojučerašnji režim treba abolirati, obraniti ga pred nasrtajima...

    Ovaj trenutak Vujićeve iskrenosti očito je najopasniji u njegovu inkriminiranom odgovoru, i nije čudno što se upravo na njega nije poslije pravo ni osvrnuo, dok na ostale ipak jest. Dirnut voljom javnosti koja nije pristala na potragu za njegovom glavom na pladnju, odlučio je u onim istim novinama uvijeno se ispričati zbog nekih nespretno formuliranih i nedomišljenih rečenica, ili krivo prepisanih, ili zlonamjerno protumačenih. Antun Vujić objeručke je ščepao priliku za dijalog, koju su mu ostavili otvorenom njegovi kritičari a nepotpisnici one peticije, te je okuražen nešto izraženijom podrškom drugih, dodatnim objašnjenjem otvorio možda i neka nova mjesta za raspravu. Međutim, ključnom misli svojega prvog javljanja, prema procjeni ovog novinara, dotaknuo se sada tek ovlašno.

    I to na način pojedinačnog razmatranja slučaja Šnajdera i Zafranovića, ili Mire Furlan i odjednom istaknutog Gorana Babića. Ali, da ne razapinjemo Antuna Vujića, kojemu svakako treba pustiti da konačno dođe do zraka i svojom kulturnom politikom pokaže kakav će službenik biti hrvatskim umjetnicima i publici - jer on je neposredno uoči ove nesretne izjave ipak toplo i srdačno uputio javnu čestitku i nekovrsnu ispriku u ime iste one države koja se, dakle, ipak jest ogriješila, čestitku Dubravki Ugrešić za njemačku nagradu "Heinrich Mann" - progovorimo ovdje nešto i o samoj peticiji, kojoj se ima zamjeriti barem koliko i Vujićevoj izjavi.

    Antun Vujić ima pravo na neodmjerenu i lakomislenu izjavu, naročito stoga jer je tek postao ministar, a potpisnici peticije s njim nisu ni pokušali zapodjenuti dijalog. Potom, puno više od države i režima, spomenute umjetnike otjerali su njihovi kolege i društvo u cjelini, i bitno prije Antuna Vujića valjalo bi njih pitati - iako puno teže ponaosob, jer ih je većina bila i ostala utopljena u sivilo mase - kako su oni pomogli ili odmogli svojim izgnanim sugrađanima. I na kraju, na osnovu nekoliko nabačenih rečenica i bez ponuđenog prostora za ispravku, pripisivati Vujiću da je "izgon provodio ili se s njim slaže", jednostavno nije korektno.

    Gromoglasni poziv na otkaz novom ministru kulture neće pomoći ni dotičnim umjetnicima, ni kulturi kojoj on služi, ni bilo kojoj drugoj ili ma čijoj kulturi. Neće pomoći ni pokretačima niti potpisnicima peticije, jer brzopleto stvoreno neprijateljstvo s predstavnicima nove vlasti može naposljetku pronaći smisao tek u samome sebi. Nije pametno davati povoda tvrdnjama kako iza programiranog sukoba stoji, dakle, unaprijed zacrtana podjela na zaraćene strane, koje po svojoj naravi od tako ishitrene simbioze i opstaju na javnoj sceni. Konačno, isključiva i neizbježna polarizacija eventualno je držala vodu u vrijeme HDZ-ova režima, jer je sve ostalo u to crno vrijeme doista značilo relativizaciju i oportunizam. Imati neprijatelja pod svaku cijenu i prije ikakvoga tolerantnog pokušaja - osim ako se gleda s pozicije totalitarne vlasti - može se samo u vrijeme koliko-toliko slobodne javne razmjene mišljenja, kada niti ta cijena nije tek jedna i nametnuta. Samo, onda to postaje negacijom slobode.

    Igor Lasić