AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 16 FEB 2000 15:18:50 GMT

    Nogometne i obavještajne igre

    AIM, Zagreb, 16.2.2000-

    Napokon je srušena jedna od glavnih simboličkih utvrda bivše vlasti u Hrvatskoj, čije je zidanje, nalik na podizanje Keopsove piramide, poticao i nadzirao osobno Franju Tuđman. Njegov omiljeni nogometni klub Croatia, koji je on smatrao nekom vrstom sportskog spomenika državi koju je stvorio, ponovno nosi staro ime Dinamo. U skladu s jednim kanonom iz kolektivne psihologije koji vrijedi u vremenima velikih političkih promjena, nova hrvatska vlast nije se uopće trudila oko toga. Naprotiv, ona se prividno nezainteresirano makla u stranu i pustila da spomenuti psihološki mehanizam odradi svoje, i to se stvarno i dogodilo. Odluku da Croatia opet postane Dinamo donijela je, naime, sama skupština ovog kluba, dakle ljudi koji godinama nisu vidjeli ništa loše ni u imenu Croatia, naprotiv skakali su u oči svakome tko je imao nešto protiv njega.

    Da ova tranzicijska burleska bude potpuna, povratak imena Dinamo inicirao je predsjednik Skupštine kluba i jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika Zlatko Canjuga (koji je još prije samo nekoliko mjeseci slao policiju da ušutka razularene Croatijine navijače, koji su psovali i proklinjali predsjednika koji im je obezimenio voljeni klub). Pojavio se pri tome s pričom, koju je dakako nemoguće provjeriti, da mu je nekoliko mjeseci prije smrti u nekom razgovoru u četiri oka sam Tuđman odobrio inicijativu o povratku Dinama, a sve navodno zato da se klubu vrate navijači koji su se sasvim udaljili od njega.

    Da bi to izgledalo uvjerljivije, Canjuga se prvi put ispričao navijačima "na vlastitim nesmotrenostima koje su ih mogle uvrijediti", mada "oni moraju znati da mi nismo krivi za promjene imena", nego su to bili neki drugi, koje je nazvao "novopečenim domoljubima, koji su se probijali presvlačeći kaputem a sada mudro šute." Ova isprika nije se, međutim, svidjela navijačima, već notornim "Bad Blue Boys". Što o njoj misle, pokazali su već za trajanja Skupštine, kada su silom htjeli ući u prostorije kluba, s očitom namjerim da razjure skup i, posebno, da se obračunaju s Canjugom, koji je nakon prihvačanje njegove inicijative, spretno isposlovao da bude izabran na još jedan četvorogodipnji mandat.

    Zahvaljujući snažnim policijskim kordonima, ova navijačka intifada nije uspjela. Ali poslije još jednog divljačkog rata koji su započeli s policijom, postavlja se pitanje nisu li simpatije koje u javnosti uživaju "Bad Blue Boys" - koji su, da neke realacije budu jasnije, u početku bili najvjernija navijačka armija Franje Tuđmana, a ljubav je pukla isključivo zbog imena kluba, kojeg su i on i oni podjednako fanatično i fetišistički obožavali - ipak obilato pretjeran. Ako je, naime, očito da dojučerašnja Croatia ima navijače kakve zaslužuje, moglo bi se, bogami, reći i obratno, da i ti navijači imaju klub kakav zaslužuju.

    Valjda je jedino takav spoj mogao stvoriti Dinamo alias Coatiju alias Dinamo, nogometni klub kojemu je trebalo stvoriti državu da bi se dokopao pokojeg državnog prvenstva, a i to uz obilatu pomoć cijele nogometne i sudačke organizacije, kojima je Tuđman izrijekom naredio da taj klub protežiraju i tetoše, što za Bad Blue Boyse nikada nije bilo upitno, a najmanje postalo povod za divlje navijačke juriše na klupske prostorije kakve smo sada vidjeli.

    Pomalo u sjeni ovih događaja na rubu maksimirske šume protekao je jedan drugi događaj u državnom vrhu Hrvatske, iako su ga neke novine odmah nazvale skandalom u vrhu nove hrvatske državne vlasti. Skandal se zbio oko podjele ovlasti među novoizabranim državnim čelnicima, a nakon nedavne ostavke starijeg Tuđmanovog sina, Miroslava, na čelno mjesto u Hrvatskoj izvještajnoj službi, jednoj od najvažnijih hrvatskih obavještajnih službi. Povod za tu ostavku bio je, barem je tako tvrdio Miroslav Tuđman, vic što ga je na račun njegovog oca ispričao Stipe Mesić - Znate li koja je razlika između Tuđmana i Miloševića? Prvi je u zemlji, a drugi više ne može napustiti zemlju - a Mesić se zatim našao i u središtu spomenutog skandala.

    Skandal se, naime, dogodio nakon što je Mesić izjavio da su se on i Zlatko Tomčić, predsjednik Sabora koji do Mesićeve inauguracije privremeno obavlja dužnost šefa države, već dogovorili oko imena novog čovjeka na čelnom mjestu Hrvatske izvještajne službe. Tko je to, službeno nije objavljeno, ali se u novinama pojavila spekulacija da bi to najvjerojatnije mogao biti Miroslav Šeparović, jedan od ravnatelja HIS-a za Tuđmanove vladavine, koji je morao otići s tog mjesta nakon što je pokušao rasvjetliti špijunske afere koje su u to vrijeme potresale zemlju. Šeparović je, međutim, to demantirao, a demantijem se oglasio i Zlatko Tomčić, opovrgavši Mesićevu izjavu da su njih dvojica već iskadrovirali nasljednika Miroslava Tuđmana.

    No, ova dva demantija bila su preslaba da spriječe skandal jer se istodobno iz Bruxellesa, gdje je upravo vodio pregovore s predstavnicima Evropske unije, oglasio novi hrvatski premijer Ivica Račan i izjavio da uopće nije informiran o dogovorima između Mesića i Tomčića. "Moram vam reći da mi je to što sada čujem od vas prva vijest", izjavio je za Jutarnji list Račan i odmah izrazio čuđenje što ga Tomčić nije barem informirao da se traži novo kadrovsko rješenje za čelno mjesto u HIS-u. Spomenuta novina okrenula je telefonske brojeve još nekolicine viđenijih članova SDP-a i HSLS-a, koji čine okosnicu vladajuće koalicije šest stranaka (Dražen Budiša, Zdravko Tomac..), i pokazalo se da nitko od njih nije informiran o dogovoru Mesića i Tomčića.

    Ispalo je da su o novom kadrovskom rješenju informirani samo predstavnici tzv. četvorke, druge opozicijske grupacije u vlasti, kojima pripadaju i Mesićeva (HNS) i Tomčićeva (HSS) stranka. Ovo je, dakako, odmah obnovilo bojazni koje su se čule tokom predsjedničke kampanje da će četvorka iskoristiti Mesićevu pobjedu u predsjedničkim izborima da popravi debalans u vrhu vlast, tj. učvrsti svoju poziciju naspram dvojca SDP-HSLS koji je nakon parlamentarnih izbora 3. siječnja zadobio saborsku većinu i postao glavna politička snaga u zemlji. Sam Mesić više se puta ograđivao od toga da bi njegova pobjeda na predsjedničkim izborima mogla biti korištena u te svrhe. A što se tiče obavještajnih službi govorio je da namjerava zadržati pravo imenovanja njihovih čelnih ljudi, ali da će to činiti isključivo uz konzultacije s premijerom Račanom (koji u novom sistemu parlamantarne vlasti kojem se teži nakon Tuđmanovog odlaska ima faktičnu ulogu prvog čovjeka države).

    Ako je Mesić sada pokazao nešto dulje prste nego što je izgledalo u izbornoj kampanji, u jednakoj mjeri to se može reći i za njegovog protukandidata Dražena Budišu. On je izjavio da njegova stranka (HSLS) smatra kako baš njoj pripada pravo da imenuje svog čovjeka na ispražnjeno mjesto u HIS-u, objašnjavajući to činjenicom da su sva druga čelna mjesta u državi pripala drugim strankama. Ali, to objašnjenje ne može izbrisati dojam da je čelno mjesto u jednoj od glavnih obavještajnih službi postalo odjednom svim strankama pobjedničke koalicije izuzetno privlačno, a to otvara pitanje da li se stvarno želi, kako se obećavalo izborima, depolitizirati te službe, a njihov obim svesti na razumnu mjeru.

    Do daljnjega to pitanje ostaje bez decidiranog odgovora, iako je gužva oko imenovanja ravnatelja HIS-a okončana dogovornim promoviranjem dr Ozrena Žuneca, sveučilišnog profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u nasljednika mlađeg Tuđmana. Iako bi, naime, imenovanje Ozrena Žuneca, predavača s Katedre socioligije vojske i ratovanja, trebalo biti jasan znak kako će hrvatske tajne službe biti depolitizirane i svedene u granice djelovanja primjerene parlamentarnim i demokratskim društvima, jer je on dugogodišni zagovornik takvoga njihovoga djelovanja, i zbog najnovijih previranja među koalicijskim partneraima upitno je hoće li i doista dobiti svu političku potporu da svoje namjere i realizira.

    Marinko Čulić