AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 16 FEB 2000 12:54:25 GMT

    Crna Gora i komšiluk

    Ruka zgrčene nade

    AIM Podgorica, 15.02.2000

    TXT: Prošle sedmice predsjednik vlade federacije BiH Ethem Bičakčić, i crnogorski premijer Filip Vujanović dva su dana, u Herceg Novom i Podgorici, preteresali načine kako da unaprijede ekonomske odnose izmedju dvije susjedne zemlje. Sudeći po izjavama koje su poslije susreta dali Ekmečić i Vujanović, bliskost njihovih pogleda o budućim odnosima, bila je za nijansu izraženija no kad su se za Titova života, sastajali partijski šefovi zbratimljenih republika. Crna Gora će uskoro otvoriti trgovinsku misiju u glavnom gradu BiH. Poslije Vašingtona i Ljubljane na red je došlo Srajevo - ta činjanica prilično govori, o značaju koji saradnji s Bosnom pridaje crnogorska vlast.

    U crnogorskim državnim vrhovima veoma prigodno su odjeknuli rezultati izbora u Hrvatskoj. Iz Podgorice su u Zagreb, s čestitkama, upućene i poruke iz kojih se lako može razumjeti da je Crnoj Gori saradnja s Hrvatskom mnogo važnija no sporenje oko Prevlake. Crnoj Gori , kad se tako pogleda, ne fali volje da obnavlja medjukomšijske odnose, i to baš sa onima kojima je kao dio Miloševićevog udarnog korupusa u svoje vrijeme - sredjivala stanje. O spremnosti crnogorskih vlasti da saradjuju sa medjunarodnom zajednicom, gotovo svako veče, svjedoče televizijski prizori sa suserta predsjednika Djukanovića sa nekim od glavnih u Evropi i svijetu. Nije bilo davno, kad se većinska Crna Gora očima klela da neće ona kao tamo neki "austrijski konjušari" obijati bjelosvjetske pragove. Nedavna istraživanja podgoričkog Centra za ljudska prava i demokratiju (CEDEM) pokazuju da se preko dvije trećine crnogorskih gradjana izjašnjava za uključivanje svoje Republike u Evropsku uniju; čežnju za savezom sa Rusijom i Bjelorusijom ispoljava njih 28 odsto. Sve to, mogu biti valjani znaci da iz decenijskog kosmičkog haosa izvire novi identitet Crne Gore.

    Status klasike već imaju ocjene da je državni položaj Crne Gore u SRJ, onaj bedem o koji se razbijaju njeni napori da ispliva na drugu obalu. Koliko je lako do dijagnoze - toliko je teško do lijeka. S ove distance, poslije godina i godina utrošenih u pomami i porazima, najjasnije se vidi: žabljačko državno stanje Crnoj Gori nije se slučajno omaklo. Obilje anketa uključujući i ovu posljednju CEDEM-a pokazuju kolika je još duboka unutrašnja rascijepljenost crnogorskog društva. Stanje duhova je ovako: 28 odsto za federaciju u postojećem vidu; 36 odsto za samostalnost Crne Gore; 22, 5 odsto pobornika Platforme crnogorske Vlade, takozvanih konfederalista. Realno govoreći, ne bi bio baš neki pretežak posao za vlast da, ako prelomi, pobornike svoje Platforme, prevede na vodotok pune suvrenosti. Kad se tako zbroji, jasno je: nije pitanje da li bi na referendumu suverenitet Crne Gore bio izglasan premoćnom, čak i dvotrećinskom većinom.

    Tek tu počinje ozbiljna priča. Nema empirijskih istraživanja koja mogu potvrditi da li bi onih 28 odsto zagovornika žabljačke federacije ( i pride 5 odsto pobornika unitarnog jugoslovenstva) samo ubacivanjem glasačkih listića branili svoje državno- pravne vizije. Ima medjutim mnoštvo, prostim okom vidljivih dogadjaja, koji kazuju da u Crnoj Gori nije ni na pomolu ozbiljan razgovor o ustanovljenju demokratskog principa za rješavanje državnog pitanja. Pristalice Socijlističke narodne partije Momira Bulatovića, razvrstne u razne partijske i plemenske kružoke, ne propuštaju ni jednu zgodu a da ne ispolje spremnost kako će "svim sredstvima" ovjeriti svoju ljubav prema jednoj i jedinoj SRJ. " Crna Gora ako hoće da je bude, mora biti i uz Srbiju", tako je svom sljedbeništvu definisao državničke filozofske osnove na posljednjem gostovanju u Budvi, Momir Bulatović. Milošević se nesebično trudi da popuni zalihe mraka u Crnoj Gori: podmićivanjem, prijetnjama, ekonomskim kaznenim mjerama. Na drugoj strani srpska opozicija, kao Djukanovićev saveznik, na svojoj zastavi isturila je parolu: mi ćemo spasiti SRJ od Miloševića. To znači samo jedno: trpi i čekaj.

    Onda Momir Bulatović navrati u postojbinu: " Danas svi ozbiljni analitičari znaju da ovo što radi crnogorska Vlada jeste kratkog daha i da može poslužiti samo za destabilizaciju SRJ". Naravno da ovo jeste teško svarljivi cinizam, ali u riječima bivšeg crnogorskog predsjednika ima mnogo više istine no što bi mnogi i u Crnoj Gori, i van nje, htjeli da vide.U zgusnutim vremenima čovjek dobije priliku da doživi razna čudesa: glavnina snaga u crnogorskoj vlasti godinama je brodila Miloševićevom ratnom stazom; sad vodeće sile u svijetu od tih istih snaga, traže da ispune drugi dug - da posluže kao punkt za rušenje Miloševića.

    Niko se dosad u svijetu javno nije zapitao- a da nije to malo pregolemo breme za nekadra crnogorska pleća. Podaci govore - i njenog joj je jada mnogo. Dio istraživanja CEDEM -a - posvećen medjunacionalnim odnosima u Crnoj Gori, opasno opominje da utorbom crnogorskog društva još vri košmar, da iz njegovih pora još nije ishlapio otrov netrpeljivosti i predrasuda. Tako, 22 odsto ispitanih ima "nepovoljno" ili "vrlo nepovoljno" mišljenje o Muslimanima ; o Hrvatima, najmalobrajonijoj nacionalnoj zajednici u Crnoj Gori, preko 28 odsto; na dnu su Albanci - 36 odsto prema njima ima "negativan" ili "izrazito negativan" stav. Rezlutat predanog, gotovo decenijskog, sistematskog produkovanja mržnje, nije lako prebrisati.

    Istina je: zvanični jezik mržnje, prema svemu drugačijem, evo je dvije godine odstranjen iz upotrebe u državnim medijima. U školskim udžbenicima tek treba da uslijede revizije propisanih didaktičkih istina, o minulim ratovima "u okruženju" a koje je Crna Gora s olimpijskih visina samo - osmatrala. Doba organizovane pomame, medjutim naslijedilo je poglavlje organizovanog krečenja prošlosti i zaborava. Trebalo je samo čuti kako su, navrćući svako na svoju livadu, izborne rezultate u Hrvatskoj spremno dočekali i pripadnici Koalicije " Da živimo bolje" i Socijalističke narodne partije. " Došao je kraj jednom u kriminal ogrezlom režimu u Hrvatskoj, uskoro će se to desiti i isto takvom - crnogorskom" - objelodanio je rezultate svojih paralelnih osmatranja, mr Zoran Žižić, potrpedsjednik SNP. A, to što se protiv onih principa koji su pobijedili u Hrvatskoj njegova partija svom snagom bori u Crnoj Gori, to - ništa ne mari. " Protagonisti krvavog raspleta krize u bivšoj SFRJ, polako odlaze sa scene" - primijetio je, virkajući preko Debelog brijega, potpredsjednik crnogorskog parlamenta Predrag Popović. Popović je inače uzadnica Narodne stranke još iz onih vremena kad je ona, u aktivnostima od Konavla i Neretve do sinjega Karlobaga bila avangarda Saveza komunista. Ništa mu, kao današnjem reformisti i miroljubcu, nije nelogično. Nije on izuzetak, već ilustracija mentalnog stanja koje vlada u redovima doskorašnjih Miloševićevih sljedbenika.

    Sva ranjiva mjesta Crne Gore, sve praznine ispunjene zveketom laži, meta su - i biće još više- Miloševićevih propagandnih orudja. Danas je sasvim neizvjesno kakav će krajnji račun ispasti. Ono što se Crnoj Gori desilo pije dvije godine, mnogo je primjerenije jednopartijskim nego višestranačkim režimima. Jedan okrajak vlasti polomio je drugi, i uzgred slistio gotovo čitavu opoziciju. Sad je njemu ostalo da nanovo trasira budućnost i nameće svoju verziju razumijevanja prošlosti. Problem je što je i taj dio vlasti u svojoj dugoj istoriji, monogo puta pokazao da najbolje od svih poslova umije da reprodukuje - svoju rodjenu vlast. Zato rezultate javnog raspoloženja crnogorskih gradjana o državnom stutusu Crne Gore valja čitati dvoznačno: kao što se onih 22 odsto sljedbenika Platfrome mogu, ako vlast bude htjela, postati zagovornici nezavisnosti, jednako tako ako vlastima bude po meraku, mogu biti i posljednja linija odbrane preudešene SRJ od " separtizma". Samo je izvjesno: gdje god da obrne, Demokratska partija socijalista će obrnuti tako da se njena moć ništa ne okrnji.

    # Esad KOČAN (AIM)