AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 16 FEB 2000 13:20:34 GMT

    Sukcesija - ko kome I koliko duguje

    Banjaluka, 16. februar 2000. (AIM)

    Ko kome i koliko duguje među državama bivše Jugoslavije, po svemu sudeći, ostaće još dugo tajna za javnost. "Bratski" dugovi su prilično zamršeni, a proces takozvane sukcesije među novonastalim državama, naslijednicama eks Jugoslavije, sporo odmiče, a i kada se okonča, daće tek djelimičan bilans međusobnih dugovanja.

    Prema podacima i kriterijima Svjetske banke, SR Jugoslaviuja je nakon NATO bombardovanja, ušla u krug najzaduženijih zemalja svijeta, sa spoljnim dugom koji prelazi 12 milijardi dolara. Iako su se time "stekli uslovi" da se SRJ otpiše značajan dio spoljnih dugovanja, to se, naravno, neće dogoditi. Inicijative za otpis dijela dugovanja obuhvata čak 41 zemlju, ali anatemisana Jugoslavija neće ući u taj povlašteni krug. Bar dok je aktuelni režim na vlasti. Inače, iz godine u godinu, po osnovu ranijih dugovanja I neplaćanja obaveza, spoljni dug SRJ se uvećava za (najmanje) 750 miliona dolara godišnje.

    Naravno, to nisu sva dugovanja SRJ. Ona je najveći dužnik I po osnovu sukcesije, jer, pošto "ostavinska rasprava" nakon "smrti" SFRJ nije ni blizu okončanja, a SRJ je "u posjedu" najvećeg dijela dobara bivše države, Beograd ne može očekivati od sukcesije nikakvu dobit. Naprotiv.

    Potom, tu su "bratski dugovi" prema Republici Srpskoj, nastali nakon raspada SFRJ. To, istina, nisu neka basnoslovna dugovanja, ali ipak, nakon prekida platnog prometa u novembru 1998. godine, "matica" je Republici Srpskoj ostala "kratka" 10 do 15 miliona maraka u oblasti telekomunikacija i oko 25 miliona maraka za isporučenu električnu energiju. Tu su i dugovanja penzija vojnim penzionerima, građanima RS. Posebno je pitanje koliko SRJ duguje svojim građanima: po osnovu stare devizne štednje, privatizacije, fondova... Ali građane, pogotovo u Jugoslaviji, odavno niko ne doživljava kao ozbiljne povjerioce!

    Među najzaduženije zemlje jugoistočne Evrope, osim SRJ, Bugarske i Rumunije, spada i naš drugi "susjed" - Republika Hrvatska, sa 8,2 milijarde dolara spoljnjeg duga. Ipak, Hrvatska je u mnogo povoljnijem položaju nego SRJ. Prvo, razlika u snazi privrede je evidentna. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika u Jugoslaviji procjenjuje se na oko 1000 dolara godišnje, mada mnogi poznavaoci privrednih i svakidašnjih prilika u SRJ smatraju da je čak i ova brojka "prenaduvana". Prema nezvaničnim podacima, nacionalni dohodak u Hrvatskoj prelazi 3000 dolara po glavi stanovnika godišnje. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Hrvatska nakon izbora u mnogo povoljnijem položaju kod velikih inostranih kreditora. I treće, u sukcesiji imovine eks Jugoslavije Hrvatska može biti samo na dobitku.

    Kako stvari stoje na domaćem terenu? Republici Srpskoj bi, nema sumnje, dobro došlo čak i onih "tričavih" pedeset miliona maraka, koliko joj prema procjenama, duguje "bratska" Srbija, naravno ako bi se neko "sjetio" da te dugove vreti. Jer u RS, pa i u cijeloj BiH, dugovanja i potraživanja se izražavaju u mnogo manjim brojkama, nego u komšijskim zemljama.

    Ukupni spoljni dug RS, prema podacima Ministarstva finansija, iznosi oko 1,5 milijardi maraka, odnosno oko 750 miliona dolara. Podatak za neupućene: na tržištu novca kurs marke prema dolaru već se sasvim približio odnosu 1:2, u korist valute SAD, naravno. Interesantno je da je "srpski entitet" većinu dugova naslijedio: RS, kao garant, duguje oko milijardu maraka u ime preduzeća koja rade na teritoriji RS, a koja su te dugove "napravila" još prije rata, a sada nisu u stanju da ih otplaćuju. Od 1995. do danas RS se zadužila još 480 miliona maraka, tako da sada za "servisiranje" spoljnjeg duga RS otplaćuje oko 80 miliona maraka godišnje. Republike Srpska je naslijedila još jedan veliki dug: po osnovu stare devizne štednje građanima se duguje 1,6 milijardi maraka. Za zemlju koja ima godišnji budžet od 620 miliona maraka, pa čak ni to ne može da ostvari bez stranih donacija, prethodne brojke predstavljaju veliko opterećenje.

    Ipak, RS se trudi da redovno ispunjava svoje obaveze, kako prema stranim kreditorima, tako i prema zajedničkim organima BiH. Naravno, sve u cilju političkog manifestovanja "samostalnosti" i samoodrživosti i RS i njene ekonomije. Jedino što se u RS "zaboravlja" su doslovna i "metaforička" dugovanja prema svojim građanima. Plate zaposlenih u "budžetskim potrošačima" i penzije građana RS, bile bi, da nije Jugoslavije, sigurno najmizernije u Evropi. O isplati dugova starim deviznim štedišama niko ozbiljno i ne razmišlja, pa su čak nedavno osujećeni i pokušaji ovih građana da dođu bar do kamata na svoje devize.

    Naravno, pitanje koje sve češće dopire do mozga građana RS, je i šta će konkretno dobiti u procesu privatizacije, za čiju registraciju ovih dana uporno, satima stoje u redovima.

    Vlada RS očekuje da od privatizacije "isčupa" bar onu milijardu maraka, koliko sama preduzeća duguju, kako bi se ona oslobodila balasta nagomilanih dugovanja, jer će tek tada postati, eventualno, "privlačna" za strane ulagače. Nameće se pitanje, šta će poslije svega, ostati samim građanima.

    Prema nezvaničnim podacima, ukupan spoljni dug BiH iznosi oko tri milijarde dolara, što će reći da Federacija BiH duguje znatno više nego RS, a BiH ukupno znatno manje nego njeni susjedi.

    Ali, I privreda BiH se razlikuje od privreda susjednih zemalja. Prema podacima Ministarstva spoljne tregovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom u Savjetu ministara BiH, društveni prizvod u BiH je u 1998. godini iznosio 820 dolara po glavi stanovnika, a prošle godine je bio za 12 odsto veći - oko 900 dolara. Sudeći po ovim podacima, nacionalni dohodak po glavi stanovnika Bosanaca, što će reći društveni proizvod umanjen za "amortizaciju", je znatno manji nego nacionalni dohodak u Jugoslaviji, a da ne pominjemo sretnije zemlje regione. Što se tiče "rasporeda po entitetima", u RS je i društveni proizvod i nacionalni dohodak primjetno manji nego u Federaciji BiH, što se u ostalom oslikava i na visinu plata i penzija.

    Promet između Jugoslavije i BiH, bar po zvaničnim podacima, rapidno pada: dok je 1998. iz BiH u Jugoslaviju izvezeno robe u vrijednosti od 184,6 miliona dolara, a iz SRJ u BiH uvezeno čak 338,8 miliona dolara vrijednosti, za prvih devet mjeseci prošle godine izvoz je pao na 80 miliona, a uvoz iz SRJ u BiH na 141 milion dolara. Što se tiče međusobnog prometa između RS i FbiH, naš izvor iz Savjeta ministara, koji je insistirao na anonimnosti, rekao je doslovno da "ni gospod Bog ne zna koliki je taj promet, ali da međuentitetska siva ekonomija zasigurno - cvjeta"!

    Na kraju, šta BiH i RS mogu očekivati od sukcesije? Za sada, to je javnosti nepoznato. Činujenica je, međutim, da je "u trenutnom posjedu" RS, nakon raspada SFRJ, ostao velik broj poslovnih prostora, koji su "jedan kroz jedan" vlasništvo preduzeća iz drugih republika eks Jugoslavije. Građane naročito zanima šta će na kraju biti sa tim poslovnim prostorima, koji mnogim stanovnicima RS, na ovaj ili onaj način, donose, makar i skromne, plate. Prema nezvaničnim pričama, ti poslovni prostori su izdati pod zakup raznim privatnicima, neki su čak i prodati (?), a zvanično, odnedavno ovim prostorima gazduje preduzeće Poslovni prostori RS, koje je osnovala Vlada RS. Čak ni Dubravko Prstojević, direktor Poslovnih prostora RS, inače vrlo raspoložen za razgovore sa novinarima, nije želio da u javnost iznosi podatke o vrijednosti, veličini i broju poslovnih prostora, koji će, između ostalog, biti predmet sukcesije.

    "Mislim da iznošenje ovakvih podataka u ovom trenutku ne bi bilo u interesu RS i njenih građana", kaže Prstojević. "Jedino što mogu reći je da ćemo mi nastojati da ti poslovni prostori ostanu u posjedu RS, koja je spremna da ih isplati ranijim vlasnicima, a sve u cilju očuvanja radnih mjesta ljudi koji su u tim objektima zaposleni".

    Prema nezvaničnim podacima, većina "spornih" poslovnih prostora su prodavnice i robne kuće preduzeća iz bivših jugoslavenskih republika, a proizvodnih kapaciteta gotovo da nema među njima. Po kvadraturi, prema nezvaničnim podacima, "vode" preduzeća iz Srbije, uglavnom zahvaljujući tome što robne kuće "Beograd" imaju lanac svojih objekata u nekim gradovima RS. Međutim, po broju i kvalitetu poslovnih prostora na teritoriji RS u prednosti su preduzeća iz Slovenije i naročito iz Hrvatske, koji imaju i nekoliko reprezentativnih objekata na najboljim lokacijama u Banja Luci. Da li će oni biti voljni da svoje prodavnice, salone namještaja i robne kuće prodaju RS i po kojoj cijeni, za sada se može samo nagađati.

    U svakom slučaju Hravti i Slovenci dočekali su spremni sukcesiju. Za sve svoje objekte oni imaju kompletnu dokumentaciju, gruntovnu i katastarsku, i niko im vlasništvo ne može osporiti. To govori da su oni na vrijeme shvatili staru srpsku poslovicu "ako smo braća, nisu nam kese sestre". Za razliku od njih, vlasnici poslovnih prostora iz Srbije, pa i drugih južnih bratskih republika nisu baš bili revnosni u tom smislu, da li iz lijenosti i nemarnosti, ili iz naivne vjere da "među braćom" nikada neće doći do diobe. Tek, prema zemljišnim knjigama, neki objekti srbijanskih preduzeća, iako su sagrađeni na kupljenim placevima, još uvijek se, po zvaničnom katastru, nalaze na "vakufskim imanjima", begovskim "oranicama" ili "jevrejskim grobljima".

    Milkica Milojević (AIM)