AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 09 FEB 2000 15:15:54 GMT

    PROVLACENJE ISPOD “SVILENE ZAVJESE”

    Iako politicari tvrde da je Makedonija sve blize i blize Evropi, gradjani na vlastitoj kozi, vadeci strane vize osjecaju da se obruc sve vise steze

    AIM Skopje, 09.02.2000

    Ministarka inostranih poslova Bugarske Nadezda Mihailova primajuci nedavno visoku evro-delegaciju iz Brisla natuknula je mogucnost da bi njena zemlja uskoro mogla pribjeci uvodjenju viznog rezima i s Makedonijom zeli li brzu integraciju u Evropsku uniju. Ova vijest u usima gradjana Makedonije zazvonila je poput snazno udarenog samara. Gnjev je bio vise nego ocit: nakon svih diplomatskih i licnih neuspjeha na planu viznog rezima, eto, dosao dan da i Bugarska zatvori vrata.

    Bugarski zvanicni krugovi, svjesni osjetljivosti pitanja, ucinili su nekoliko naknadnih umirujucih fusnota uvjeravajuci da ce Makedonija, bude li se moralo, ipak biti posljednja zemlja protiv koje ce biti uvedena jedna tako diskriminirajuca mjera. Slucaj s bugarskim vizama samo je prelio ionako do vrha punu casu. Samo mjesec dana ranije poruka slicnog sadrzaja stigla je iz Ljubljane, Praga i Bratislave. Naime, od 1. januara gradjani Makedonije pri ulasku u Sloveniju, Cesku i Slovacku moraju obezbjediti vize. Obicne gradjane posebno je zaboljela pljuska iz Ljubljane: “u ime nekadasnjeg zajednickog zivljenja nije nas bar ovako morala kazniti Slovenija koja se zaklinje da imamo prijateljske odnose: rezonuju Makedonci. Privrednici su se pozalili da ce i inace visok spoljnotrgovinski deficit u poslovanju s ovom zemljom biti samo jos veci. Slicnog misljenja bile su i njihove slovenacke kolege sto su lokalne novine revnosno zabiljezile. Ipak, nije se imalo kud; Slovenci su samo slijedili volju Evropske unije koja tu zemlju dozivljava kao svoje predvorje zeli li u punopravno clanstvo. Istim putem morace i Bugarska, Rumunija, Madjarska, u skoroj buducnosti vjerovatno i Hrvatska. Reciprocitet s makedonske strane tesko da ce nesto promijeniti.Drustvo se dakle prorjedjuje.

    Kako trenutno stvari stoje, na evropskom kontinentu gradjani Makedonije bez viza mogu putovati samo u nekoliko zemalja: SR Jugoslaviju, Hrvatsku, Bugarsku, Tursku, Poljsku, Madjarsku, Ukrajinu, Rusiju. Ni broj destinacija izvan “starog kontinenta” nije osobito impresivan. Na americkom kontinentu gradjani Makedonije mogu bez vize putovati jedino na Kubu. U Africi bezvizni rezim postoji s Egiptom i nekoliko zemalja centralne Afrike. Kuriozitet je da vize nisu potrebne za Japan i Tajvan. Medjutim, drugo je pitanje koliko su makedonski putnici raspolozeni i zainteresovani da putuju tako daleko. Po nekim drugim prekomorskim odredistima ipak se cini da jesu. No za te zemlje vize su jos kako potrebne; i to po vrlo strogom rezimu. To vrijedi za Sjedinjene Drzave, Kanadu, Australiju, Novi Zeland – upravo one drzave u kojim postoji brojne makedonske kolonije. U novinama u vidu vica navode primjer Zimbabvea za ciju ulaznu vizu je potrebna hrpa najrazlicitijih licnih dokumenata. No to se ne objasnjava nekom narocitom nesklonoscu te daleke zemlje makedonskim gradjanima vec prosto zastarjeloscu i visokom birokratizacijom viznog postupka.

    Evropske zemlje zapravo predstavljaju najtragicniji dio price. Stojeci pred viznim salterima gradjani nerijetko osjecaju pravo pravcato ponizenje. Ovo posebno vrijedi za zemlje tzv. “shengenskog viznog rezima”. Po pravilu, za dobijanje jedne takve, kao sto ce se vidjeti, vrlo dragocjene vize, potrebno se naoruzati dobrim nervima i svim neophodnim dokumentima. Takvo putesestvje zapocinje pred diplomatskim predstavnistvima neke od zapadnih zemalja u Skoplju ili metropoli neke od susjednih zemalja, po obicaju u ranu zoru, bez izvjesnog ishoda. Za dobijanje “shengenske vize” u bilo kojoj od ambasada potrebna je skoro identicna dokumentacija: potvrda o zdravstvenom osiguranju, garantno pismo institucije ili rodjaka u zemlji u koju se zeli putovati potkrijepljeno fax-porukom posiljaoca poziva, potvrda o stalnom zaposljenju, potvrda o urednim primanjima. Ima slucajeva kad konzularni sluzbenici zahtjevaju originalne zdravstvene legitimacije pa i licnu kartu. To jos uvijek niposto ne znaci da ce viza biti i odobrena. Jer, konzularni sluzbenik ima najcesce diskreciono pravo da donese negativno rjesenje; bez obrazlozenja. Nesto jednostavniji nacin je da se za pomoc angazuje turisticka agencija koja ce uz odredjenu nadoknadu brze srediti stvar. Procedura je donekle razlicita za pojedine clanice Evropske unije. Neke od njih koje imaju svoje diplomatsko predstavnistvo u Skoplju insistiraju da se viza izdaje tu, one druge koje nemaju svoj konzulat u glavnom gradu Makedonije koriste se uslugom konzularnog osoblja neke druge clanice Evropske unije. Naprimjer, putnici za Spaniju i Portugal ulaznu shengensku vizu traze u ambasadi Francuske, putnici za zemlje Beneluksa u ambasadi Njemacke i sl. Slucaj Irske se uzima kao izuzetno drastican. Da bi se putovalo u Irsku preko Londona potrebno je izvaditi najprije britansku vizu, to se od 1. decembra prosle godine nakon duzeg prekida moze uraditi u Beogradu – u britanskom birou u brazilskoj ambasadi. Irska viza se vadi u ambasadi te zemlje u Austriji sto znaci da se mora putovati u Bec kako bi se dobila viza a to dalje znaci da treba izvaditi i austrijsku vizu u Skoplju…!? I, na kraju, pogranicni sluzbenik na irskoj teritoriji ima pravo odbiti ulazak ne objasnivsi uzrok takvog svog postupka.

    Zanimljivo je da vizni rezim nije ni u jednoj predizbornoj kampanji nikad izbio u prvi plan mada bi za vecinu gradjana to bilo jedno od najvaznijih spoljnopolitickih pitanja. I vlast i opozicija, kako god mjenjali uloge, kao da su svjesni da je malo toga sto mogu uciniti. Ostaje im samo lijepo obecanje da ce svi problemi nestati onoga dana kad se zemlja integrise u evro-atlantske strukture. Politicari radije isticu gromoglasan podatak da je Makedonija u posljednjih devet godina nezavisnog postojanja uspostavila diplomatske odnose sa 161-om zemljom pa se u vladinim medijima pedantno biljezi uspostavljanje diplomatskih odnosa i sa Burundijem, recimo. Mlada diplomatija razmisljala je u nekim periodima ocaja o uvodjenju reciprocnih mjera prema clanicama Evropske unije, Sjedinjenim Drzavama ili Australiji ali vrlo brzo se odustalo od takve zamisli u uvjerenju da je efektnije ako zemlja zeljna medjunarodne promocije otvori granice svim onima od cije volje ponajvise i zavisi njen medjunarodni rejting. U novinarskim krugovima s podsmjehom je ocjenjen potez da se za Grcku kao jedinu regionalnu clanicu EU jednostrano ukine vizni rezim (koji je do tada postojao) s naivnom vjerom da ce uslijediti adekvatna reakcija druge strane. Umjesto toga mediji su lakovjernom sefu diplomatije posavjetovali da nekog ranog jutra odseta do grckog konzulata i pogleda kako njegovi sugradjani, i po najvecem mrazu i po najvecoj vrucini, strpljivo cekaju ulazak u “postojbinu demokratije.

    Kako bi bar sebi koliko-toliko olaksali djelovanje, vladini funkcioneri vremenom su se dosjetili da ce biti najdjelotvornije ako od svojih zapadnih sagovornika zatraze zakljucivanje sporazuma kojim se omogucava putovanje bez viza za makedonske podanike sa sluzbenim pasosima. Obicni smrtnici nisu u poziciji da saznaju, ko sve i u koje svrhe posjeduje jedan tako dragocjen komad papira. Kod vecine zapadnih zemalja ta varijanta je “upalila”. Znaci, mjesto pred viznim salterima ostaje rezervisano samo za “sitnu boraniju”. Ipak, gradjani Makedonije i dalje misle da su nezasluzeno stavljeni u drustvo kome ne pripadaju. Razlikuju se od drugih istocnoevropskih zemalja po tome sto nikada nisu zivjeli iza tzv. “zeljezne zavjese” (samo gradjani poodmaklih godina pamte vrijeme kad nisu mogli bar do Trsta ili Soluna). Od svojih nekadasnjih sugradjana iz bivse Jugoslavije razlikuju se, vjeruju Makedonci, po cinjenici da nisu ucestvovali ni u jednom od ratova ni kao agresori ni kao zrtve, niko im nije zavodio sankcije, nigdje nisu bili kao izbjeglice. Ali drugu stranu medalje ili ne vide ili ne mogu sagledati.

    Zapadni diplomati u Skoplju (istina rijetko) objasnjavaju da se njihove zemlje ne plase makedonskih drzavljana zbog onoga sto se makedonskoj javnosti plasira kao argument: bojazni od viska radne snage. Pravi uzrok ogleda se u prijetnji organizovanog kriminala koji potice sa ovog tla. Makedonija kod stranih policija ne uziva osobit glas. Nije mali broj njenih gradjana cija imena se nalaze na potjernicama INTERPOL-a, mnogi od njih ukljuceni su u najrazlicitije oblike kriminala. Osim toga, Makedonija slovi kao zemlja tranzita za ilegalce iz drugih istocnoevropskih zemalja, s Srednjeg i Dalekog istoka pa cak i Afrike. Ilegalci iz susjednih zemalja posebna su prica. Po novinama se bar jednom mjesecno mogu procitati storije o otkrivenim grupama ilegalaca na nekoj od cetiri makedonske granice.

    Malo-pomalo, “svilena zavjesa” se sve vise spusta. Nece biti od velike koristi kompliment koji stize iz Brisela da je Makedonija “lider medju zemljama zapadnog Balkana”; lider na “magarecoj klupi” – kazu s gorcinom Makedonci.

    AIM Skopje

    ZELKO BAJIC