AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 02 FEB 2000 16:21:00 GMT

    Reportaža iz Kozarca

    "ŽIVI SE NEKAKO..."

    Banjaluka, 30. januar 2000. (AIM)

    U Kozaracu, mjestašcu kod Prijedora, i petu godina nakon završetka rata, vrijeme kao da stoji. Ruševine zarasle u šikaru gotovo se jedva vide sa puta Banja Luka - Prijedor.

    Prije rata, Kozarac je gotovo sto posto bio naseljen Bošnjacima. Početkom 1992. godine JNA i srpske policijske snage poravnale su Kozarac, a preživjelo stanovništvo smjestile u logore Keraterm i Omarska. Kozarčani su nakon otkrića istih raseljeni širom zemljine kugle. Prvi ljudi koji su u Kozarac kročili nakon 92. godine, bile su srpske izbjeglice iz Hrvatske, koje su bježale ispred vojnih u Republiku Srpsku ispred vojnih operacija u Hrvatskoj i zapadnom dijelu Bosanske Krajine u ljeto i jesen 1995. godine. Njihov privremeni smještaj, kako je prvobitno planirano, traje već petu godinu.

    Stotinjak metara od skretanja sa glavnog puta nalazi se zgrada škole. To je jedini objekat u Kozarcu koji je neoštećen dočekao mir. Januar je 2000 godine. Dok svijet slavi dolazak novog milenijuma, u školskom dvorištu se na konopcima "suši" zaleđen veš. Uz kapiju privezan pas, za koga djeca kažu "i on je izbjeglica kao i mi" . Pred ulazom u centar, upoznajemo Savu. Nosi vodu sa česme koja se nalazi na drugoj strani ulice, jer "onu iz WC-a nije preporučljivo piti". U auli zgrade dočekuju nas ledeni hodnici. Na spratu su učionice, a umjesto školskih klupa nalaze se UNHCR-ovi kreveti, prekriveni starom vojničkom ćebadi. Složena drva i peći postavljene su u ćošku. Zidovi imaju onu specifičnu tamnu boju koja ukazuje da godinama nisu vidjeli novu boju. U jednoj prostoriji smješteno je izmedu 4 i 10 osoba.

    U razgovoru saznajemo da je Savo iz okoline Sanskog Mosta. Sa ocem i majkom ovdje je stigao u jesen 1995. godine. Kaže da mu je brat poginuo u ratu, a njemu je ostalo da se "brine o starcima". I on je, kao i ostali mlađi ljudi, nezaposlen i jedina primanja su mu porodična invalidnina i "humanitarna pomoć koja je sve rijeđa i tanja". "O povratku ne razmišljam, jer se niko od komšija ne želi vratiti", objašnjava Savo.

    U nastavku razgovora saznajemo da i on, kao i većina ostalih, o "implementaciji aneksa VII" ne zna gotovo ništa. Centar nema TV prijemnika, radio ima tek po neko, a umjesto vijesti, dodaje ovaj mladić, ljude brine kako preživjeti.

    Na nailazak Buce, upravnika, razgovor se prekida i ljudi se žurno razilaze. Buco, kao da je isplovio iz nekog Felinijevog filma: stotinjak kilograma, zapuštena duga kosa i brada, a na glavi crvena šubara. Umjesto pozdrava, traži dozvolu za snimanje. Sam nije voljan razgovarati. Stanovnici izbjegličkog centra, tvrde da "se dobro snašao" i da od preprodaje humnitarne pomoći, namjenje centru, sasvim pristojno živi.

    U sobi 15. se pred Novu godinu, "zahvaljujući razumjevanju pomoćnika ministra za izbjegla i raseljena lica u vladi RS Petra Džodana, "doselila porodica Čaćić Martina. Njihova izbjeglička priča počela je 1992. godine izlaskom iz Karlovca, pa preko Vojnića, Niša i Banja Luke, završila se u Kozarcu. Stan, u kojem su sa rođacima živjeli u Banja Luci, vlasnik Bošnjak prodao je Srbinu. Deložacija je izvršena ekspeditivno, a alternativa je bila ili ulica, ili prihvatni centar. Zbog bolesti šestogodišnjeg sina Bojana, koji ima hroničnu astmu, ova porodica dobila je zasebnu sobu. Kroz prozor, pet metara visoko od poda, provučen ror. Soba je puna dima jer se lože mokra drva. Osim dva kreveta, u sobi se nalazi i sto, napravljen tako što je na kante postavljena daska. Sredinom plafona prolazi zahrđala kanalizaciona cijev.

    Martinova supruga priča da se u toalet ne može ući bez gumenih čizama."Veš perem na česmi koja je na ulici preko puta škole", objašnjava ona. O budućnosti, kaže, ne smije ni da razmišlja.

    "Bojan se povlači u sebe. Sa djecom koja tu žive ne može uspostaviti kontakt. Traži televizor i pita kad će kući. Kojoj kući? Kako da se vratimo u Hrvatsku kada nas tamo ništa ne čeka?", pita se njegova majka. Stan su izgubili, posla nema, a kako dalje - pitanje je bez odgovora.

    Četiri godine života u kolektivnom centru, koji je davno pao ispod granice ljudskog dostojanstva, obesmislio je život ovim ljudima i opustošio njihove duše. Nema ni nade ni srdžbe, možda samo letargija.

    Ilija, koji u centru živi od 1995 godine, kaže da je za proljeće najavljena sanacija škole. Šta će biti sa nama niko ne govori, naglašava ovaj pedesetogodišnjak. Na pitanje da li ih iko posjećuje, odgovara da je to sve rjeđe. "Prvo su dolazili novinari, pa političari kad je vrijem izbora, onda se obećava da će nam izgraditi kuće, naći trajan smještaj, a kad prođe - sve ostaje po starom", kaže.

    U razgovoru sa grupom muškaraca saznajemo da je opština Prijedor i u Kozarcu pripremila određen broj građevinskih parcela za izgradnju kuća izbjeglicama. Ljudi kažu da je najlakše dobiti zemlju, ali od čega graditi kad niko od njih nema ni vlastitog novca, ni posla..."Bošnjaci se vraćaju u svoje, njima stranci pomažu, grade kuće", ukljućio se u razgovor i upravnik Buco, uz konstataciju da "na Srbe niko ne misli".

    U vrijeme vladavine SDS-a u Kozarcu je odlukom Vlade RS Srbima izbjeglim iz Hrvatske omogućena obnova devastiranih bošnjačkih kuća, i upravo ta odluka prošle godine umalo nije dovela do ozbiljnog međuetničkog sukoba. Dvojica ljudi u sukobu oko vraćanja imovine tom prilikom su ubijena, a ubica Rifat Bakonjić nedugo zatim je u istražnom zatvoru u Banjaluci izvršio samoubistvo.

    Povratak Bošnjaka u Kozarac počeo je 1998. godine i proteklog ljeta je intenziviran. Ovi ljudi sa novinarima nerado razgovaraju. Uz pomoć austrijske organizacije THV, kuće se obnavljaju iz temelja. Munevera se iz Švedske prvo vratila u okolinu Sanskog Mosta, a potom kući u Kozarac. "Čovjek je najsretniji na svome, ništa ne može zamjeniti svoju kuću", priča ova žena, pa dodaje ‘ali...’ "Zemlja je zapuštena, voće podivljalo, posla nema...", nastavlja. I ona se, kao i većina povratnika, za sada "pomaže" od ušteđevine, koja je sve tanja, jer "sve je trebalo početi ponovo, kupiti namještaj i ostale stvari za normalan život".

    Obnova infrastrukture, koja je potpuno devastirana, sporo se odvija. Problemi su najveći zbog nedostatka struje i telefona. Djeca se školuju u Sanskom Mostu, što znači svaki dan putovati sedamdesetak kilometara. Na pitanje kako se slažu sa izbjeglicama koje su sada u Kozarcu, samo sliježe ramenima.

    "Nisu oni nam ništa krivi i njih je muka natjerala ovamo", kaže Osman Hrnić, i dodaje: "...pa živi se nekako, jedni pored drugih ...drugačije za sad ne može".

    # Gordana Katana (AIM)