AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 01 FEB 2000 23:05:42 GMT

    Godina opasnog života

    NA LINIJI VATRE

    AIM, PODGORICA. 1. 2. 2000.

    (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Kako su novine izvjestile, Petar Panić Pana (33) našao se 28. januara u Uregentnom centru Beograd sa osam metka u tijelu; za Ljubomirom Jovanovićem (30) zvanim Stakleni - osumnjičenim da je pucao - traga policija. Ranjenik je u bolnicu prebačen nešto poslije 13 sati. Već u 16.15 okupilo se u Uregentnom centru uže rukovodsvo Srpske radikalne stranke (SRS) na čelu sa Vojislavom Šešeljem (podpredsednik republičke vlade), Tomislavom Nikolićem (podpredsednik savezne vlade) i Aleksandrom Vučićem (republički ministar za informisanje). Koalicione partnere u urgentnom centru predstavljao je potpredsjednik vlade Srbije i visoki funkcioner Jugoslavenske levice (JUL) Milovan Bojić.

    Panić, naime, nije bilo tko. Dugodišnji je Šešeljev tjelohranitelj i šef njegovog obezbjeđenja. Sagledavanje njegovog lika i djela, međutim, nemoguće je bez makar i ovlašnog uvida u novinske "crne" kronike: septembra 1995. optužen je za ubojstvo Darka Đikanovića (39), jednog od suvlasnika diskoteke "Arhaik"; za učešće u podmetanju četiri eksplozivne naprave u Beogradu osumnjičen je oktobra iste godine; prema svjedočenju Nikole Barovića, Panić mu je nanio teške tjelesne povrede po Šešeljevom nalogu poslije emisije "Tet-a-tet" BK televizije juna 1997. u kojoj je ovaj poznati advokat polio vodom lidera radikala; privođen je i decembra 1997. zbog premlaćivanje drškom pištolja Branka Munjiza u Zemunu... Epilog: sud je uvažio Panićevu navode da je u pitanju nužna obrana, to jest da je Đikanovića, nakon što ga je napao, snažno udario šakom, te je ovaj je izdahnuo pošto je udrio potiljkom o ivičnjak; zbog terećenja Gorana Batule (u istrazi zbog drugih krivičnih djela) za podmetanju eksploziva, Panić je zadržan četiri dana u pritvoru i oslobođen; na suđenju po Barovićevoj tužbi, Šešelj je tvrdio da je on osobno udario advokata, a policija uvažila tvrdnje da mu se tjelohranitelj nije nalazio u Beogradu i, konačno; za premlaćivanje Munjiza, napisana je prekršajna prijava.

    Sve u svemu, u pitanju je čovek čija karijera se bazirana na mišićima i šakama. Na posljednjem mjestu, Panićevih učinaka, ali nipošto bez velikog značaja - u jeku oštre polemike 1998. između Šešelja i Slavka Ćuruvije, pokojnog urednika i osnivača "Dnevnog telegrafa" koga su neotkrivene ubojice likvidirale u toku NATO bombardovanja poslije napada za veleizdaju u "Politici ekspres", spada i Panićevo štampanje sopstvenog pornografskog izdanje amaterskog sadržaja. "Akteri" su bili on sam i izvjesna djevojaka za koju je u izuzetno nemuštom tekstu tvrdio da je u vezi sa Ćuruvijom, te da se ovaj upravo radi toga "ostrvio na SRS".

    Inače, po sopstvenim riječima, Panić je za Šešelja radio iz uvjerenja i nije sebe doživljavao kao klasičnog tjelohranitelja zbog raznih poslovnih ambicija i poduhvata. Da li ovo posljednje ima veze sa mjestom njegovog ranjavanja i čovjekom osumnjičenim da je potegao obarač? Pucnjava se, naime, odigrala u jednoj kući u beogradskom prigradskom naselju Surčin, a Jovanović-Stakleni je hapšen kao član "surčinskog klana" za koji se veže prevashodno trgovina kradenim automobilima i čiji je šef Zoran Šijan ubijen krajem novembra prošle godine u centru Beograda.

    Ovo, kao i desetine drugih nerasvjetljenih ubostava u proteklih deset godina u Beogradu, osnovni su razlog zbog čega je u Srbiji izuzetno velika potražnja za tjelohraniteljima. Imaju ih poslovni ljudi, gangsterski bosovi, režimski i opozicioni političari. Kada su sve tjelohranitelji uspjeli zaštititi svoje klijente, nije poznato; izvjesno je da su u posljednja četiri mjeseca stradala čak šestorica članova obezbjeđenja političara. Prilikom pokušaja atentata na predsjednika Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića ili u krajnje sumnjivo nerasvjetljenoj sabraćajnoj nesreći kod Lazareveca 3.oktobra 1999, poginuli su Zvonko Osmajnlić, Vučko Rakočević i Dragan Vušurović. U nerazjašnjenim okolnostima život je izgubio decembra prošle godine i Branko Vasiljević, bivši šef obezbjeđenja Zorana Đinđića, predsjednika Demokratske stranke (DS): policija tvrdi da je posrijedi samoubojstvo, a porodica, DS i SPO (pokojnik je bio bivši član) da je u pitanju ubojstvo. Prije mjesec dana, ranjen je i Bojan Bogat, tjelohranitelj Vladana Batića, lidera Demohrišćanske stranke Srbije (DHSS) i kordinatora Saveza za promjene (SZP).

    Za šefove obezbjeđenja značajnijih političkih lidera karakteristično je da su ljudi od izuzetnog povjerenja i da su, uz svoje osnovno zanimanje, bivali funkcioneri ili privatni biznismeni u gradovima gdje su njihove stranke bile na vlasti. Osmjanlić je tako bio direktor SC "Tašmajndan", Rakočević direktor hale "Pinki", Vasiljević sekretar Skupštine grada Beograda u vrijeme dok je Đinđić bio gradonačelnik, Panić po izvjesnim navodima, svojevremeno suvlasnik pomenute diskoteke "Arhaik"... Uostalom, zar Senta Milenković, tjelohranitelj predsjednika SR Jugoslavije Slobodna Miloševića, nije postao general MUP-a? Ne malom broju članova različitih obezbjeđenja, pored majstorstva u borilačkim vještinama, ne nedostaju ni veze sa podzemljom - sa "surčinskim", "voždovačkim" ili nekim drugim klanom, svejedno. I obrnuto - Dejan Pitulić (33), jedan od osumnjičenih za pomaganje u likvidaciji Željka Ražnatovića Arakna, prema riječima pukovnika MUP-a Milenka Erčića, istjeran je iz policije zbog pružanja tjelohraniteljskih usluga viđenijim kriminalcima. Vremena su naprosto takva da su na cijeni žestoki i odlučni momci koji ne daju na sebe, starajući se istovremano o sebi.

    Ovdašnji režim temelji se na okolnosti da je stvorio nerazmrsivo klupko različitih interesa - političke, poslovne i, kako to policijski funkcionari u posljednje vrijeme vole reći, kriminogene prirode... Srpska radikalna stranka i njen lider nikad nisu bili na glasu po suptilnosti, političkoj korektnosti i nenasilju. Na početku političke karijere, Šešelj je bejzbol palicom pretukao dvojicu oponenata iz vlastitih redova, šamarao je i profesore pred Skupštinom SR Jugoslavije, vadio pištolj na studente itd. O njegovim izjavama tek ne treba trošiti riječi. Nema zato nikavog razloga da se vjeruje da mu je Panićevo defilovanje po novinskim "crnim kronikama" smetalo dok je sve u stranačkoj stvari štimalo; na neki način čak je i pridonosilo radikalskom imidžu. A koliko je Šešelju tjelohranitelj bio odan, potvrdu možda treba potražiti i pomenutom pornografsko izdanju, besplatno djeljenom: čovjek je javnosti pokazao najintimnije djelove tijela u najintimnijem činu samo da bi se, kako su vjerovali tvorci ove "slikovnice", u čaršiji ponizio jedan hrabar i vispreni izdavač i urednik.

    Iako je bilo glasina da je na Šešelja pucano poslije kongresa njegove stranke, radikali nisu reagovali. Po svoj prilici - neće ni tražiti ni isticati političku pozadinu slučaja Panić, za razliku od opozicionih prvaka čiji su tjelohranitelji stradali. Razlog je prost: SRS nastupa kao vladajuća partija i jedan od stubova reda i poretka, napadajući bez daha, mjere i granice, a u sklopu režimskih struktura, sve oponente za izdaju i petkolonaštvo.

    Da je u Srbiji, zapravo, neka vrsta do maksimuma ograničenog i "laboratorijskog" građanskog rata već otpočela, svjedoči i to što vlast intenzivno otkriva terorističke organizacije poput "Pauka" i OSA koje rade Miloševiću o glavi. U toj atmosferi sveopće nesigurnosti i nasilja, vjerojatno je svejedno da li se obarač povlači iz političke ili "kriminogene" pobude. Na ovim prostorima, odavno jedno ne ide bez drugog.

    Filip Švarm (AIM)