AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 31 JAN 2000 18:32:39 GMT

    NOVE POLITIČKE KONTURE

    AIM, ZAGREB, 31.1.2000.

    Mjesec dana nakon parlamentarnuh izbora na kojima je bivše opozicija pobjedila više nego uvjerljivo, nepunom dvotrećinskom većinom, Hrvatska ubrzano dobiva nove političke konture. Prva postuđmanovska Vlada, koju je prošlog tjedna sastavio čelni čovjek Socijaldemokratske partije Ivica Račan, otpočetka daje na znanje da će djelovati odlučno, čak i ponešto autoritarno, iako bi njene nove, povećane ovlasti tek trebalo regulirati Ustavom, a to možda neće biti moguće prije konca ove godine.

    No, u javnosti će ovo mišićavo izdanje nove Vlade najvjerojatnije naići na razumjevanje i simpatije, jer se od novoizabrane vlasti i očekuje da u nekim oblastima, ponajprije u borbi protiv organiziranog kriminala, pokaže čvrstu ruku. S druge strane, Vlada nizom simboličkih gesti želi učvrstiti dojam da će biti stroga, ali barem isto toliko i poštena i moralna. Kao što je i obećano prije izbora. prva odluka Vlade odnosi se na primanja najviših državnih službenika, koja su smanjena četrdeset posto.

    Tako će plaća predsjednika Republike ubuduće oznositi 21 tisuću kuna, što je nešto više od pet tisuća njemačkih maraka, a ne 35 tisuća kuna kao dosad. Predsjednik Sabora i predsjednik Vlade imat će, pak, plaću od 15 tisuća kuna, što je nešto manje od četiri tisuće maraka, a ne 25 tisuća kuna kako je bilo do izbora. Dakako, ove preinake imaju više psihološki nego financijski učinak - jer se od Račana ipak ne može očekivati da jednom ribom nahrani svo uskraćeno stanovništvo zemlje - ali prijašnje, HDZ-ove vlade nisu bile spremne ni na te male predstave dobre volje. Zbog toga se oko njih i spleo odijum bezosjećajnosti i bahatosti, koji ih je na kraju politički stajao glave.

    Nova Vlada, koju je formiralo šest opozicijskih stranaka, očito je sastavljena od bistrijih i promućurnijih ljudi, tako da Zagrepčani sada prvi put gledaju slikovite prizore koji kao da su uvezeni iz neke skandinavske zemlje - ministre koji se doovoze pred svoje kabinete u Banskim dvorima u starim golfovima ili jeftinim citroenima. Idilu tog pitomog postuđmanovskog ozračja narušava jedino nabrijana atmosfera u predsjedničkoj kampanji, u kojoj se dva kandidata koji će u ponedjeljak odmjeriti snage u drugom izbornom krugu, Stipe Mesić i Dražen Budiša, tako oštro sučeljavaju da neupućeni teško mogu pojmiti da obojica pripadaju istom, do jučer opozicijskom taboru (Budiša je predstavnik opozicijskog dvojca SDP - HSLS, a Mesić četverca (HSS, IDS, LS, HNS).

    Doduše, kampanja je donekle primirena činjenicom da više nema svakodnevnih masovnih skupova na kojima njih dvojica govore, a prorijedili su se i propagandni spotovi na Televiziji, ali to samo učvršćuje dojam da su se oni tako oštro usredsredili jedan na drugoga da su na javnost gotovo i zaboravili. Budiša i njegov izborni štab traže od birača da ponovno daju glas onoj političkoj opciji koja je prevladala na parlamentarnim izborima, a tada su koalicija SDP- HSLS osvojili polovicu glasova. Izrečena je i svojevrsna prijetnja biračima, jer im je poručeno da pobjednička koalicija ne može jamčiti za svoja obećanja na parlamentarnim izborima, ako njen kandidat Budiša ne bude pobjedio na predsjedničkim izborima.

    Uz ovo, Mesić je u dijelu tiska koji još kontrolira HDZ te od strane nekih generala Hrvatske vojske optužen da je bio suradnik jugoslavenskih tajnih službi, a reakcija njegovog izbornog suparnika bila je u najmanju ruku neuvjerljiva. Budiša se formalno ogradio od difamacija na Mesićev račun, ali je dao na znanje da bi se i sam htio njima okoristiti, jer je tražio da Mesić javno kaže da li je istina da je u informativnim razgovorima s Udbom neke hrvatske disidente iz sedmadesetih godina nazivao "fanaticima". Mesić je stvarno dao nekoliko izjava i intervjua u kojima je polemizirao s Budišinim stavovima iz ranih sedamdesetih, smatrajući da je studentski pokret koji je on vodio bio suviše radikalan i revolucionaran, i da je praktički skrivio kasnije progone "hrvatskog proljeća".

    Koliko god ovo forsiranje tema starih gotovo trideset godina izgledalo deplasirano, njihov aktualni kontekst lako je prepoznatljiv. Mesić je, naime, optužen od Budiše da predsjedničku kampanju vodi s pozicija sirovog i "primitivnog populizma", aludirajući na njegove ponekad stvarno djetinjaste izjave da se "s narodom voli javno", te na skupove koji su svojom ikonografijom znali podsjetiti na skupove koje su ranih devedesetih godina organizirali Tuđman i HDZ. Ali, uvjerljivost tih optužbi strmoglavo pada s činjenicom da ih izriče Budiša, bez sumnje jedan od povijesnih očeva hrvatskog populizma, koji je neke svoje manire očito zadržao i danas (pritisci na vlastitu biračku publiku), iako oni sada više ne daju ploda kao prije tri desetljeća.

    U novinskim anketama koje se redovito objavljuju uoči drugog izbornog kruga, Mesić i dalje zadržava prednost od desetak posto iz prvog kruga, što pokazuje jedna od posljednjih anketa, u Jutarnjem listu, gdje dobiva 49 posto glasova, a Budiša 38. No, jedna druga anketa, objavljena dan prije u Novom listu, upozorava da bi drugi krug ipak mogao biti neizvjesniji i nepredvidiviji nego što se dosad činilo, jer Mesić tu dobiva 37, a Budiša 33 posto glasova. U prilog napetoj završnici govori i dojam da je Mesić možda dostigao plafon javne podrške, i da se iz tog rezervoara ne može više puno izvući.

    Oko Budiše bi se, naprotiv, mogla koncentrirati glavnina glasova onih kandidata koji su otpali u prvom krugu (Mate Granić, Slaven Letica, Anto Džapić, Tomislav Merčep, Ante Ledić, Zvonimir Šeparović, Ante Prkačin), a takvih je blizu trideset posto. Što je posebno važno, velika većina tih glasova pripada biračima desnih i nacionalističkih uvjerenja, tako da unatoč tome što ga podržava Socijaldemokratska partija, Budiša postaje personifikacija konzervativne Hrvatske, koja je, da paradoks bude veći, pobjeđena na parlamentarnim izborima baš od Račanove i od njegove stranke.

    Budiša je dovoljno vješt političar da to ne bi vidio, i zato izjavljuje da te glasove ne priželjkuje (ali ih se javno ni ne odriče). No, ako u javnosti doista bude prepoznat kao predvodnik jedne u osnovi pobjeđene politike, to će mu svakako biti najveći hendikep u završnici predsjedničkih izbora. Njegova nevolja je u tome što koliko god djeluje promišljenije i temeljnije od Mesića, toliko ne povlači prave poteze u pravo vrijeme, prepuštajući se događajima više nego što na njih utječe.

    Stoga Budiša izgleda kao tragičar lošeg tajminga koji je 1990. istupao s pozicija umjerenog nacionalizma, ne shvaćajući da je to bilo vrijeme za puno tvrđe momke, kao što sada istupa s pozicija mekanog, reformističkog antituđmanizma, ne shvaćajući da su na cijeni momci Mesićevog kova koji s dosta poze, ali punim plućima, izgovaraju da je Tuđmanova era završena i s njime za svagda pokopana. Tako je Budiša sada prisiljen gotovo tajno predvoditi čitavu jednu armiju deklasiranih HDZ-ovaca, koji mu već i javno preko novina upućuju molećive apele "spasi nas!", kako je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji učinio jedan od perjanica Tuđmanovog režimskog novinarstva, Joško Čelan.

    MARINKO ČULIĆ