AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 28 JAN 2000 17:40:02 GMT

    ZELJA ZA PROMAJOM

    Gotovo da nema politicke partije u Makedoniji koja poslije nedavnih predsjednickih izbora nije izvrsila provjetravanje u vlastitoj kuci

    AIM Skopje, 29.01.2000

    Pobjedom Borisa Trajkovskog, kandidata vladajuceg VMRO-DPMNE, na novembarsko-decembarskim predsjednickim izborima na makedonskoj politickoj sceni doslo je do laganih ali vrlo rjecitih gibanja. Politicki centar je ojacan, desno i lijevo promjene ili su uslijedile ili se lagano naslucuju. Gubitnici na izborima osjecaju se kao pobjednici, pobjednici kao da bi sto prije zeljeli zaboraviti sve ono sto je pratilo izborno nadmetanje.

    Najjaca partija u makedonskom politickom bloku – VMRO-DPMNE – najavila je unutarpartijske izbore koji bi trebali biti zavrseni do polovine marta. Istina, njihov predsjednicki kandidat je pobjednik ali analiticari su jednoglasni u zakljucku da je najjaca makedonska stranka kaznjena od biraca za greske tokom jednogodisnjeg vladanja. Signali su bili narocito jaki iz manjih sredina gdje su tamosnji partijski bosovi, dokopavsi se vlasti, iz vida ocigledno izgubili okolnost da su prolazni i, k tome jos, i smjenjivi. U postizbornom periodu ponovo su ozivjele price o jedno vrijeme zatomljenom partijskom frakcionastvu, ovoga puta olicenom u Borisu Stojmenovu, ministru finansija kojeg je premijer Ljubco Georgijevski zaobisao pri posljednjoj rekonstrukciji kabineta pred Novu godinu. Sam Stojmenov pred novinarima je prvo glumio cudjenje a kasnije je ipak priznao da izvjesna neslaganja u partijskom vrhu postoje. Svoj "come back" u partijski vrh najavio je svojevremeno smjenjeni generalni sekretar Boris Zmejkovski no partijsko vodstvo nije potvrdilo da se takva rehabilitacija zaista sprema. Posljednjih dana doslo je do neocekivane i malo cim objasnjive promjene na vrhu podmlatka VMRO-a, istog onog podmlatka koji je za partiju posljednjih godina odradio dosta delikatnog pa, kako su mnogi vjerovali, i prljavog posla. “Prvi partijski omladinac” Filip Petrovski za kojeg se u javnosti mislilo da je miljenik partijskog vrha najprije se pred TV-kamerama pozalio da je zrtva partijske kombinatorike upiruci prst u partijsku “sivu eminenciju” Dostu Dimovsku…

    Petrovski rekao a onda - bez traga i glasa nestao iz javnosti. Niti Dimovska, niti partijski lider/premijer Georgijevski niti bilo ko drugi nisu nasli za shodno da napadaju ili brane vodju partijskih jurisnika. Novinari lagano sklapaju foto-robot buduce VMRO-vske frakcije predvodjene ex-ministrom Stojmenovim koji, koliko god to izgledalo cudno, obecava da nece napustiti “najmakedonskiju” partiju ni po koju cijenu. Uostalom, novinari su nedavno poput probnog balona lansirali tezu da bi se Stojmenov kao najpoznatiji medju nezadovoljnima mogao prikljuciti svom kolegi po vladi iste sudbine, ex-ministru unutrasnjih poslova Pavlu Trajanovu koji je pak svoju uvrijedjenost manifestovao promocijom inicijative za osnivanje nove partije. Stojmenov je, koliko se zna, otklonio takav poziv. Jer, kako kaze: “U VMRO-u nije ni zbog Georgijevskog ni zbog Dimovske vec iz uvjerenja". Zaklinjanja poput ovog ima i kod drugih nezadovoljnika stranackom politikom, posebno kadrovskom. Da bi sukob mogao eskalirati govore i posljednje vijesti da su partijski nezadovoljnici sumnjicavi unutarstranackim izborima vjerujuci da ce biti teledirigovani. Naime, tvrde da bi "kadrovska kuhinja” mogla rezirati personalno osvjezenje stranackih struktura po svojoj slici i prilici.

    Antipod VMRO-DPMNEa, najveca opoziciona stranka – Socijaldemokratski savez, drzao je 21. Januara zasjedanje sireg rukovodstva koje je u politickim krugovima ocekivano kao prilika za “odstrel” lidera Branka Crvenkovskog i njegovih najblizih saradnika. Nista slicno se nije desilo. Politicki analiticari za svo vrijeme poslije parlamentarnih izbora oktobra 1998. i gromoglasnog treska kojim je Socijaldemokratski savez pao s vlasti predskazuju da ce ova partija morati proci kroz “generalni kadrovski remont” i da, takva kakva jos uvijek jeste, ne moze racunati s podgrijanom ljubavlju bivsih biraca. Medjutim, nista nije govorilo da se Crvenkovski i drugovi doista spremaju na “veliko ciscenje”. Na predsjednicke izbore izasli su s vlastitim kandidatom Titom Petkovskim koji je, po uvjerenju narocito stranih posmatraca, postigao zavidan uspjeh ne zbog privlacnosti novih ideja koje je ponudio nego zbog jedne lose upakovane anti-albanske i anti-NATO-kampanje. Zato su zapadne vlade prilicno nezainteresovano presle preko diskutabilnih izbornih rezultata koji su odlucili pobjednika. Doduse, partijsko vodstvo se hvali da je u posljednje vrijeme clanstvo znatno povecano. Partija poslije predsjednickih izbora gradi image zrtve i moralnog pobjednika mada niko sa sigurnoscu ne zna, kakva je prakticna korist od toga. Uzgred, protivnici su osvjezili pamcenje ljudima iz vrha Socijaldemokratskog saveza na izbore 1994. koji takodje nisu prosli bez mrlja. Na posljednjem zasjedanju vodstva 21. januara culi su se i neki tonovi koji sugerisu da bi se najjaca opoziciona partija mogla trgnuti iz svoje samodopadljivosti odnosno samosazaljenja. Generalni sekretar Djordji Spasov porucio je svojim partijskim drugovima: “Treba saciniti plan za odstranjivanje imagea da smo partija bivsih komunista, reci da smo partija demokratskog stila koja osudjuje rezim Slobodana Milosevica, da smo partija u kojoj Albanci i druge nacionalnosti gledaju garanciju za ravnopravnost i prosperitet, da smo reformisticka partija… Potrebno je da se distanciramo od lidera koji se ponasaju kao ekspoziture drugih rezima a i da se odreknemo drustva malih partija i nepoznatih lidera i da koaliciramo s uglednim partijama!” Apelovao je gen-sek Socijaldemokratskog saveza. Socijaldemokratski savez najavio je osnivanje “vlade u sjenci” sto bi bila prva transparentna aktivnost poslije poraza na parlamentarnim izborima ne racuna li se nekoliko ad-hoc protestnih mitinga u vrijeme predsjednickih izbora i izborna kampanja koja im je prethodila.

    Kako je iznenada stvoren, tako se iznenada i raspao, analiticarima se cinilo, “fiktivni brak” nekadasnjih demokrata i nekadasnjih liberala koji zapravo nikada nisu profunkcionisali. To se najbolje vidjelo u vrijeme predsjednicke kampanje kada je Stojan Andov kao pretendent nastupao vise kao “slobodnjak” nego kao partijski covjek; uz uocljivo odsustvo angazmana partijske logistike. Andov najavljuje reaktiviranje Liberalne partije koja bi mogla postati zanimljiv sagovornik vladajucem VMRO-u zaskripi li s Demokratskom alternativom kao partnerom.

    Politicki centar mogao bi se obogatiti i Demokratskim savezom Pavla Trajanova koji, mimo ocekivanja, svoje clanstvo prepoznaje u vidjenijim novinarima, inteligenciji, biznismenima, ne medju bivsim kolegama – uvrijedjenim policajcima.

    Demokratska alternativa kao vladin koalicioni partner zalijecila je vlastitu sujetu – procjenjuju komentatori – dobivsi vice-premijersko mjesto za svog lidera Vasila Tupurkovskog. Novine su nagovjestavale da bi se Alternativci mogli rastati s nekim jakim ljudima poput smjenjenog ministra pravde Vlade Kambovskog no partijski shef Tupurkovski je “kod kuce” toliko rijetko da iz partijskog staba ili nema sta procuriti jer razgovor nije ni otvoren ili, pak, sve se dogadja toliko tiho.

    U albanskom politickom bloku Partija za demokratski prosperitet prolazi kroz svoje ne bas najbolje dane. Na partijskom skupu prije 15-ak dana rukovodstvo je podnijelo kolektivnu ostavku prepustivsi posebnoj komisiji da pripremi unutarstranacke izbore. Ovaj cin uslijedio je nakon nagadjanja da dio clanstva namjerava preci suparnickoj Demokratskoj partiji Albanaca nezadovoljaan politikom lidera Abdurahmana Alitija. Iz Demokratske partije Albanaca, medjutim, javnih naznaka zelje za promjenama nema. U svakom slucaju, albanski politicki blok mogao bi uskoro biti obogacen jednom ili dvije nove partije. Ali, vec u startu, poznavaoci u samom albanskom korpusu prognoziraju da im sanse nisu velike.

    Politicki hronicari zapazaju jednu zakonomjernost: sve politicke partije, bez izuzetka, pate od pretjeranog centralizma; to sada prijeti da im se razbije o glavu. Ocigledno, clanstvo posebno u mjestima izvan centra (koje uostalom i predstavlja izbornu bazu) na vlastitoj kozi najbolje osjeca dobre i lose strane jedne takve politike. I, najcesce, ostaje glas koji se do partijskog Olimpa ne cuje.

    AIM Skopje

    ZELJKO BALIC