AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 26 JAN 2000 13:31:41 GMT

    BiH nakon izbora u Hrvatskoj

    ZA POČETAK MENTALNE PROMJENE

    AIM, Sarajevo, 26.1.2000. Pobjeda hrvatske oporbe na izborima, te definitivno eliminiranje predsjedničkog kandidata Mate Granića, kao posljednjeg hadezevoca sa barem formalnom šansom za osvajanje neke vlasti, trijumfalistički je dočekano u Sarajevu. Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije odmah je povjerovala da je sad i BiH korak do demokracije, po jednoj od njegovih od političkog smisla i realnosti ispražnjenih floskula: "slaba Srbija i demokratska Hrvatska - mirna Bosna". Bosanskohercegovačka oporba i alternativa promjene Hrvatskoj vide pak kao ohrabrenje za birače u BiH. Naime, sad i obični čovjek u BiH vidi da to ne boli, tj. da se može glasati i protiv onih za koje navija televizija i protiv onih za koje navijaju hodže i popovi, i protiv onih koji u vlastitom strahu za gubitak vlasti plaše birače. I to je element koji Izetbegović nije ukalkulirao u trenucima vlastitih pojačanih emocija.

    Jedino tko je dugo šutio i u vlastitoj zbunjenosti smišljao što reći javnosti je bosanskohercegovački HDZ! Njima je i najteže. Oni tek sad i definitivno od Tuđmanove smrti više nisu HDZ za BiH, nego samo ili, ako hoćete, mnogo više HDZ BiH, što znači da će se sami morati snalaziti - onaj tko je bio njihov autoritet i onaj tko je njima rukovodio, više ne postoji. A kad umre otac na sinovima je ili da mudro čuvaju stečenu imovinu ili da je podjele. Kako je nasljednici u Hrvatskoj dijele, nije isključeno da će doskora i HDZ BiH morati osjetiti nervozu dijeljenja što proizilazi iz kompleksa inferiornosti i nepripremljenosti za ono "poslije".

    Najbolje se to vidi sada kad su iza nas i izbori za predsjednika Hrvatske.. I bez obzira na to što Hrvatska još nema novog predsjednika, BiH još uvijek intenzivno živi s hrvatskim promjenama. Bošnjačka i oporbena politička scena iznova trijumfira: prvo stoga što je eliminiran, makar i mekani hadezeovac, Mate Granić, a onda i stoga što vodi Stipe Mesić koga Bošnjaci vide kao svoga prijatelja više nego Budišu. S druge strane, HDZ BiH i definitivno vidi da je izgubio i da taj gubitak vodi k daljoj razgradnji stranke. Uplašen je Mesićevim vodstvom, koga doživljava otpadnikom i neprijateljem, budući da iznutra zna strukturu i funkcioniranje HDZ u Hercegovini. Budišu bi, vjerojatno radije vidjeli kao svoga kandidata (on je kad je u Sarajevu bio Sabor Hrvata 1993., otišao Bobanu u Livno!) budući je obećao pomogati Hrvate u BiH (HDZ tu uvijek vidi samo sebe), a i vlada je njegova pa bi ta vlast od vrha do dna bila na neki način istoga tipa. Ako bi došao Mesić, on bi s ovlastima koje još uvijek ima predsjednik Hrvatske bio kontrola postojećoj vlasti. Dakle, ono što bi radovalo Hrvate u Hrvatskoj i oporbu u BiH, to bi rastužilo bosanskohercegovački HDZ, koji vlastitu dezorijentiranost pokušava u obliku straha širiti u vlastitoj biračkoj bazi i time je još više homogenizirati za svoju korist, a pred općinske izbore koji slijede u travnju.

    Hrvatska nova vlast, zajedno s novom oporbom, sve je glasnija s viđenjem BiH kao drukčije ustrojene države. Sve je glasnija, naime, s pričom o potrebi dorade Daytona u smislu racionalnijeg organiziranja BiH bez Republike Srpske, o konstitutivnosti svih naroda na cijelom prostoru BiH, jačanjem pozicije države u BiH i sl. Na tu potrebu ukazuje sve vrijeme bosanskohercegovačka oporba, a u posljednje vrijeme s tim sve glasnije idu i stranke na vlasti, a na samo sebi svojstven način javlja se i Haris Silajdžić. I dok je jasno zalaganje oporbe koja ne može prihvatiti da se gaze temeljna ljudska prava i sve europske konvencije o njima ugrađene u Ustav Daytonske BiH, pogotovu u izbornom zakonu koji se pokušao BiH nametnuti od strane OSCE-a, Silajdžićevo zalaganje izaziva podozrivost. Naime, čovjek koji je potpisao Dayton, ozvaničio podjelu BiH, bivajući u Daytonu kao isključivo predstavnik Bošnjaka i boreći se u Daytonu samo za bošnjačke prostore, a i tu samo za one za koje se vladajuća nomenklatura imala privatni interes (metafora borbe za "svetu zemlju". Ustikolinu u kojoj bosnjački lideri imaju vikendice govori sve), poslije je osnovao Stranku za BiH s potpuno bošnjački profiliranom politikom, a danas je, navodno, za cjelovitu BiH. Ustvari, on BiH vidi kao nekoć Jugoslaviju, a Bošnjake kao nekoć Srbe u Jugoslaviji, jer to jedino može biti koncept rješavanja političkih pitanja na nacionalnoj osnovi i s pozicija najbrojnijeg naroda. Priča kako su kumovi i jamci Daytonske BiH ili fizički ili politički umrli jedini je argument koji iznosi. Nikada Silajdžić nije spomenuo, kad već govori u nacionalnim kategorijama, druga dva naroda, ili ne daj Bože, temeljna ljudska prava, koja bi uključila i to da neki od njegove najbliže rodbine isele iz tuđih stanova.

    Takva politika, očito je to interes njegove sadašnje kampanje u kojoj prosječan građanin BiH jasno na hrvatskom primjeru vidi da su promjene moguće i kao nikad dosad spreman je za njih, ima zadaću da se homogenizira hrvatsko i srpsko političko vodstvo, zajedno s njima i njihovi birači i da se tako još jednom pokuša očuvati postojeća vlast i s njom sve stečeno ili ono što bi se imalo steći u pretvorbi koju ova vlast odugovlači, a iz koje će još jednom opljačkati vlastite narode. Da nije licemjerna, Silajdžićeva bi borba imala smisla na onom fonu na kojemu se za slične principe bori oporba u BiH i vlast u Hrvatskoj.

    Ipak, ostaje da hrvatske političke promjene ne mogu ništa značajno donijeti BiH, koliko god time SDA podgrijavala atmosferu. Priča u stilu samo nam je ovo trebalo i sad će biti lakše, još je jedna od Izetbegovićevih prijevara naroda, osim ako doista i sam nije baš toliko nekompetentan koliko se predstavlja. Ono što političke promjene u Hrvatskoj mogu u BiH već su polučile i još će donekle kad Hrvatska definitivno dobije predsjednika. A to su psihološke, mentalne promjene u glavama birača koji će vidjeti da promjene nisu ništa strašno, da promjene nisu dovoljne samo u susjedstvu i da je sazrelo vrijeme za definitivno skidanje onih koji su ove prostore u crno zavili. Ipak, onaj koji će politički, a s tim i na drugim mjestima, još uvijek profitirati od hrvatskih promjena, uz bosanskohercegovački SDP, gle paradoksa, je i HDZ BiH. Oni posve sigurno barem još jedan izborni ciklus imat će presudnu ulogu u definiranju političkih interesa hrvatskoga biračkog tijela u BiH. Najmalobrojniji hrvatski narod u BiH, budući politički i, što je važnije, ekonomski (mirovine, osiguranje, plaće itd.) manipuliran od političkog Zagreba i njegovih paradržavnih organa koje je u tu svrhu Tuđman i najčešće koristio, nije izgradio vlastitu, autonomnu političku svijest i nema danas političke alternative HDZ-u BiH, pa će stoga još zadugo ostati talac ovakvog HDZ. Ali i da će taj HDZ nužno ići k transformaciji, više je nego neminovno, budući je jasno da ovakav kakav je silazi s političke scene i u BiH koja je ostala kao i u komunističko vrijeme poligon za uvježbavanje tvrđih političkih struja od onih u zapadnom i istočnom susjedstvu.

    Željko IVANKOVIĆ (AIM, Sarajevo)