AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 19 JAN 2000 21:05:17 GMT

    VRAĆANJE CRKVENE IMOVINE

    AIM, ZAGREB, 19.1.2000.

    Prvo je prije pet godina nastradao Đakovački muzej, onda se pod temeljima zatreslo zagrebačkoj "Kinoteci", a sada u pitanje dolazi i Kazalište "Komedija", također u Zagrebu. Nije u pitanju selektivno potresanje tektonskih ploča, nego Rimokatolička crkva u Hrvata, koja od hrvatske države potražuje i ostvaruje povrat nekretnina oduzetih joj nacionalizacijom 1945. godine, što uključuje goleme zemljišne jedinice pod šumama i gorama, gazdinstva i stambeno- poslovne blokove. I kao što se kroz stoljeća od Srednjega vijeka naovamo Crkva postavljala kao zaštitnik i unapreditelj kulture i umjetnosti - bez obzira na društvenu poziciju onoga koji nesmetano ubire tantijeme od tuđe muke - tako danas nastupa u ime isključivog bogaćenja sebe same, nauštrb društva koje bi vlastitu duhovnu obnovu možda poželjelo sprovesti i bez dušobrižništva te tutorskog nadzora zakonom propisanih cenzora.

    Jer, ovaj pothvat Crkvi su omogućili zakoni države koja je s Vatikanom - matičnom državom Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj - potpisala ekskluzivne ugovore koji ju stavljaju iznad hrvatskih građana, odnosno također brojnih pojedinačnih potraživača nacionalizirane im obiteljske imovine. Crkva diljem Hrvatske potražuje 2464 nekretnine, a najveći potraživači unutar nje su Zagrebačka i Đakovačka nadbiskupija. Spomenuti slučajevi predstavljaju tek djelić ostvarenih i skoro-pa-ostvarenih povrata, dok je najnoviji slučaj o kojem se u javnosti pročulo tek posljednjih dana: niz poslovnih prostora u zagrebačkom stambenom bloku popularnom pod nazivom "Vatikan", između Martićeve i Bauerove ulice. Naime, ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović nedavno je između svojih promidžbenih akcija u utrci za novoga hrvatskog predsjednika pronašao malo vremena da potpiše i tu reviziju povrata.

    Time su stanari u bloku "Vatikan" ipak zaštićeni, ali su korisnici poslovnih prostora izručeni u zagrljaj novom vlasniku, namjesto dosadašnjeg u Poglavarstvu Grada Zagreba. Kao što su pred mogućim novim najmodavcem strahovali stanari, ne znajući koliku će naknadu iskati Zagrebačka nadbiskupija, tako su danas na sto muka i korisnici poslovnih prostora, kojima je jasno da će sve ovisiti o poslovnoj procjeni novog vlasnika. U kojim će se okvirima kretati ta procjena, možemo prepostaviti na osnovu službene reakcije Zagrebačke nadbiskupije otprije nekoliko godina, kada je izrečeno kako bi u slučaju preuzimanja vlasništva nad stambenim blokom trebalo povisiti stanarine, jer se one u tadašnjem (tako i sadašnjem) iznosu ne isplate ubirati. Pa, čini se da će rizničari u Zagrebačkoj nadbiskupiji uskoro veselo šuškati s još ponešto debelih svežnjeva konvertibilnih banknota...

    Nekadašnji vlasnik zgrade u kojoj već 50 godina djeluje Kazalište "Komedija", međutim, nije Nadbiskupija nego Franjevačka provincija svetog Ćirila i Metoda, čiji se samostan i crkva nalaze u jedinstvenom kompleksu sa zgradom kazališta. Franjevački provincijal Lucije Jagec ističe da od potraživanja ne odustaju, no svejedno se s kazalištarcima i aktualnim vlasnikom prostora - Gradom Zagrebom - u očekivanom trenutku prijenosa vlasništva na Crkvu, žele dogovoriti o nekovrsnome prelaznom rješenju, dok Grad ne nađe za kazalište novi prostor. S druge strane, Grad muku muči i s renoviranjem postojećih kazališnih prostora, pa direktoru "Komedije" Niki Pavloviću niti na kraj pameti nije da u franjevačkoj ponudi prepozna povoljne izglede za održavanje kontinuiteta u radu kazališta koje trenutno zapošljava 164 radnika, s oko stotinu stalnih vanjskih suradnika.

    Naravno, problem je već u matematičkom smislu pretežito socijalne naravi, no kroz kulturalnu prizmu jasno se vidi sva nemoralnost državno-crkvene sprege, stoga što u slučaju kulturnih institucija prilikom povrata jednostavno kudikamo otvorenije nastupaju. Iza toga brda valja se mogućnost prema kojoj bi Crkva lagano postala daleko najmoćnijim veleposjednikom u Hrvatskoj. Promotrimo to samo na primjeru Zagrebačke nadbiskupije: gotovo čitav Novi Zagreb podignut je na njima oduzetom zemljištu, a ukupni katastarski udjel nekadašnjega crkvenog vlasništva u čitavom današnjem Zagrebu iznosio bi od 20 do 25 posto. U ostatku Hrvatske također se radi o nevjerojatnom broju kritičnih hektara, zgrada, pa čak i čitavih otoka, sve na račun nimalo transparentne političke pomoći Vatikana ovoj državi u vrijeme njezina stvaranja. Da je riječ o neobranjivom izgovoru, ovaj put nas doista uči povijest: hrvatski političari iz neutvrđenih razloga Vatikanu su odani još od vremena Branimira i njegovih nasljednika.

    Ulaziti u propitivanje socijalne etike uz koju je Crkva uopće vremenom došla do tolike imovine, a da bi danas temeljem ugovora između hrvatske države i Vatikana još imala i prednost pred običnim građanima koji zahtjevaju povrat nacionalizirane imovine, predaleko bi nas odvelo. Crkveni puntari pritom bi pukli već i s pozicija Evanđelja, iako im je svjetovno-zakonski ostavljena mogućnost pilatovskog pranja ruku, kao u slučaju deložacije Đakovačkog muzeja u zgradi nekadašnje i današnje Teologije (inače upravo destiliranom povijesnom ironijom, osnovane od političkog heretika i kulturalnog hrvatskog preporoditelja biskupa Strossmayera). Najdugovječnija postojeća država zapadne civilizacije ipak nije puki posrednik između čovjeka i Boga, nego i dobro organizirana multikompanija koja si podjednako ne smije dopustiti burzovno padanje svojih duhovnih akcija, i trivijalno dovođenje u škripac na čisto materijalnom području.

    Zgodnim se ovom prilikom doima podsjetiti na anegdotu u kojoj je glavni lik bio genijalni nogometaš Diego Armando Maradona, kojega su vatikanski prelati za njegova igranja u Napulju pokušali dezavuirati kao vulgarnog bogatuna i nepoćudnog vjernika koji će sa svojim teretom blaga teže ući u Kraljevstvo nebesko, negoli će to uspjeti devi pri prolasku kroz ušice igle. Malešni Argentinac i rimokatolik koji ne počinje nijednu utakmicu bez javno-patetičnog zazivanja božje pomoći, uto je zastrašujuće gromoglasno počeo obasipati klerikalce hrpom kritika u vezi njihova srebroljublja, te im je nabio na nos sve ono blještavilo po kojemu se Vatikan ponajprije prepoznaje. Ukratko, zacijelo im ni u privatnim krugovima nikad više nije palo na pamet kritizirati niti neki Maradonin eventualni loš, čisto nogometni potez...

    U Hrvatskoj, gdje ima kvalitetnih pa tako i financijski neovisnih nogometaša, ipak je općenito premalen broj onih koji su spremni podići glas protiv socijalne nepravde. Dok narod grca u neimaštini a građansko društvo u potpunoj obespravljenosti, nacionalizirana imovina Crkve procjenjuje se na stotine milijuna maraka. Igara zasad ima dovoljno, a i za kruh se još nađe pokoji novčić, pa se nekako da strpati pod tepih činjenica da ukupna vrijednost imovine koju pojedinačno potražuju prijašnji vlasnici iznosi oko 72 milijarde DEM, ili oko pet i pol godišnjih državnih proračuna. A država se do danas nije odlučila želi li povrat izvršiti kroz novčanu ili naturalnu restituciju; nije u svim slučajevima riješila kome što vratiti, a pogotovu kada će to učiniti. S time će se ionako morati pozabaviti nova vlast.

    Otkud će ona smoći sredstva za povrat i naknadu štete koju će biti nemoguće izbjeći, i s kakvom selekcijom će to izvesti, bolje je niti ne spominjati. Sigurno je jedino da će vlast koja se konačno upusti u rasplitanje te problematike, vrlo brzo po vrlo jednostavnom principu podijeliti građanstvo na svoje pristalice i žestoke oponente. Prva naša demokratski izabrana vlast znala je pokazati da joj pritom nije nimalo svejedno s koje se strane nalazi Crkva, za drugu ćemo tek vidjeti. A što se kulture tiče, jedno kazalište manje ili više ionako ne znači ništa, u situaciji kada se kompletan društveni i politički život uglavnom odvija po žanrovskim pravilima teatra apsurda.

    IGOR LASIĆ