AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 18 JAN 2000 10:38:16 GMT

    PODUNAVSKI SRBI U HRVATSKOJ VOJSCI

    AIM, ZAGREB, 18.1.2000.

    Kad je godinu dana prije isteka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema ( u to vrijeme taj je prostor bio poznatiji kao područje UNTAES-a) hrvatska Vlada morala povući ozbiljnije poteze kako bi uvjerila međunarodnu zajednicu na spremnost ka kompromisu u želji da svoj ustavno-pravni poredak proširi i na tada još nedostupno Podunavlje, jedan od važnijih pokazatelja dobre volje bilo je i Pismo namjera, objavljeno 13. siječnja 1997. To je pismo u 12 točaka trebalo pokazati ozbiljnost namjera hrvatskih vlasti da će Srbima iz Podunavlja nakon odlaska UN-ovih trupa s tog područja omogućiti nastavak normalnog života, lišen svih strahova i mogućih frustracija. Jedna od važnih točaka Pisma namjere bio je i dvogodišnji moratorij na služenje vojnog roka, kojim su tamošnji srpski mladići bili oslobođeni odlaska u Hrvatsku vojsku. Kad je reintegracija okončana 15. siječnja 1998. i kad su institucije hrvatskih vlasti preuzele nadzor nad Podunavljem, počeo je i teći dvogodišnji rok moratorija. Njegovim istekom, sredinom ovogodišnjeg siječnja, pred tamošnjim se Srbima pojavila posve nova činjenica: i oni će, poput njihovih hrvatskih vršnjaka morati u Hrvatsku vojsku.

    Miloš Vojnović, predsjednik Zajedničkog vijeća općina, drži međutim da je ta činjenica za mnoge mladiće još uvijek frustrirajuća. On kaže kako ne postoje nikakva istraživanja njihovog raspoloženja, no sudeći prema onima koji se obraćaju Zajedničkom vijeću općina, najveći dio mladih Srba još je nesklon obući odoru Hrvatske vojske. Vojnović u tome vidi prije svega psihološku barijeru i smatra kako još nije proteklo dovoljno vremena od ratnih zbivanja, koje bi zacijelilo rane na obje strane i otupilo mnoge još uvijek naglašene emocije. Kad se o tom problemu razgovaralo još dok reintegracija nije bila završena, kaže Vojnović, srpska je strana predlagala da moratorij na služenje vojnog roka bude puno duži - čak 15 godina, kako bi generacija koja je sudjelovala u ratu ili ga se još dobro sjeća, bila posve lišena te obveze. Vojnović tvrdi da to ne bi bio nikakav presedan, jer su takve stvari poznate u slučajevima koji su slični ratu u bivšoj Jugoslaviji.

    Prema procjenama Zajedničkog vijeća općina na području hrvatskog Podunavlja nalazi se između pet i šest tisuća vojnih obveznika koji bi, sada kad je moratorij istekao, trebali u Hrvatsku vojsku. Jesenas, nekoliko mjeseci prije nego što će moratorij isteći, predstavnici srpske etničke zajednice razgovarali su u Ministarstvu obrane s ministrom Miljavcem o tom problemu i kako sada kažu, postigli zadovoljavajući ishod. U vrijeme kad su razgovori vođeni, Hrvatske se nalazila pred parlamentarnim izborima, pa je dogovoreno, kaže Vojnović, da se s detaljima ne izlazi u javnost. HDZ se vjerojatno bojao da bi popustljivost prema tom pitanju mogla izazvati nezadovoljstvo njegovih glasača, jer je u Hrvatskoj nemali broj onih koji drže da srpski mladići ne smiju biti izuzeti služenja vojne obveze.

    Prema onome što se uspjelo saznati i što ovih dana potvrđuju i iz kabineta odlazećeg ministra obrane Pavla Miljavca, rješenje bi se pronašlo u onoj mogućnosti koju nudi već spomenuto Pismo namjere. Ondje naime stoji kako će - žele li nakon isteka moratorija odgoditi služenje vojnog roka - srpski mladići morati podnijeti osobni zahtjev Ministarstvu obrane. Ministarstvo je pak obećalo fleksibilnost, što znači da bar još godinu dana srpski regruti neće biti podložni odlasku u HV. Za sada će se obavljati tek uvođenje u vojnu evidenciju, upućivanje na liječnički pregled i novačenje. No rasprava o tome trebaju li srpski mladići u Hrvatsku vojsku izazvala je i snažnu polarizaciju unutar srpske etničke zajednice u Hrvatskoj.

    Veselin Pejnović, jedan od srpskih čelnika koji se na posljednjim parlamentarnim izborima neuspješno natjecao na listi srpske nacionalne manjine, posve je izričit u stavu koji se kosi s onim Miloša Vojnovića. "Odmah nakon završetka moratorija, svi Srbi iz hrvatskog Podunavlja moraju što prije otići u vojsku jer ne mogu primati plaću od hrvatske države, a istodobno izbjegavati vojnu obvezu", izjavio je Pejnović jednom dnevnom listu. Slično Pejnoviću misli i predsjednik Partije podunavskih Srba, Rade Leskovac. On je, prema vlastitom priznanju, izazvao priličnu buru unutar srpske manjine, kada je 1. studenoga prošle godine, na katolički blagdan Svih svetih, sa svojim stranačkim kolegama bio prvi Srbin koji je položio cvijeće na grobove hrvatskih vojnika, branitelja Vukovara. Leskovac kaže kako je među mahom ruralnim srpskim stanovništvom u Podunavlju još uvijek previše predrasuda, nepotrebnih strahova i zaziranja i sumnjičavosti prema hrvatskoj državi i njenim institucijama, te najavljuje kako će njegova dva sina, kada za to dođe vrijeme svakako ići u Hrvatsku vojsku. Dodaje da je nepošteno od Srba primati hrvatske mirovine, putovati svijetom s hrvatskom putovnicom i očekivati razne oblike pomoći od hrvatske države, a istodobno odbijati služenje u njenoj vojsci. Leskovac tvrdi kako ga je takav stav, kao i činjenica da se poklonio palim hrvatskim vojnicima, koštala uspjeha na izborima, jer njegova Partija podunavskih Srba nije zabilježila značajniji rezultat. No i on smatra da bi zbog procesa uspostave povjerenja - koji prije svega traži vrijeme i hlađenje glava - hrvatske vlasti postupile mudro kada ne bi insistirale da odmah po isteku moratorija srpski mladići moraju u Hrvatsku vojsku.

    Nažalost, uspostava međunacionalnog povjerenja u Podunavlju ide vrlo sporo, možda i zbog toga što odlazeća Tuđmanova vlast nije pokazivala previše želje da uloži veći napor kako bi to pospješila. Podunavlje je i inače, bez međuetničkih napetosti koje stalno i latentno ključaju ispod naoko smirene površine, ogroman problem za hrvatsku državu. Obnova se odvija vrlo sporo, a to, dakako, usporava i povratak Hrvata, od kojih su neki, u progonstvu već gotovo cijelo desetljeće. O nekom gospodarskom razvoju ondje nema ni govora; nezaposlenost je ogromna i daleko premašuje ionako visok hrvatski prosjek. Ako se i ukaže neko radno mjesto - bez obzira bio na njega primljen Srbin ili Hrvat - nezadovoljnih će biti na stotine i među Hrvatima i među Srbima. Kada bi bar bilo posla za sve, kada bi se tamošnje stanovništvo moglo posvetiti radu i osiguravanju solidne egzistencije, međuetničke bi napetosti polako iščezavale.

    Vojnović kaže kako će sada, kad Račanova Vlada preuzme svoju dužnost, morati nastaviti razgovore u Ministarstvu obrane kako bi našli najbolje rješenje za srpske mladiće koji će morati u vojsku. S obzirom na izjave brojnih čelnika sada pobjedničke koalicije SDP-a i HSLS-a on smatra da novom ministru obrane neće manjkati fleksibilnosti. No važnije od svega čini se stvaranje pozitivnog ozračja u Podunavlju i cijeloj Hrvatskoj - čemu podjednako mogu pomoći Srbi kao i Hrvati - ozračje povjerenja i međusobne tolerancije koje će, kad se jednom uspostavi, pitanje kao što je trebaju li srpski mladići u Hrvatsku vojsku, posve skinuti s dnevnoga reda.

    DRAGO HEDL, AIM