AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 18 JAN 2000 11:53:16 GMT

    Stara devizna štednja

    U POTRAZI ZA ZAKOPANIM BLAGOM

    Banjaluka, 18. januar 2000.(AIM)

    Kada se neko "do grla zaduži" obično se kaže da je takav dužan i bogu i narodu. Koristeći slikovitost narodnog jezika, isto bi se moglo reći i za Republiku Srpsku. Narod kome duguje RS zove se "stare devizne štediše". Ima ih oko 550 hiljada i sigurno su najbrojnija interesna grupa u ovom entitetu. Sasvim površnom računicom može se zaključiti da gotovo svaka porodica u RS ima bar po jednog člana, kojem su u bankama ostale "zakovane" manje ili veće sume dragocijenih deviza, odnosno da populacija starih deviznih štediša čini više od polovine biračkog tijela u Republici Srpskoj.

    Zbog ovih brojki, ozbiljniju sociološku i politikološku analizu zaslužuje činjenica da je Stranka starih deviznih štediša ostala sasvim beznačajna politička organizacija, koja ni na jednim izborima nije uspjela dobiti ni jedan jedini mandat.

    Još značajniji i slikovitiji su podaci o "količini" deviza koje RS, kao garant, duguje svojim građanima po osnovu stare devizne štednje. Naime, dug deviznim štedišama je veći od ukupnog spoljnjeg duga Republike Srpske. Dok inostranim kreditorima RS duguje milijardu i 480 miliona maraka, ukupna dugovanja starim deviznim štedišama, iznose čak 1,6 milijardi maraka. Mada među pola miliona starih deviznih štediša ima najviše onih koji potražuju tek nekoliko stotina, ili koju "hiljadicu" maraka, među njima ima i vrlo značajnih povjerilaca.

    Rekorder stare devizne štednje u RS je jedan Dobojlija, kojem banka, odnosno država, odnosno RS, duguju ni manje ni više nego tri miliona maraka, plus kamate. "Najbogatiji" stari devizni štediša u Banjoj Luci ostavio je u banci 700 hiljada maraka. Inače, u najvećem gradu RS skoncentrisan je i najveći kapital stare devizne štednje: u Banjoj Luci je nastanjeno 154.600 starih deviznih štediša, kojima država duguje ukupno 706 miliona maraka.

    Ko su, ustvari, "stare devizne štediše"? Mada je prva asocijacija na pridjev "star" , kada se govori o ljudima, naravno, nekakav skup bakica i dekica koji u parku, čuvajući unučiće,isčekuju da se odnekud pojavi poštar sa penzijama, ova odrednica, kada su štediše u pitanju, nema nikakve veze sa njihovom životnom dobi. To su stanovnici eks Jugoslavije, koji su, bez obzira na pol, rasnu i nacionalnu pripadnost, naivno vjerujući institucijama, svoj novac još prije rata povjerili bankama na čuvanje i koji, kada je već đavo odnio šalu, nisu uspjeli na vrijeme podići svoje uloge. Država, odnosno kasnije države, koja je bila garant sigurnosti uloga, proćerdala je njihove devize na ratne igre, da bi im na kraju čak i zakonom zabranila da traže povrat svog novca i kamata na uloženi novac. Tako je u RS zakon zabranio poslovnim bankama isplatu stare devizne štednje, i glavnice i kamata, na uloge deponovane prije 6. aprila 1992. godine.

    Osim ovog zakona, čija je ustavnost, pa i pravičnost sasvim sumnjiva, Vlada RS se nedavno, tačnije krajem prošle godine, "proslavila" još jednim pravnim aktom iz oblasti stare devizne štednje. Naime, pošto su se ojađene devizne štediše najzad dosjetile da svoja prava traže posredstvom suda, uslijedio je veliki broj pravosnažnih sudskih presuda, kojima se Republici Srpskoj nalaže da, iz sredstava budžeta, vrati bar dio novca koji, kao garant, duguje svojim građanima. Vlada RS je na to odgovorila ‘zaključkom’ kojim se te sudske presude obustavljaju od izvršenja. Ovako flagrantan primjer omalovažavanja i nepoštivanja sudova u vlastitoj zemlji vjerovatno nije zabilježen u istoriji demokratskih političkih sistema.

    Komentarišući ovu odluku Vlade, u čijem je donošenju i sam učestvovao, Novak Kondić, ministar finansija RS, je, u intervjuu za banjalučke "Nezavisne novine",rekao da je Vlada, ustvari, tražila od republičkog javnog pravobranioca da ustane u odbranu interesa RS, jer jednostavno nije imala drugog izbora. Izvršenje pomenutih sudskih odluka, iako se radi samo o isplati kamata na davno uloženu deviznu štednju bi, objašnjava ministar, ozbiljno ugrozilo budžet Republike Srspke, pa time i funkcionisanje entitetskih javnih institucija i organa. Jednostavnije rečeno, samo isplata dijela kamata na staru deviznu štednju, a o isplati glavnice niko "ozbiljan" ni ne razmišlja, dovela bi do finansijskog sloma Republike Srpske.

    Imajući u vidu da RS duguje 1,6 milijardi maraka svojim građaima deviznim štedišama, a da planirani godišnji budžet srpskog entiteta, i to sa 11 odsto pojačan sredstvima međunarodne zajednice, iznosi svega 621 milion maraka, ministru Kondiću se zaista mora vjerovati. Isto tako nema sumnje da je istinita njegova tvrdnja kako je upravo Međunarodni monetarni fond, na pokušaj Vlade da se oduži bar onim deviznim štedišama koji potražuju do 100 maraka, odgovorio "preporukom" da se rješavanje problema stare devizne štednje ostavi za neka buduća, stabilnija i bogatija vremena. Naravno, MMF baš briga za stare devizne štediše i njihovih tričavih stotinu maraka, pa neće da rizikuje da zbog takve "sitnice" budžet Republike Srpske još većim djelom padne na "slabašna" pleća međunarodnih kreditora.

    Kako sada stvari stoje sa ekonomskom i finansijskom snagom RS i njene privrede, štediše nemaju nikakve šanse da naplate čak ni kamate na svoje zarobljene devize. A sve su prilike da se to neće desiti ni u skoroj budućnosti, mada je ministar Kondić , na novinarsko pitanje da li će stare devizne štediše ikada naplatiti kamate na svoj novac, odgovorio nedvosmisleno: "Naravno da hoće." Ali, kada, kako i odakle, to ni ministru nije jasno.

    Jedina šansa starim deviznim štedišama, kako u RS tako i u Federaciji BiH, da dođu, bar posredno, makar i do dijela svog bogatstva, je učešće u privatizaciji. Privatizacija malih državnih preduzeća u RS, onih čija je vrijednost do 300 hiljada maraka i koja su prodavana direktno na licitaciji, je za sada jedino "tržište" u Republici Srpskoj na kojem vrijedi "valuta" zvana "kupon stare devizne štednje". Većina od devet državnih preduzeća, koliko ih je do danas u RS prodato privatnicima, plaćeno je upravo ovim kuponima.

    Zakon predviđa da stare štediše svojim "zarobljenim" devizama mogu kopovati i "velika" strateška preduzeća, odnosno onaj njihov dio koji neće ići u vaučersku "narodnu" podjelu, nego će se prodavati. Naravno, ako je ovim ljudima, koji već imaju gorko iskustvo sa državnim bankama, uopšte stalo do još jedne "ćorave" investicije i hazarda sa državom. Stare devizne štediše će, vjerovatno, biti ozbiljno zainteresovane jedino za otkup državnih stanova. Ali, valja imati na umu da su većina starih deviznih štediša, bar onih koji su u bankama ostavili značajniji kapital, ustvari gastarbajteri, ljudi sa sela, koji najčešće i nemaju stanarsko pravo u državnim stanovima.

    Interesantno je da se ministru Kondiću u pomenutom intervjuu "omakla" opaska, kako je postala "masovna pojava" da stare devizne štediše svoje prava, odnosno svoj novac, potražuju preko suda! Za ovu masovnu građansku drskost je zaslužno Udruženje starih deviznih štediša RS, čiji je sekretar advokat Dragutin Đurić.

    Iako ovo udruženje, čije je sjedište u Banjoj Luci, ima tek oko 500 članova, dakle nije mu pristupio ni svaki hiljaditi stari devizni štediša, ono se, za razliku od već pomenute stranke sa identičnim imenom, pokazalo kao ozbiljan borac za prava ojađenih vlasnika deviznih knjižica. Udruženje je kod Ustavnog suda RS pokrenulo postupak za preispitivanje ustavnosti već pomenutog zakona, kojim se poslovnim bankama zabranjuje isplata stare devizne štednje. Takođe, Udruženje traži od OHR-a, koji inače u ovoj zemlji ima pravo da oktroiše i ukida zakone, ukidanje svih zakonskih akata kojima se građanima, na ovaj ili onaj način, onemogućava da dođu do svog novca. Stare devizne štediše su, preko svog udruženja, najavile i da će zajednički tužiti RS, kao kolektivnog garanta, nadležnom međunarodnom sudu.

    Osim ovih pravnih instrumenata, Udruženje deviznih štediša najavljuje i mogućnost primjene raznih oblika "građanske neposlušnosti": od mirnih protesta, do bojkota predstojećih izbora, a sve sa ciljem da konačo dođu do svojih para.

    Ovo sa bojkotom izbora, kada se uzme u obzir brojnost populacije, mogla bi biti sasvim ozbiljna prijetnja, naravno, kada bi se stare devizne šediše složile i organizovale. Ali, po svemu sudeći, za takav posao još nisu sposobne. Čak ni onih 500 šediša, koliko ih je okupkljeno u Udružnju, nisu se oko toga mogli dogovoriti. Ako ih se ne može dogovoriti 500, kako dogovor očekivati od pola miliona?

    Milkica MILOJEVIĆ (AIM)