AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 11 JAN 2000 19:30:43 GMT

    USPOSTAVLJANJE NOVE VLASTI

    AIM, ZAGREB, 11.1.2000.

    Nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, koji bi se s obzirom na situaciju koja im je prethodila mogli nazvati, kako je Tuđman volio reći, pravim hrvatskim čudom, zemlja ulazi u stanje koje je istodobno i sasvim novo i staro. Novo je svakako to što Hrvatska dobiva vlast ideološki vrlo blisku onima koji danas prevladavaju u Evropi, tako da ulazi s optimalnih startnih pozicija u rješavanje problema koji su se nagomilali proteklo desetljeće.

    Za te probleme nova je vlast spremila i prilično dobru recepturu, u koju spada gotovo dvadesetpostotno rasterećenje ogromnog državnog budžeta, smanjenje uništavajućeg poreza na dodanu vrijednost, kresanje carske reprezentacije najviših državnih tijela te visokih plaća izabranih i imenovanih funkcionara. Uveo bi se i red u tajne službe, racionalizirali i učinili preglednim veliki izdaci za vojsku, a uspostavio bi se napokon i transparentni odnos s bivšom Herceg-Bosnom, što bi u načelu trebalo značiti da bi se nju pomagalo otprilike u onim okvirima kako se radi s manjinama u drugim državama, a ne paradržavama s vlastitom vojskom i administracijom (doduše, neki od kandidata na predsjedničkim izborima, kao Budiša, misle da se taj novi model ne može uvesti dok isto ne učine i bosanski Srbi i Bošnjaci).

    Kada se, međutim, sva ova receptura stavi na hrpu, tek onda postaje jasno da je pred novom vlašću prava stožina problema, a kada im se doda i ogromna inozemna zaduženost te loše, visoko politizirane i korumpirane državne službe koje bi sve to trebale operativno provesti, ti problemi izgledaju gotovo zastrašujuće. Zato se i prije formalnog konstituiranja nove vlasti nameće pitanje koliko je i da li je uopće ona dorasla tome izazovu. Pitanje je tim aktualnije što su kadrovski potencijali pobjedničke koalicije, suprotno uvriježenom mišljenju u javnosti, a pogotovo protivno onome što ona sama o tome govori, prilično skromni, tako da ima barem dva ili tri ministarstva u kojima ona nema dostojnu alternativu čak ni ministrima iz HDZ-ove Vlade.

    Što je najvažnije, to ne proizlazi iz situacije sa sivom supstancom u zemlji, jer Hrvatska ima, naravno, dovoljno stručno kvalificiranih ljudi za ove poslove. No, dugogodišnje tavorenje u opoziciji, koje je skopčano s odricanjima na rubu frustracije, podiglo je toliko prag aspiracija u pobjedničkoj koaliciji, da je ona već objavila da se opredjelila za tzv. političku Vladu, dakle takvu u kojoj će sjediti istaknuti stranački aktivisti, a ne eksperti za pojedine resore. To je vrlo kratkovidna odluka, jer bi Vlada nove vlasti mogla biti vrlo sumnjive kompetentnosti, a njeno formiranje pratilo bi i trvenje među članicama koalicije, koje se pojavljuju kao konkurenti koji žele ubaciti u Vladu što više svojih ljudi.

    Na sve ovo nadovezuje se još jedan krupan problem, na koji smo mislili spominjući uvodno reaktiviranje nekih elemenata starog stanja. Nakon teškog poraza HDZ-a, koji bi poslije izglednog gubitka i predsjedničkih izbora mogao dovesti do potpunog sloma i raspada ove stranke, postavlja se, naime, pitanje tko će onda biti opozicija u Hrvatskoj. Grupacija dviju do jučer opozicijskih koalicija osvojila je gotovo dvotrećinsku većinu u parlamentu, tako da se uz HDZ u Sabor uspjela progurati s pet zastupnika još jedino desna koalicija HSP-a i HKDU-a, Ante Đapića i Marka Veselice. To znači da će izborni pobjednik, protivno svim svojim očekivanjima, lako moći provesti promjene Ustava - ponajprije s ciljem ukidanja predsjedničkog i uvođenja parlamentarnog sustava - dok bi izglasavanje zakona, za koje se ne traži dvotrećinska nego natpolovična većina zastupnika, postalo puka formalnost, ili nešto sasvim blizu tome.

    U trenucima slavlja pobjednici, naravno, o ovome ne razmišljaju, niti su to u krajnjoj liniji dužni, ali vrlo brzo moglo bi se dogoditi da se svi osvijeste i zaključe kako je Hrvatska napravila veliki korak, ali u mjestu. Opet bi se, naime, dobilo jaku vlast i slabu opoziciju, kako je bilo i cijelo proteklo desetljeće, koje se pamti kao vrijeme jalovog, strogo kontroliranog parlamentarizma, i koje bi svi htjeli što prije zaboraviti. Za ovo se već uhvatio HDZ-ov kandidat na predsjedničkim izborima, Mate Granić, koji u sebi vidi protutežu pobjedničkoj koaliciji, i u kampanji već sebe reklamira kao neku vrstu zaštitnika višestranaštva i parlamentarizma. Ali, izgledi Granića, koji je donedavno izrazito prednjačio u popularnosti pred svojim konkurentma, ubrzano padaju nakon poraza njegove stranke na parlamentarnim izborima.

    Štoviše, u javnosti i u medijima stvorena je već neka vrsta pokreta otpora Graniću kao predsjedniku, uz jednodušnu ocjenu da bi njegovom pobjedom bile ugrožene promjene izborene na parlamentarnim izborima, te uz cinične opaske da je i on jedan od protagonista višegodišnjeg uništavanja višestranaštva, te da mu nije naročito pametno sada se predstavljati kao njegov anđeo zaštitnik. No, sve ovo ne znači da problem na koji ukazuje Granić ne postoji, tako da je vrlo brzo od njega preuzeo brigu za uravnoteženje hrvatske političke scene i Stipe Mesić. Mesić je kandidat patuljaste Hrvatske narodne stranke, koja je u Saboru dobila samo dva zastupnička mandata, a podršku mu daju i ostale stranke "četvorke", koja je ukupno u parlamentu osvojila, prema još nesređenim podacima, 16-ak posto mandata.

    Prema predizbornom sporazumu dviju do jučer opozicijskih koalicija, one bi sada trebale zajednički sastaviti Vladu i dogovoriti se o izboru i imenovanju drugih čelnika u nadležnosti Sabora. No, i zbog spomenutog opredjeljenja da se ide na političku Vladu, to se pokazuje prvom jabukom razdora unutar pobjedničkog bloka, jer četvorka traži da se budući ministri izaberu konsenzusom, na koji bi način funkcionirala i sama Vlada, dok dvojac SDP-HSLS to odbacuje, smatrajući to ucjenom kojom se dovode u pitanje rezultati izbora.

    Koliko god izgledala raskokodakano i neozbiljno, čime se nastavlja tradicija iz vremena kada su ove stranke bile u opoziciji, ovu svađu ne treba doživljavati kao nešto heretično. Štoviše, bilo bi poželjno da se četvorka tako politički profilira da sutra preuzme ulogu kontrautega premoćnom dvojcu SDP-HSLS, koji ima jaku relativnu većinu, na pragu apsolutne. Do toga će vjerojatno i doći ukoliko na predsjedničkim izborima pobjedi, što je dosta realno, kandidat SDP- HSLS-a Dražen Budiša, dok bi eventualna pobjeda Mate Granića dodatno zbila šestorku i dovršila već započetu homogenizaciju parlamenta. Osim toga, Šestoricu će tjerati da ostanu zajedno i ustavne promjene koje bi trebalo provesti u nekoliko narednih mjeseci radi prelaska s predsjedničkog na parlamentarni sistem vlasti.

    Kao što se vidi, predstojeći predsjednički izbori imat će važnu ulogu u profiliranju hrvatske parlamentarne scene, tim više što među favorite spadaju Budiša, Granić i Mesić, koji su vitalno zainteresirani kako će to profiliranje dalje teći. Ostali kandidati - Zvonimir Šeparović, Ante Ledić, Slaven Letica, Ante Prkačin, Anto Đapić i Tomislav Merčep - potpuno su izvan te priče i figuriraju kao rubni igrači, bez izgleda, pa i naročito pametnog razloga, da ih birači primjete.

    MARINKO ČULIĆ