1999/12/23 21:41 TUĐMANOVE ULICE I TRGOVI
AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 23 DEC 1999 21:41:01 GMT

    TUĐMANOVE ULICE I TRGOVI

    AIM, ZAGREB, 23.12.1999. Sretan je narod kojemu se ulice i trgovi nazivaju prema običnim brojevima - zavapio je nedavno jedan ugledni naš publicist, pišući o pošasti preimenovanja javnih prometnica koja ovdašnju čeljad trese valjda još od nasilnog ulaska u prvu rimsku citadelu, stoljeća sedmog. Stotinama godina potom, takovrsne javne počasti ukazivane su ponajčešće voljom mrskih okupatora koji su se nad nama izmjenjivali kao u njemačkom pornografskom filmu D- produkcije, da bi krajem izmičućeg tisućljeća nastupilo vrijeme raznolikih narodnih vlasti i vladara. Za njihova vakta konačno smo došli u priliku dati oduška i vlastitoj kreativnoj strasti, odlučujući slobodno o tome na koje ćemo adrese jedni drugima slati telegrame i kartoline, ljubavna pisma i pozive na sud. Prilike smo se svojski poduhvatili, te vremenom uspostavili dinamičnu burzu imena sviju naših trgova i ulica.

    Najnoviji veliki pomak u toj instituciji hrvatske društvene kulture zbio se valjda već u momentu kada je postalo izvjesno da nema nade u ozdravljenje predsjednika Franje Tuđmana. Možemo si slobodno predočiti kako su tada mnogi članovi lokalnih komisija za imenovanja naselja, ulica i trgova diljem Republike počeli sami sebi trati glave o najprimjerenijoj lokaciji za prikucavanje pločice s imenom novoga najvećeg sina hrvatske nacije, ili navodno njezina oca... Manje su praktični među njima zacijelo se gorko pokajali što tu zahtjevnu zadaću nisu s izvjesnom dozom hereze domislili ipak ranije. Za preminulim Tuđmanom nije pravo ni bila navučena granitna mirogojska ploča, a u pojedinim su našim gradovima uz ne odveć dostojanstvenu hitrinu ozvaničene ulice po njegovu imenu i prezimenu; primjerice u Vukovaru, gradu u kojemu gotovo da nema ni čitave ulice niti čitavog čovjeka.

    Sad, pred čim su ustuknuli hrvatski javni kumovi - pred eventualnom zamjerkom o nedostatnoj pravovjernosti ili strahom od očekivane promjene vlasti - nije poznato. U prvoj su se disciplini mjesni upravitelji i anketirani građani u kratkom roku već počeli bili nadmetati širinom prijedloga u čast umrlog poglavara, pa je jedan zatražio da se po njemu nazove i neki grad u Hrvatskoj. Onaj drugi zazor, međutim, teško da je bio racionalan, jer je hrvatska opozicija ionako od svoje strane Franji Tuđmanu ukazala sve posmrtne počasti po režimski uvriježenom redu i načinu, a da mu ni za života ionako nije bila puno manje sklona i neugodna. Vrhunac javne rasprave o vrijednosti Tuđmanova lika i djela izraženoj u metrima četvornim javnih gradskih površina, dosegnut je prijedlogom zagrebačke komisije da se po njemu naslovi dosadašnji metropolski Trg maršala Tita.

    Nekoliko dana poslije, prema jednoj anketi koja je za potrebe novina provedena na uzorku od petsto zagrebačkih ispitanika, s prijedlogom se složilo dvije trećine građana. Ostali su bili protiv, ili im je bilo svejedno, ili nisu odgovorili. E, ali među njima, tko bi rekao, našli su se i najviđeniji zagrebački hadezeovci! Ne poimenice, no sudeći po novinskima "pouzdanim izvorima", u vrhu Tuđmanove stranke predsjedniku je već bio namijenjen aktualni Trg Francuske Republike. Ili, bolje rečeno, Titu je namjesto deložacije bio namijenjen ostanak na prostoru oko Hrvatskoga narodnog kazališta, a uvjerljiva je i pretpostavka da je sam Franjo Tuđman za života naložio da se maršala ne pakuje... I kao u rugalici slobodnoj građanskoj volji koju despoti povremeno uvažavaju u dekorativne svrhe, baš ovaj ćudoredni glas naroda po svoj prilici neće biti ispoštovan.

    Prema posljednjim informacijama koje su između zagrebačkog HDZ-a i gradske Komisije za imenovanja iscurile u javnost, o toj inicijativi ipak neće biti donesen konačni sud po redovnom voznom redu Gradske skupštine, i svakako ne prije Božića. Ukoliko se HDZ na to odluči, bilo nauštrb Broza ili Francuza, bit će preimenovanje slučajno izvedeno u posljednji radni čas koji Izborna komisija uvažava u okvirima stranačke kampanje za novi saziv Sabora. U međuvremenu, po provinciji su se pokazali manje suptilnima, pa je osim u Vukovaru, Franjo Tuđman dobio svoje metalne pločice u centru Zadra i Drniša. Baš u Drnišu, na prijedlog Kluba vijećnika HDZ-a, jednoglasnom odlukom vijećnika Gradskog vijeća prihvaćeno je u čast Franje Tuđmana preimenovanje dotadašnjeg središnjeg Trga kulture, na veselje zločestima koji su zbog jednog Krpine cijenili da Drnišu kultura ionako ne treba.

    U kulturnom Splitu, vijećnici HDZ-a mišljenja su da Franji Tuđmanu treba dodijeliti sadašnju Obalu hrvatskoga narodnog preporoda, iliti popularnu splitsku rivu, jer je upravo Tuđman zaslužan za narečeni preporod, i jer je ta znamenita činjenica bez njega zapravo nezamisliva. Malo je, doduše, nezgodno što je dotrajalu rivu nedavno razbilo more nošeno orkanskim jugom, i što ju do izbora nije moguće temeljito obnoviti. Svejedno, bit će zanimljivo vidjeti što o prijedlogu misle u Splitu vladajući oporbenjaci, no ako je suditi po pokazanoj spremnosti da iz grada uklone naslijeđeno ime Ulice Mile Budaka, memorijalnu jahtu Franju Tuđmana već možemo vezati za rivu niže Prokurativa. A imenom ustaškog ministra i potpisnika rasnih zakona, s tobožnjih razloga njegove inače bijedne književnosti, po jednu svoju ulicu nazvalo je barem deset hrvatskih gradova.

    Oporbene stranke u nekima su od tih gradova preuzele u međuvremenu upravu - navedimo tu još i Dubrovnik - no nisu se udostojile ograditi se od civilizacijske sramote, što samo kazuje da Hrvatska demokratska zajednica nije Budakovim imenom demonstrirala svoje ekskluzivne nazore, nego i opozicijski te građanski oportunizam koji ih je de facto održao na vlasti. Nažalost, jako je neizvjesno kakvu reakciju jednih i drugih možemo očekivati kada se konačno dokopamo žuđene demokratske slobode, i kada dođe trenutak za istinu oko još jednog zagrebačkog trga - onoga koji je do devedesetih nosio ime po žrtvama fašizma, a onda je posvećen gotovo jednako brojnim hrvatskim velikanima... Naime, broj prvih je u međuvremenu službeno počeo drastično opadati, dok su nam se drevni vitezovi retroaktivno množili poput kolonije golubova zaštićenih kakvim srednjovjekovnim čudom.

    U Zagrebu će se Tuđmanovo ime očito kočiti uz trg na kojemu je prije deset godina javno pustio goluba - mislimo pritom na onoga pernatog i bijelog, koji simbolizira mir - no ratoborni virus kojega je pustio na nekadašnjem Trgu žrtava fašizma, i koji svake godine 15. svibnja rezultira nekolicinom razbijenih staračkih glava, proširio se i u susjednu državu. Čelnici mostarskog HDZ-a doslovno su preslikali nazivlje sa zagrebačkog trga oko Meštrovićeva paviljona, baš kako su to tamošnji nevoljnici radili i u vrijeme ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Između te dvije tužne faze papagajskog imitiranja svehrvatskoga metropolskog uzora, motiviranog nikad ugaslim kompleksom manje vrijednosti i posljedovanog gubljenjem autentičnoga vlastitog identiteta, dogodili su nam se ipak i oni brojevi. Nimalo idealni, doduše, i nimalo usporedivi s onima na karti jednog Manhattana.

    Njih je onaj publicist s početka ovog teksta previdio, jer da nisu ulicama u svakom našem gradu nadjevana imena-brojevi po svakoj partizanskoj jedinici koja se o nj očešala, ne bismo niti mogli govoriti o kontinuitetu strasnog uspostavljanja i svrgavanja svetinja na ovim prostorima, ulicama i trgovima. Jednostavno, ovdje se niti brojevi ne apstrahiraju iz razloga pukog redanja i neizbježnog označavanja, nego im se u konačnici pripisuje jednaka ideološka (ne)podobnost kao i svemu drugome. Tko ne vjeruje, može se zabaviti javno pokazujući prstima onaj specifični broj dva, pa onaj specifični broj tri, i neka vidi kako ga gledaju... Ne govori to puno o Tuđmanu ili Brozu, već isključivo o nama samima, o tome kakvo smo društvo. Prvo dvotrećinski presudimo u korist aktualnog vođe, a već sutra namjesto smjernog iščitavanja ploče s njegovim imenom, grohotom se u punom tramvaju smijemo najnovijem grafitu koji veli: Bravar je bio bolji.

    IGOR LASIĆ