1999/12/14 15:55 MALA PRIVATIZACIJA U F BiH
AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 14 DEC 1999 15:55:48 GMT

    MALA PRIVATIZACIJA U F BiH

    OBIČNI SMRTNICI I LEGALIZACIJA SUMNJIVOG KAPITALA

    AIM, Sarajevo, 14.12.1999. U prodaji državne imovine u Federaciji BiH u okviru "male privatizacije" većini građana pripala je tek uloga pukog posmatraća. Po odredbama zakona, u "maloj privatizaciji" na prodaju se nude preduzeća koja imaju manje od 50 zaposlenih i vrijednost manju od pola miliona njemačkih maraka, poslovni prostori u opštinskom vlasništvu, kao i sva preduzeća koja se bave trgovinom i ugostiteljstvom, bez obzira na vrijednost i broj zaposlenih.

    Iako pravo kupovine imaju svi domaći i strani građani, kao i domaća i strana preduzeća, obični smrtnici nemaju tu šta da traže. Zakonodavac je kao sredstvo plaćanja izjednačio gotov novac i privatizacijske certifikate kojih građani imaju u izobilju. "Kvaka 22" je zakonska obaveza da se najmanje 35 odsto cijene mora platiti u novcu, a ostatak može i u certifikatima. Time su svi oni bez gotovine u džepovima isključeni iz privatizacijske utrke, a takvih je više od 90 odsto. Očekivati da će ljudi koji jedva uspijevaju da svojim primanjima pokriju osnovne egzistencijalne potrebe biti u stanju da izdvoje nekoliko hiljada maraka gotovine za plaćanje obaveznog gotovinskog dijela cijene u procesu "male privatizacije", je, najblaže rečeno, nerealno. Uz časne izuzetke, znatnijim sumama novca raspolažu novopečeni ratni i poslijeratni biznismeni, koji su bliskost sa političkim centrima moći pretvorili u opipljiv kapital. Sada im je preostala samo još jedna faza, legalizacija kapitala sumnjivog porijekla kroz privatizaciju državne imovine, uz istovremeno njegovo uvećavanje. Poslije toga, "sveto i neprikosnoveno" privatno vlasništvo biće štićeno svim instrumentima pravne države, a ako zatreba, i manje institucionalnim sredstvima i metodama.

    Jedini dio privatizacije kojim su građani preokupirani jeste otkup društvenih stanova, ali i to se odnosi samo na nosioce stanarskih prava u društvenim stanovima. Ostali, za sada sa manje ili više interesa samo posmatraju šta se dešava. Mali broj privatizovanih preduzeća, vjerovatno je jedan od razloga što građani ne mogu iz prve ruke da čuju kako to izgleda zamijeniti državu privatnim poslodavcem. Posljedica su mršavi rezultati u prodaji ponuđene državne imovine. Tako je, od juna, kada je zvanišno pošela mala privatizacija, i zakljušno sa 22. novembrom 1999. godine, u FBiH , prodato ukupno 379 "predmeta privatizacije" dok je ponuđenih a neprodatih ostalo 705. Pod "predmetima privatizacije" podrazumijevaju se kako preduzeća u cjelini, tako i njihovi dijelovi, poslovni prostori kao i mašine koje se prodaju pojedinačno. Država je od ovih transakcija inkasirala ukupno 35 miliona maraka, od čega je 12 miliona u novcu, a ostatak u privatizacijskim certifikatima. Da nije bilo Coca Cole, koja je kupila nekadašnju fabriku bezalkoholnih pića "Hadžići", pored Sarajeva, zarada države u novcu od prodaje svoje imovine privatnicima bila bi gotovo upola manja. Svoju novu imovinu, Coca Cola je platila 5,4 miliona maraka, naravno sve u novcu, što znači da su svi ostali kupci u gotovini uplatili ukupno oko sedam miliona maraka.

    U suštini, rezultat polugodišnjeg toka privatizacije u FBiH je prodatih 40 preduzeća i 239 poslovnih prostora. Ako se pogleda realizacija po kantonima, dolazi se do zaključka da se od 10 postojećih kantona u FBiH, privatizacija, u stvari, odvija samo u dva - Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu. Tako je prema podacima Agencije za privatizaciju FBiH, do 22. novembra 1999. godine, od 40 preduzeća u FBiH u Kantonu Sarajevo prodato 21, a u Tuzlanskom 15. Tri preduzeća su prodata u Livanjskom kantonu a jedno u Goraždu dok u ostalih 6 kantona nije prodato ni jedno. Sa poslovnim prostorima je nešto bolja situacija, jer je u osam kantona došlo do njihove privatizacije - najviše ih je prodato u Sarajevu, a najmanje Posavkom kantonu - tri.

    Privatizacijske "crne rupe" u FBiH predstavljaju Hercegovačko- neretvanski i Zapadno-hercegovački kanton u kojima, barem zvanično, nije privatizovano ni jedno preduzeće, niti jedan poslovni prostor. U isto vrijeme, na prostoru ova dva kantona proteklih nekoliko godina, intenzivno se odvijao proces polulegalne privatizacije kroz dokapitalizaciju postojećih državnih preduzeća. Generalno, najčešči kupci preduzeća su njihovi dosadašnji direktori, samostalno ili u saradnji sa radnicima. Po pravilu, u ovoj kombinaciji zaposleni su davali svoje certifikate dok su direktori obezbjeđivali gotovinski dio, minimalnih 35 odsto od cijene.

    Među do sada privatizovanim preduzećima najveći broj je praktično bez vlastite imovine; rade u iznajmljenim prostorima, sa pet- šest radnika, čija je osnovna djelatnost mahom trgovina, pa je novi kupac u suštini plaćao samo njihovo ime. Tako se i moglo desiti da je prvo privatizovano preduzeće u FBiH, "Drvo-trade", sa ukupno 5 zaposlenih radnika, prodato za samo 427 maraka, koliko je i iznosila njegova početna vrijednost. Kupci su bili zaposleni radnici, i osim njih na aukciji nije bilo drugih zainteresovanih.

    Paradoksalno je da su troškovi osnivanja i registracije novog preduzeća u FBiH oko tri hiljade maraka, što je znatno više od iznosa plaćenog za već postojeće preduzeće. Zainteresovanim za kupovinu državne imovine u procesu male privatizacije, u suštini jedini problem predstavlja obezbjeđenje obaveznih 35 odsto gotovine. Zahvaljujući masi izdatih privatizacijskih certifikata građanima, a radi se o iznosu od oko 17 milijardi maraka, nesuđeni kapitalisti, svoje "papire" prodaju za 10 odsto od njihovog nominalnog iznosa. U praksi, onaj ko raspolaže gotovinom može ponuđenu državnu imovinu dobiti za simboličan iznos.

    Na primjer, ako je početna vrijednost nekog preduzeća 100 hiljada maraka, kupac će morati da u novcu plati 35 hiljada maraka, a preostalih 65 može i u certifikatima. Za kupovinu potrebnih certifikata na "slobodnom tržiçtu" biće mu dovoljno 6 hiljada maraka, što znači da će ga na kraju ova kupovina efektivno koštati tek četrdesetak hiljada maraka.

    Iako domaći zvaničnici ne propuštaju priliku da građane upozore da "ne prodaju certifikate u bescijenje, jer su u potpunosti pokriveni vrijednošću državne imovine" (u FBiH se procjenjuje na 25 milijardi maraka), polugladnim demobilisanim borcima, nezaposlenim radnicima i penzionerima, ipak se puno privlažnija čini ideja o hiljadu maraka u džepu umjesto deset hiljada maraka u privatizacijskim certifikatima. Ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što se certifikatima ne mogu platiti ni računi za komunalije, niti svakog dana u prodavnici kupiti hljeb.

    Prilikom nedavne posjete delegacije turskih biznismena BiH, uvjeravanja direktora Agencije za privatizaciju u FBiH, da su certifikati jednako vrijedni kao i novac, demantovao je jedan od prisutnih turskih biznismena tvrdnjom, "da je jedan njegov prijatelj u Sarajevu kupovao certifikate za osam odsto od njihovog nominalnog iznosa". Naime, ova "greška" kod certifikata dobro je poznata i potencijalnim stranim investitorima, pa je većina njih takođe spremna da iskoristi ovu "blagodet". A to što zakon omogućava posjedovanje privatizacijskih certifikata samo građanima FBiH, nije nikakva smetnja. Uz odgovarajuću naknadu, uvijek se nađe spremnih domaćih građana da parama svog "partnera" kupe potreban iznos certifikata i da se potom oni pojave kao kupci državne imovine za koju je zainteresovan njihov inopartner. Nakon kupovine, novi "vlasnik", sasvim legalno, po dogovorenoj cijeni prodaje svoju novostećenu imovinu svom partneru "iz sjene", koji nakon toga i formalno postaje vlasnik imovine čiju je kupovinu prethodno isfinansirao.

    "Tačno je da zakon ne ograničava masu certifikata koju građanin može imati na svom jedinstvenom računu. Mi nemamo tu nikakvih nadležnosti jer je kontrola i spriječavanje eventualnih zloupotreba u procesu privatizacije posao agencija za privatizaciju", kažu u Komisiji za vrijednosne papire u FBiH.

    Ova "rupa" u zakonu vjerovatno će ostati i dalje, jer niti jedan zakon ne zabranjuje bilo kom građaninu FBiH da kupovinom ili poklonom, dođe i do milion maraka u privatizacijskim certifikatima, a formalno- pravno dokazati da je riječ o "mućki", već je malo teže.

    Princip je isti i kod kupovine poslovnih prostora u vlasništvu opština i preduzeća, ali je ovdje konkurencija mnogo jača, pogotovu kada se radi o prostorima na ekskluzivnim lokacijama u gradovima poput Sarajeva. Tako je na nedavnoj aukciji, jedan poslovni prostor u Sarajevu na kraju prodat za deset puta veći iznos od početne cijene - sa početnih 20 hiljada maraka na kraju je cijena dostigla iznos od 200 hiljada.

    Posebna priča su preduzeća u kojima su prije rata po osnovu takozvanog zakona Ante Markovića zaposleni postali dioničari i vlasnici većinskog dijela kapitala. U međuvremenu, veliki dio nekadašnjih zaposlenih se rasuo širom svijeta. Kako su prije rata zahvaljujući znatnom broju internih dioničara pojedinačni udjeli u kapitalu preduzeća bili relativno mali, kupac preostalog udjela državnog kapitala praktično bi preuzeo kontrolu nad preduzećem. Gotovo po pravilu, udio države kupuje aktuelni direktor.

    Suštinski problem u čitavom konceptu privatizacije predstavlja početna cijena za prodaju državne imovine koja se bazira na knjigovodstvenoj vrijednosti. Kako su preduzeća, odnosno njihovi direktori bili obavezni da pripreme početni bilans, jasno je da je time bio otvoren prostor za razne knjigovodstvene bravure, kojima se vrijednost preduzeća mogla prikazati i većom i manjom od realne, zavisno od želja i potreba. Odobravanje početnih bilansa vrše nadležne agencije za privatizaciju, ali stanje na papiru rijetko kada je odraz stvarne slike preduzeća, pogotovo kada jer riječ o njegovim potencijalima na tržištu.

    Zahvaljujući takvoj praksi, početna cijena preduzeća najžešće je illi nerealno visoka ili preniska. U oba slučaja država je na gubitku. Za državnu imovinu sa previsokom početnom cijenom jednostavno nema zainteresovanih kupaca, pa se, ukoliko je riječ o preduzećima, njihova agonija kao i patnja zaposlenih samo produžava. Ako je riječ o potcijenjenoj imovini, ona će sasvim sigurno naći kupca bez problema, ali je država oštećena za razliku između ostvarenog i iznosa koji se realno mogao dobiti.

    Iako su optimistički nastrojeni federalni zvaničnici početkom godine najavljivali da će mala privatizacija biti okončana do kraja ove godine, izvjesno je da će trajati znatno duže. Ukupno bi u FBiH trebalo biti privatizovano oko 1.700 preduzeća, uključujući tu i velika preduzeća. Ako se zadrži dosadašnji tempo u prodaji državne imovine u FBiH, proces privatizacije bi mogao potrajati nekoliko decenija, imajući u vidu vrijednost do sada privatizovanog i ukupnog državnog kapitala u FBiH. Osnovni motto privatizacijskog procesa u FBiH bio je "brza i masovna privatizacija". Od brzine za sada nema ni traga a i masovnost je prilično upitna.

    Start "velike privatizacije" očekuje se u na proljeće, najvjerovatnije u aprilu. Za razliku od male u velikoj nema obaveznog dijela cijene u gotovini, već će se cjelokupan iznos moći platiti u privatizacijskim certifikatima. Zbog toga se očekuje da će tada i učešće običnih građana u procesu privatizacije biti mnogo masovnije nego što je do sada bio slučaj.

    Dražen SIMIĆ (AIM Sarajevo)