1999/12/13 14:55 Odlazak najboljeg (ne)prijatelja
AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 13 DEC 1999 14:55:16 GMT

    Srbija poslije Tudjmana

    Odlazak najboljeg (ne)prijatelja

    AIM, PODGORICA, 13. 12. 1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Vijest o smrti Franje Tudjmana ravnodušno je primljena u Srbiji. Pokojni hrvatski predsjednik za ovdašnje režimske propagandiste i njihove saputnike već dugo nije arhineprijatelj i srpski dušmanin broj jedan. Što to Tudjman i njegova Hrvatska sa četiri i pol miliona stanovnika sada mogu predstavljati za one koji sukob sa NATO i Amerikancima doživljavaju kao vrhunac nacionalne i državene politike? U tom kontekstu, termini "peta kolona NATO-a", "Klintonove sluge" i slično, potpuno su zamjenili u režimskom vokabularu nekadašnje nazivanje političkih oponenata "ustašama" ili "tudjmanovcima".

    Tek toliko da se zabilježi, "Tanjug" je Tudjmanovu smrt popratio navodima kako je pod Tudjmanovom "vlašću svoja vjekovna ognjišta u selima i gradovima napustilo oko 600 000 Srba", kako je riječ o "čovjeku koji se ponosio što je marionetska nacistička tvorevina - Nezavisna Država Hrvatska - u temeljima nove države koju je stvorio", kako njegov "lični portret najbolje dopunjuje izjava da je sretan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka"... Ostali mediji pak, uglavnom hladno izvještavaju o pripremama za pokop, predizbornoj kampanji u Hrvatskoj i tamošnjoj aktualnoj "društveno-političkoj situaciji".

    Odnos javnosti u Srbiji prema pokojnom hrvatskom predsjedniku, može se u grubim crtama podjeliti na tri nivoa. Najviše su ga cijenli militantni nacionalisti i krajnji desničari: uz isticanje da je riječ o neprijatelju, redovno su navodili njegov primjer kao model kako se treba boriti za "svoj narod" i starati za svoju državi. Slijede zatim pobornici teorija zavjera svih provinijencija. Za njih je Tudjman "komunistički Titov general" koji - zavisno od političke orjentacije teoretičara - ili izvršava naloge velikih sila ili u dogovoru sa "komunistom Slobodanom Miloševićem" kroji sudbinu teritorije i naroda bivše Jugoslavije. Konačno, tu je i onaj demokratski i proevropski orijentiran dio Srbije. Pokojni hrvatski predsjednik je za taj svijet tek jedan od patrijahalnih autokrata koji svoj uspon duguje ustoličenju aktualnog predsjednika SR Jugoslavije za "vožda svih Srba" i čija je politika malo što pozitivno donijela.

    Jedino saučešće porodici Tudjman za koje se zna da je stiglo iz Beograda, jeste ono Miloševićevo. Jeste da su razlozi upućivanja umnogome formalno-protokolarne prirode, ali ima i istine u tvrdnjama da je posrijedi odnos dvojice "najboljih neprijatelja". Slobodan Milošević i Franjo Tudjman upoznali su se u Beogradu početkom 1991. prilikom serije bilateralnih sastanaka predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika. Konstatirali su tada da su srpsko-hrvatski odnosi na najnižoj razini od Drugog svjetskog rata, te da treba učiniti sve kako bi se ta situacija prevazišla. Svega nekoliko mjeseci kasnije, Srbi i Hrvati ponovo su pucali jedni po drugima.

    Rat, medjutim, ni u kom slučaju nije okončao susrete tadašnjih predsjednika Srbije i Hrvatske. Ukupno, Milošević i Tudjman sreli su se ravno 48. puta. Najčešće su se vidjali 1991.(susreti predsjednika republika), najintenzivnije 1995. (Dejton). Mjesta gdje su razgovarali različita su: od vila i lovišta Josipa Broza Tita na području bivše Jugoslavije, do raznih palata, institucija ili vojnih baza u Ženevi, Parizu, Londonu, Moskvi, Dejtonu itd. Jednom su razgovarali i na vodi; riječ je o sastanku na britanskom ratnom brodu "Nepotopivi" 1993. Zajedno su upoznali mnoge svejtske državnike, a i oni njih. Posljednji put Tudman i Milošević vidjeli su se u Atini 1996. gdje su se dogovorili o medjusobnom državnom priznanju i ručali na račun grčkih poreznih obveznika. Kako se čini i kada se nisu susretali, održavali su intenzivne veze; bivši predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske Hrvoje Šarinić je po sopstvenom priznanju sedamnaest puta tajno boravio u Beogradu radi pregovora sa tadašnjim predsjednikom Srbije.

    Javno, Milošević i Tudjman nikada nisu izrekli kritiku jedan drugoga. Zapamćeni su TV snimci kako smireno šetaju šljunčanom stazom u Karadjordjevu (1991.), ispijaju bijelo vino na nekoj terasi u Ženevi (1993.), te povjerljivo šapuću pored žičane ograde u Dejtonu (1995). Po općoj ocjeni, njihov najznačajniji susret je onaj u Karadjordjevu; prema nikad do kraja utvrdjenim i potvrdjenim verzijama, tu su se dogovarali o podjeli Bosne i Hercegovine. Karakteristično je da su se nerijetko sastajali u trenucima kada bi režim jednog ili drugog zapao u krizu. Primjerice, do Karadjordjeva je došlo svega desetak dana poslije velikih demonstracija 9. marta 1991. kada je Miloševićev rejting u Srbiji bio na izuzetno niskim granama, a posljednje videnje u Atini zbilo se kada je Tudjman trpio teške kritike medjunarodne zajednice zbog svoje politike u Bosni. Poslije narečenih 48 sastanaka, omiljeni sport opozicije u Srbiji i Hrvatskoj bila je analiza tko je koga izvaćario i redovno je zaključivano da je nasamaren baš "onaj naš". Inače, saopćenja obojica su vrvila od riječi kao što je "mir" ili "okončanje sukoba"; na samom terenu obično se dogadjalo sve suprotno tome.

    Iako su tokom najvećeg dijela svojih funkcija bili javno deklarirani neprijatelji, čini se da su se Tudjman i Milošević osobno veoma uvažavali i čijenili. Premda im se državnički stil uveliko razlikovao - za razliku od predsjednika SR Jugoslavije, predsjednik Hrvatske je uživao u javnom eksponiranju - spajala ih je izrazita autoritarnost u unutrašnjoj i odsustvo realnosti u vanjskoj politici. U tom odnosu, svi ostali, posebno Alija Izetbegović bivši predsjednik Predsjedništva BiH, tretirani su kao autsajderi koji kvare "veliku igru". Na neki način, Milošević je sada ostao posljednji ključni akter velike drame u bivšoj Jugoslaviji, a doba neizvjesnosti je tek pred njim. Tudjman je zauzimao veliki dio političke scene koju su obojica kreirali i na kojoj su se odlično snalazili.

    Što se tiče same Srbije, mnogo vode je protekolo od vremena kada je pokojni predsjednik Hrvatske predstavljao dežurno strašilo. Srpsko-hrvatsko pitanje je riješeno na najgori mogući način i sada su se obje nacije pozabavile svaka svojom mukom. Nerijetko se zato čuje komentar kako "blago Hrvatima - oni su se svoga riješili..." Ipak, jedan dio stanovništva Srbije bez njenog državljanstva - izbjeglice iz bivše Krajine, dakle - trenutno intenzivnije nego ikad prati zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni. Glavno pitanje na koje traže odgovor jeste da li će se poslije Tudjmanove smrti promjeniti odnos Zagreba prema njima? Da li će im biti omogućeno slobodno raspolaganje imovinom trenuto dato na uživanje izbjeglim Hrvatima iz Bosne ali i iz Hrvatske, odnosno da li će biti tretirani kao ravnopravni gradjani. U odgovoru na to pitanje leži i početak prvog poglavlja srpsko-hrvatskih odnosa poslije odlaska Poglavara i nemoćnog iščekivanja da Milošević konačno napusti političku scenu.

    Filip Švarm(AIM)