1999/12/10 11:08 SABOR UMJETNIKA BOSNE I HERCEGOVINE
AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 10 DEC 1999 11:08:19 GMT

    SABOR UMJETNIKA BOSNE I HERCEGOVINE

    PROKOCKANA INICIJATIVA?

    * Nije tačno da se sa organizacijom Sabora umjetnika BiH požurilo. Naprotiv, već je davno isteklo vrijeme da se on održi. Ali, jednostavno, suviše je nagomilanih problema u oblasti umjetničkog stvaralaštva, te ih, prosto, u sadašnjim društveno-političkim okolnostima nije moguće ni lako, ni brzo riješiti. Sopstvenu poziciju otežavaju i sami umjetnici - na Saboru ih je bilo daleko manje nego što ih je moralo biti.

    AIM, SARAJEVO, 10.12.1999. Da se uspjeh nekog stručnog ili strukovnog sastanka cijeni samo po tome koliko je na njemu prisutno onih kojih se određena tematika najviše tiče, onda bi se za tek održani prvi poslijeratni Sabor umjetnika BiH moglo, najblaže rečeno, ustvrditi da predstavlja prokockanu inicijativu i neuspio pokušaj. Elementarni razlozi za takvu ocjenu više su nego valjani. Na Saboru nije učestvovao ni jedan umjetnik iz Republike Srpske i zapadne Hercegovine. Nisu učestvovala ni mnoga eminentna (a pozvana) umjetnička imena, od kojih se mogla očekivati autoritativna riječ i precizno formulisanje stanja i rješenja. Poluprazna sala Pozorišta mladih u Sarajevu zorno je dokazivala da ni većina onih iz Sarajeva, koji zauzimaju visoke pozicije na listi svog javnog djelovanja u kulturi i umjetnosti, očigledno nisu bili uopće zainteresirani da učestvuju na ovom skupu. A tek nekoliko prisutnih učesnika izvan Sarajeva (Mostar, Tuzla, Zenica) bili su blijeda dekoracija zamišljenog zajedničkog "krika jadikovki i pobune" bh. stvaralaca kao kolektivnog stava spram poraznog stanja u kojem se umjetničko i kulturno stvaralaštvo i stvaraoci u BiH nalaze. Tome, dakako, treba dodati i činjenicu da mnogi među onima koji su i bili prisutni nisu imali hrabrosti da otvoreno i javno nešto kažu i da su mnogi napustili dvoranu i prije kraja Sabora.

    Sve je, dakle, ispalo mnogo drukčije nego što je bilo zamišljeno. Paradoks je u tome što su, čak i u okviru sasvim kratkih priprema za ovaj Sabor umjetnika, organizator (Kulturno-prosvjetna zajednica BiH) i nekolicina inicijatora sasvim ozbiljno i sasvim kompetentno, u svojim uvodnim izlaganjima i prijedlogom zvaničnog dokumenta ovog skupa, ponudila ozbiljne razloge za brojnije učešće i žučniju raspravu. No, i oni drugi, koji su svoje prisustvo u radu Sabora shvatili odgovorno, dali su prilog drukčijoj, pozitivnijoj globalnoj ocjeni čitavog skupa.

    U anketama koje su se pojavljivale u medijima tokom nekoliko dana pred održavanje Sabora, mogla su se čuti i mišljenja da se sa njegovom organizacijom požurilo, odnosno da su bile nužne temeljitije pripreme u organizaciji. Pri tome se, s razlogom, ukazivalo na okolnosti da aktuelna politička situacija ne daje nadu da bi se umjetnici sa cijelog područja BiH mogli tako jednostavno i brzo okupiti oko pitanja od zajedničkog interesa. Unatoč činjenici da je status kulture i umjetnosti u ratom razorenoj i u miru etnički podijeljenoj zemlji, bez obzira o kojem se njenom dijelu radi, poražavajući u civilizacijskom smislu, mnogovrsne, a prije svega nacional-političke i etničke podjele još uvijek predstavljaju ogromnu prepreku za neku valjaniju promjenu stanja svijesti čak i među stvaraocima, a kamoli među običnim ljudima. Državi, ako je uopće ima, odnosno nacional-političkim elitama koji je već deset godina vode ka sveopćem sunovratu, mogu se pripisati najteže optužbe što je stanje u kulturi i umjetnosti u BiH danas takvo kakvo jeste, ali ništa, apsolutno ništa, pa ni kultura i umjetnost, ne mogu biti izvan sveopćeg konteksta. U tragično razorenoj zemlji, u ambijentu sveopćeg siromaštva, besposlice i socijalne kataklizme, među nacional-politički i etnički zavađenim i podijeljenim ljudima (pa i umjetnicima!), u odsustvu svakog civilizacijskog osjećaja za univerzalne vrijednosti i planetarne kulturološke i civilizacijske tendencije, u primitivističkoj jazbini u kakvoj se odvija užasna ideologijsko-vjerska manipulacija i zloupotreba temeljnih ljudskih duhovnih potreba, u odsustvu svakog sluha za neminovnost sveopćih globalnih i regionalnih povezivanja, u ambijentu korupcije, krađa, ekonomske upropaštenosti i besperspektivnosti, konačno - u odsustvu svake državnopravne i legislativne kompetencije - jasno je zašto smo u svemu, pa i kulturi i umjetnosti baš tu i samo tu gdje jesmo, a o čemu je Sabor umjetnika imao plemenitu namjeru da javno i glasno kaže bar ono najvažnije.

    S tog stanovišta i s tako crnom slikom stanja, čini se razumnim uvjerenje da se sa organizacijom Sabora umjetnika nikako nije požurilo, nego naprotiv, da je davno isteklo vrijeme da se održi. To što je stanje (gotovo) beznadežno i što ni jedna okolnost (politička, ekonomska, socijalna, duhovna) ne ide u prilog nekoj optimističnoj prognozi, samo je razlog više da se makar pokuša da se nešto učini i da se, jednom, napokon, ipak krene nekud iz ovog bezdna i beznađa.

    Otuda ozbiljnije, s razlogom dramatično intonirane dijagnoze i, uprkos svemu, svojevrsnim optimizmom i nadanjima ispunjene prognoze o mogućnostima makar postupnog i makar samo djelomičnog izlaska iz ovakvog stanja - što samo potvrđuje s koliko su se ozbiljnosti i odgovornosti pripremali organizatori ovog skupa - naglašavaju, čini se, prije svega pitanje samoodgovornosti bh. stvaralaca u kulturi i umjetnosti. Otuda I ono temeljno pitanje, postavljeno u prvoj rečenici prvog obraćanja sudionicima Sabora - "Zašto se okupljamo? Kakva je to ideja, kakva je to misao, koja će nas umjetnike, koji smo po suštini svoje djelatnosti individualisti, sabrati i okupiti?" - nije samo retoričko pitanje. Ako umjetnici, stvaraoci u raznim oblastima, nisu spremni da se prvi (ili među prvima) djelom, riječju i energičnim duhovnim stavom suprotstave primitivnoj nacional-političkoj torturi vladajućih elita, onda nemaju nikakvog razloga očekivati da sadašnje nacionalističke politike i ideologije zaštite njihove ljudske i umjetničke interese. Nije, naravno, nikako riječ o nekoj idealiziranoj samoodgovornosti. Radi se, prvenstveno, o moralnom i duhovnom stavu, o svijesti o tome da nekompetentni političari i ideolozi ne mogu biti i nisu elita pred kojom se umjetnici smiju ponašati podanički i kao zaslijepljeni mediokriteti. Naprotiv, oni svojim moralnim i stvaralačkim autoritetom moraju razoriti i kompromitirati sve modele i forme, te i same protagoniste sadašnjeg sveuništavajućeg primitivističkog naci-političkog i ideologijskog nasilja nad duhovnošću. Nasilja koje je u najvećoj mjeri doprinijelo sveopćoj tragediji koju je BiH doživjela, ali i nasilja koje i u postratnoj BiH producira nove pogubne posljedice. Na kulturu i umjetnost posebno.

    Zato je prava šteta, pa čak i neoprostiva greška, svih onih umjetnika iz Republike Srpske i zapadne Hercegovine, pa i svih onih iz samog Sarajeva i drugih gradova Federacije, koji još nisu spremni da se uzdignu iznad postojećeg ideologijsko- političkog i nacionalističkog diskursa podjela i duhovne parcelizacije, kao i onih koji ni u polaznim idejama i namjerama ovog skupa nisu vidjeli odbranu vlastitih interesa. Borba sa "državom" kakva je danas i onima koji njom upravljaju biće, svakako, i teža i bezizglednija bez zajedničkog napora i zajedničkog cilja - da se uspostavi neprikosnoveni legitimitet duhovnog stvaralaštva kao prvorazrednog državnog razvojnog interesa. Tek s takvim, ali zajedničkim usmjerenjem moguće se nadati i dostojanstvenijem položaju kulture i umjetnosti i staralaca u društvu.

    Zato je održavanje prvog poslijeratnog Sabora umjetnika bio izuzetno važan društveni događaj. No, s obzirom da nije ispunio očekivanja, čemu su baš umjetnici najviše doprinijeli, novi Sabor umjetnika tek treba održati. I, dakako, na temelju ovog iskustva neophodno ga je i temeljitije pripremiti. I možda ne organizirati u danu kada, kao ovaj put, Alija Izetbegović promovira svoju knjigu i na kojoj se okupe mnogi kojima je mjesto i te kako trebalo da bude na Saboru.

    Slavko ŠANTIĆ (AIM, Sarajevo)