1999/12/07 22:11 MARŠAL PONOVO U HRVATSKOJ
AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    TUE, 07 DEC 1999 22:11:42 GMT

    MARŠAL PONOVO U HRVATSKOJ

    AIM, ZAGREB, 7.12.1999. Nakon deset godina lutanja bespućima scenarističke i redateljske nemaštovitosti, Hrvatska je napokon dobila prvi pravi filmski hit - "Maršala" redatelja Vinka Brešana. Serija kontroverzi koja je obilježila rad na filmu, njegovu promociju, a potom i premijeru, zasigurno će se nastaviti zbog njegova sadržaja. Vinku Brešanu, sinu uglednog Ive Brešana, ovo je drugi film, i više nema sumnje da je Hrvatska napokon dobila redatelja koji ima stil, koji zna realizirati priču, i koji se ne stidi (ni) ružnih strana novije hrvatske povijesti. Ako je svojim prvim filmom "Kako je počeo rat na mome otoku" sve navedeno nagovještavao, "Maršalom" je to potvrdio.

    Fabula "Maršala" bazirana je na istinitoj priči o ukazanju duha pokojnog Tita jednom dalmatinskom ribaru, odnosno na njegovoj priči koju je svojedobno objavila "Slobodna Dalmacija". Ocu i sinu Brešanima priča je poslužila kao okosnica oko koje su izgradili seriju zapleta, ismijavajući konvertitstvo nekadašnjih komunista, a današnjih demokrata oličenih u likovima lokalnih moćnika u provincijskim mjestima. Tako Stipan, mladi policajac na službi u Splitu, za kaznu zbog lošeg obavljanja dužnosti, dobiva naizgled besmislen zadatak. Na otoku, odakle je Stipan porijeklom, grupa se penzionera, svi bivši članovi SUBNOR-a predvođeni starim partizanom Marinkom Čičinom, sumnjivo ponaša. A čudno je ponašanje počelo od sprovoda jednog njihovog kolege, dok mjesne glasine govore da se na tom sprovodu ukazao nekakav duh.

    Otok je zapušten jer turizma nema već godinama, i napustili su ga svi koji su mogli. Stipan započinje istragu, tokom koje ne uspijeva od nikoga ništa saznati jer je na otoku zavladao strah od svih vrsta duhova, vampira, vukodlaka i sličnih spodoba. Partizan Marinko i njegovo društvo sa policajcem Stipanom ne žele ni razgovarati, jer za njih je on predstavnik neprijateljske vlasti. Stipan se u svojoj istrazi vrti u krug sve do trenutka kad mu sredovječni par iz Zagreba ne prizna da im se na groblju ukazao duh Josipa Broza Tita u maršalskoj uniformi. Do tada mirno mjesto u trenutku se pretvorilo u turističku meku bivših subnorovaca, dok gradonačelnik Luka, inače Hrvat po "poželjnim" kriterijima, u svemu tome vidi priliku za zaradu, pa počinje organizirati "socijalističko partizanski turizam" i mjesto preuređivati u "socijalističkom duhu". Prvomajske parade, nošenje štafete, ispisivanje parola i iscrtavanje petokraka po zidovima... sve je opet ovdje. Policajac pojačava istragu, a na mjestu na kojem je "Titov duh" zadnji put viđen, on pronalazi nekoliko ordena i jednu kubansku cigaru...

    Izuzmu li se klasične hrvatske boljke rada na filmu, poput maksimalnog kašnjenja honorara i vječitog iščekivanja novca od producenata (pogotovo ako je producent Hrvatska televizija, kao u slučaju "Maršala"), skandala - kako rekosmo - nije manjkalo. Najprije je Đorđe Novković, poznati kompozitor lakoglazbenih pjesmica, insistirao da se njegovo ime nigdje ne spominje, iako je u filmu iskorištena jedna od njegovih pjesama, "Druže Tito mi ti se kunemo", koju je svojedobno izvodio Zdravko Čolić. Novković je na kraju priznao autorstvo (kao da se autorstva mogao odreći), ali nikada nije objasnio zašto je od Brešana tražio da o tome šuti.

    Brešan je, pak, premijeru filma namjeravao prirediti za 29. 11., na nekadašnji Dan Republike. Ali i prije toga datuma mnogo se što zakompliciralo. Najprije su kasnile kopije filma, pa je premijera odgođena, te održana tek početkom prosinca. Istodobno, Hrvatska televizija odbila je emitirati promotivne spotove za "Maršala", iako je baš HTV jedan od producenata filma. U ugovoru s distributerom filma, Hrvatska televizija obavezala se osigurati 900 sekundi svojega vremena za emitiranje foršpana kako bi reklamirali film. Brešan je izmontirao pet različitih najava u trajanju od šest do trideset sekundi, ali nadležni na Hrvatskoj televiziji zaključili su kako dva foršpana nisu na nivou HTV-a, dok su ostala tri - tendenciozna. Štoviše, Brešanu je takvo objašnjenje dao sam Obrad Kosovac, alfa i omega Hrvatske televizije, čovjek koji vedri i oblači u svim segmentima (pre-ideologiziranog) programa.

    Što je to u foršpanima moglo biti ocijenjeno kao tendenciozno? Moglo je biti sve, jer Hrvatska televizija nikada u ovih deset godina (koliko se zove HTV) nije imala ovako loš program, u kojem se strogo pazi na svaku riječ, pogotovo ako bi se to moglo povezati s bolesnim Tuđmanom ili upotrijebiti kao argument protiv HDZ, i to u trenutku kada su izbori pred vratima. U jednom od foršpana razgovaraju dva čovjeka, pa jedan kaže drugome kako se Međugorje diglo nakon ukazanja, dok drugi odgovara kako se tamo ukazala Gospa. (U filmu, nakon toga slijedi odgovor kako nitko nije birao što će mu se ukazati!) U drugom foršpanu, pak, lik govori: "Drugovi, uhapsili su druga Tita! Ne dajmo kurvinim sinovima da ga po drugi put otmu!" Za Kosovca - više nego tendenciozno.

    Jer, nije nikakva tajna da se sve više Hrvata (ali i cijeli svijet) zadnjih godina itekako dobro zabavljao na račun Tuđmanovog oponašanja Titovih manira. Uniforme, dvorska svita, vojne parade, posebna garda, luksuz neprimjeren katastrofalnom stanju u zemlji... Ali Tuđman je bio tek loša kopija "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", na kraju potpuno odbačen od svjetskih državnika. Ismijavanje navodnog ukazanja maršalovog duha HDZ-u u ovim trenucima nimalo ne odgovara, i Kosovac vrlo dobro zna zašto je na male ekrane na kraju pripustio foršpane bez dijaloga. A glazbeni spot u kojem domaćice i lokalni narkomani izvode "Druže Tito mi ti se kunemo" u reagge maniri, nakon ljetošnje premijere u sklopu Kronike Pulskog festivala, ipak će sačekati neka druga, mirnija vremena.

    Svojedobno, kad je Krsto Papić snimio "Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja", partijski su mu cenzori postavili ograničenje za reklamiranje filma: plakati ne smiju biti veći od 20 centimetara visine i 15 širine! "Hamleta u Mrduši Donjoj" također je napisao Ivo Brešan, i uzme li se da je od tada prošlo trideset godina, začuđujuća je sličnost odnosa komunističkih vlasti prema tom filmu sa odnosom "demokratskih" prema "Maršalu". "To je bilo jako davno, ali taj je mentalitet, očito, još živahan", kratko je prokomentirao Vinko Brešan.

    No, ni Brešani se nisu pokazali bez uma i duha. Kako film odmiče, tako postaje sve jasnije da je tzv. duh Maršala, ustvari, tek noćno šetanje jednog od bolesnika iz obližnje umobolnice, koji s okolinom komunicira izgovarajući jedino replike iz Titovih govora. Jedan od likova u filmu daje objašnjenje njegovog ludila: "Poludio je kad su ga izbacili iz Instituta za radnički pokret!" Rečenica je to koju će svako razumjeti: nemalo je puta naglašeno kako je Tuđman izbačen iz Instituta za historiju radničkog pokreta. Pa kad se još maršalovim duhom počnu baviti dvoje agenata koji izgledaju kao Mulder i Scully, a koji se ponašaju kao da su iskočili iz "Balkanskog špijuna", domaće bavljenje duhovima prošlosti doživljava svoju ekstazu.

    Sve je, dakle, slično: današnja vlast s ondašnjom, Tuđman s Titom, ondašnja ograničenja s današnjima. Godine su prošle pune muka, ali džaba su se svi mučili jer kao da se ništa nije promijenilo. Osim jednoga: novinari državotvornog tiska Vinku Brešanu su uspjeli prigovoriti i "utjecaj srpskih redatelja", očito aludirajući na Želimira Žilnika i Gorana Markovića, koji su se u svojim filmovima pozabavili odnosom spram vlastite nam (i zajedničke) prošlosti. Pri tome, zaboravili su na stvaranje mita o hrvatskoj uljudbi naspram srpskog ratništva, što se u zadnjem ratu na ovim prostorima pokazalo ekstremno netočnim: Srbi su pogubili ratove, a Hrvati kulturu. Danas se Srbi zgražaju nad činjenicom da su ratni pobjednici Hrvati, a Hrvati se zgražaju što se kulturnoj produkciji mogu učiti od Srba.

    A što se "Maršala" tiče, on je pokazao da dobar scenarista i dobar redatelj mogu napraviti sve ono za što se vjerovalo da je u Hrvatskoj nemoguće: duhovit film zanimljive fabule u kojemu glumci neće biti tek lutke koje govore, već stvarno glumci. Nakon deset godina besciljnog lutanja hrvatske kinematografije, uz sva financijska i vremenska ograničenja te neslavni i nezahvalnu političku pozadinu što prati nastajanje svakog hrvatskog filma, to je najviše čemu se filmski djelatnici usude nadati. Publika, baš kao što se nije obazirala na domoljubne prosvjede zbog infantilizacije osvajanja JNA-kasarni u "Kako je počeo rat na mome otoku", tako ne brine niti o "aktualnom društvenom kontekstu" na koji se pozivaju cenzori u slučaju "Maršala". Imamo novi domaći filmski hit - i redovi pred kinima to pokazuju. A vlast je ionako smjenjiva.

    MILIVOJ ĐILAS

    1

    1