AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 27 OCT 1999 12:17:19 GMT

    (NE)RAVNOPRAVNOST BRACNIH DRUGOVA

    BRISANJEM ZENSKOG RODOSLOVA DO NACIONALIZMA

    AIM, SARAJEVO, 27.10.1999. Onog trenutka kad zena izgovori sudbonosno "da" i udje u bracnu luku, po vec uobicajenom modelu preuzece muzevljevo prezime, a dobrovoljno se odreci svoga, djevojackog. Medjutim, ubrzo ce se ne malo iznenaditi kad ode u maticni ured i izvadi novi rodni list. U rubrici "prezime" bice upisano samo muzevljevo. Za javni zivot - to je uredu. Ali, zasto u identifikacijskom dokumentu mora sasvim nestati djevojacko prezime? Da li se time sasvim brise zenski rodoslov? Da li se zajedno s tim prezimenom brise njen sveukupni zivot, iskustvo, postojanje prije braka. Da li je to tako bezazleno?

    Od dvadeset anketiranih zena po modelu "slucajnog uzorka" - njih 16 je reklo da su se dobrovoljno odrekle djevojackog prezimena, a razlog je bio: "njihovo prezime sam prihvatila iz postovanja prema njemu", "nisam razmisljala o tome, jer je to normalno", "pocela sam novi zivot sklapanjem braka, postala sam nova licnost i zato sam sva sretna uzela prezime muza".

    Tri zene zadrzale su svoje prezime, dodajuci muzevljevim zato sto su zeljele "sacuvati zensku lozu", sto su "javne licnosti", sto se "nista se specificno nije dogodilo udajom u mom zivotu". Samo je jedna zadrzala iskljucivo svoje prezime, jer je "profesija koju ona obavlja vec trista godina vezana za ime njene porodice".

    Pomocnica za poslove Opce uprave u sarajevskoj opstini Novi Grad, Hazima Pecirep, ukratko iznosi svoja iskustva i pojasnjava vazece propise:

    "Sve sto se radi u maticnim uredima obavljamo po vazecim propisima. To su Porodicni zakon, Zakon o maticnim knjigama i niz uputstava vezanih za vodjenje maticnih knjiga. Sve je to preuzeto iz prethodnog sistema i mi nismo uocili nikakve promjene u oblasti sklapanja braka i preuzimanja prezimena mlade i mladozenje. To je slobodna volja supruznika i oni to saopstavaju u nasem uredu. U najvecem broju slucajeva zena preuzima muzevljevo prezime i njime se dalje koristi. Dogadja se, mada je to rijetko, da muz preuzme zenino prezime".

    "U pitanju je bio interes", kaze maticarka iz ovog ureda, Maida Surkovic.

    "Muz je preuzeo zenino prezime onda kada mu je s tim prezimenom bilo lakse otici u inostranstvo. A u pitanju je bilo i veliko naslijedje njegove supruge".

    E, sad vratimo se opet onoj spornoj rubrici u rodnom listu. Nehira Milovanovic, sefica Odsjeka za gradjanska stanja u istoj opstini ne krije cudjenje:

    "Priznajem da sam bila iznenadjena kada sam u izvodu maticne knjige rodjenih ugledala samo muzevljevo prezime. Na tom dokumentu je izbrisano sve moje: trag moje porodice u kojoj sam odrasla, moj dio djevojackog zivota".

    "Ali, ne mozete reci da je tu nesto drzava ucinila i prisilila zene na to. Dakle, ona je izrazila zelju da se odrekne svog prezimena, u toku 24 sata ta njena volja mora biti ukljucena u pravni sistem. Rodni list je polaziste za sve ostale licne podatke, on otvara vrata pravnom zivotu jedne osobe. Znaci, od rodnog lista pa nadalje, utvrdjuje se drzavljanstvo, bracno stanje, nasljedstvo, itd.", kaze Hazima Pecirep.

    Nermana Traljic, prof. dr. Pravnog fakulteta u Sarajevu i autorica udzbenika "Porodicno pravo", tvrdi da tu nema nikakve polne diskriminacije:

    "Sloboda izbora je direktna posljedica principa ravnopravnosti bracnih drugova. Bracni drug na ovaj nacin je u mogucnosti da sacuva svoju licnu i profesionalnu ravnopravnost. Prezime, odnosno porodicno ime, spada u licna prava bracnih drugova o kojima se bracni drugovi mogu sporazumijevati. Oni se mogu dogovoriti da im prezime jednog bude zajednicko, a mogu zadrzati svaki svoje prezime. Takodje, svaki bracni drug moze svom prezimenu dodati prezime svog bracnog druga".

    U savremenom zakonodavstvu u svijetu to je razlicito rijeseno, ali u najboljim mogucim slucajevima, prate se trendovi, osluskuju zahtjevi zenskih pokreta pa se tako, iako sporo i tesko, ipak prave izmjene u zakonima.

    "Muskarac je taj koji ima nasljednika (on ima djecu, ona su njegova), on ima zenu (ona je njegova), on je odgovoran za ono sto zovemo prokreacijom - radjanjem. Zena i djeca moraju biti nominirani na osnovu njegovog imena, kao neka vrsta njegovog vlasnistva. I stvarnog i simbolicnog", komentarise prof. Nada Ler-Sofronic, feministkinja i profesorica i nastavlja:

    "Na bazi takvih simbolickih konstrukcija izgradjena je citava zapadna civilizacija, ustanovljena je praksa da zena dobiva identitet koji joj muz daje iz pozicije centra, prvog, dominantnog, ili tacnije iz pozicije predstavnika ljudske vrste i humaniteta. Drugim rijecima, imenovanje zene preko muza predstavlja praksu u kojoj je zena druga i ona se tek preko muskarca moze definisati, locirati u mrezu drustvenih odnosa, prije svega u mrezu porodicnih odnosa".

    Svoj komentar o temi dao nam je i vanredni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Ugo Vlaisavljevic:

    "Nestajanje vaseg djevojackog prezimena iz dokumenata ukazuje na to da tu postoji citav jedan legalni problem: problem oficijelnosti, problem autoriteta, problem drzave, administracije u najsirem smislu. Zenska prezimena ispadaju iz administrativne masinerije zbog ekonomicnosti. Zaboga, ne mozete imati bas previse prezimena, jer cete ih generacijama nagomilati toliko da ih necete moci ispisati. Zato vam ocevo ime djeluje kao najbolji lijek. To prolazi, ono se prenosi. Kad kazem "ocevo ime", mislim na musko ime".

    Profesor Vlaisavljevic kaze i ovo: "Ako hocete da sebi osigurate neku zenstvenost, izvorno porijeklo zene, pripadnost izvjesnoj majci, sebi samoj - pokazuje da to nikako ne mozete drugacije, nego gomilanjem samo muskih imena. Sto je indikativno u psihoanalitickom smislu da se "zensko" zatrpava muskim simbolima, jer "ONA" nekako nije sigurna ni za drzavu, ni za administraciju. Ako hocete, za kulturu uopste. "Ona se krpa, jer se stalno rasiva" - to je moderniji oblik metafore koji je vrlo prisutan u psihoanalizi", naglasava prof. Vlaisavljevic.

    Rada Ivekovic, nezaobilazno ime u povijesti zenskog pokreta na prostorima bivse Jugoslavije, u svojim studijama navodi da se u zapadnom kulturnom svijetu "zena" uvijek identificira kao figura drugoga za koga se pretpostavlja (kao za "orijent") da je nevjerno, izdajnicko, iracionalno, nemoralno, lascivno, kriminalno, podlozno prevarama, nepouzdano, necivilizirano, maloljetno. Musko je norma, zakon - a zena je nesto pomocno, u sluzbi i biva odredjeno na osnovu onog sto ima muski princip u drustvu.

    Istrazujuci te stereotipe i predrasude Ivekoviceva je dosla do zakljucka da se to "zensko" iskljucuje potpuno istim argumentima (kao i "orijent") i u filozofiji i drustvenim naukama. Istrazujuci odnos nacije i spola/roda dosla je do zakljucka da je glavni saveznik nacionalizma i etnicki utemeljenih drzava upravo patrijarhat, koji je na nasim balkanskim prostorima posebno surov, a naravno i opsteprihvacen (i od samih zena).

    Prof. Valisavljevic, tumaceci tu problematiku imena, koje kao pitanje zadire u podrucje moci (nasljedjivanje posjeda itd.) tvrdi da se tu kriju ozbiljni problemi:

    "Jedna oblik nacionalizma, karakteristican za jugoistocnu Evropu gotovo u cjelosti se oslanja na ime. U tom ideoloskom jezgru nema nista sto je naizgled okrenuto samo imenu. Nego onom sto je s druge strane tog imena: nekakvoj "krvi", nekakvoj "prirodnosti", nekakvom "tlu". Vidite, to su sve poznate fasisticke figure gdje se, u stvari, skriva da mi, zahvaljujuci imenu, imamo nekakvu "izvornu prirodnost". Tu su etnonacionalizam sav zaplice: on nema drugog sredstva nego pitanje imena. Pripadas mom plemenu, mom rodu. Dakle, sve sto radis, radis na osnovu imena", kaze Vlaisavljevic, iznoseci tako da se moze vrlo lako dokazati da najistaknutiji nacionalista ima sasvim druge korijene, zahvaljujuci bas toj matrilinearnoj skrivenosti. Da parodiram stvar: sastavite tri najveca etnonacionalista koji se pozivaju na genealogiju svog praizvornog naroda. Moze se pokazati da su se njih trojica, po svom porijeklu, nasli u igri zamijenjenih mjesta: da je Hrvat porijeklom Srbin, da je Bosnjak porijeklom Hrvat, ili obrnuto.

    Ta analiza, tvrdi prof. Vlaisavljevic, moze ici i dalje:

    "Prava priroda nacionalizma u BiH se pokazuje u svojevrsnoj zabrani koja podsjeca na rodovske zajednice, a oslanja se na fantazmu imena: stavljaju se zabrane opcenja medju pojedinim skupinama. Taj zahtjev je da u multikulturnim sredinama danasnjeg etnonacionalizma opcite samo unutar "jedne velike porodice" poput naroda ili etnicke grupe. Priroda tog zahtjeva je inecestualna i ta inecestualnost pokazuje necivilizovani karakter etnonacionalizma. Cak su i prva plemena u proslosti bila egzogamna. Imperativ je bio nalaziti zene izvan svog plemena. Znaci, sve to pokazuje fiktivnu prirodu etnonacionalizma oslonjenu na fantazmu imena".

    I tako, od gotovo bezazlenog cudjenja zene sto joj u rodnom listu nema djevojackog prezimena dosli smo do ekstremne tacke amplitude nase (politicke) realnosti na ovim gorkim, dekomponovanim prostorima Balkana.

    Tradicija je stalno ponavljanje odredjenih obrazaca, a zene su toliko ukalupljene u patrijarhalni model da one samo unutar njega vide svoju slobodu. Tako i ova sloboda izbora prezimena pri sklapanju braka, ispada kao obmana.

    A zenski pokret u BiH je jos nejak, nedovoljno konzistentan da taj model moze rasciniti, promijeniti.

    Radmila SESAR (AIM, Sarajevo)