AIM
  • all articles of same date
  • articles of same date and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: The following text is for personal information only. Any professional use or publication in written or electronic form is subject to an agreement with AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 25 OCT 1999 21:54:17 GMT

    Milan Milutinovic, predsjednik Srbije

    Covjek kome zvizde

    AIM, PODGORICA, 25. 10. 1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

    Danas je mnogima tesko u Srbiji. Tesko je izbjeglicama - kako onim prekodrinskim bez drzave i drzavljanstava, tako i ovim s Kosova gdje je obranjen teritorijalni integritet, suverenitet ... Tesko je radnicima i seljacima bez zarada, tesko penzionerima bez penzija, tesko mladima bez zivotne perspektive... Rjecju, mnogima je tesko, ali najteze je predsjedniku Srbije Milanu Milutinovicu.

    Njegov hod po mukama zapoceo je kada i obnova i izgradnja sopstvenim snagama. Kao sto je svima poznato, kampanju je svecano promovirao predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milosevic sredinom juna na mostu kod Beske. Elem, za vrijeme govora i obilaska gradilista, Milosevic je zamahivo lijevom rukom i opovrgao carsijska naklapanja o mozdanom udaru, okupljeni svijet je klicao, a tamburasi svirali. Sve je proteklo u redu da ne moze biti boljem.

    Onda je na Milutinovica dosao red da ode u Kursumliju i, svojim rjecima ali sa razumjevanjem, kaze isto ono sto je vec rekao njegov predhodnik na funkciji predsjednika Jugoslavije. I sto se dogodilo? Predsjednik Milutinovic je izvizdan! Nije bilo tog TV i radio tehnicara koji je, ma koliko da se trudio, njegov govor mogao da ocisti od zvizduka i antirezimskih parola.

    Milutinovic se svakako morao osjecati ponizenim. Zar zvizduci njemu koji je u Rambujeu, uz zvucnu kulisu motora NATO bombardera, srpsku pregovaracku strategiju lapidarno definirao kao "Che sara, sara"? Zar njemu koji je u toku jedanaest tjedana rata potpisivao sve uredbe od kojih su strepili kako sverceri cigareta na paklo tako i "petokolonasi" svih boja i dezena, a jednim potezom istog pera, na osnovu istih ovlastenja, vratio u republicku vladu "nacionalnog jedinstva" radikale Vojislava Seselja kada su, markentinski umisljajno, podnijeli kolektivne ostavke?

    Od tada, se Milutinovic sve manje i manje pojavljivao u javnosti da bi u jednom trenutku potpuno nestao iz javnosti. Ni slike, ni tona. Carsija kao carsija, ne bi bila to sto jeste, a da odmah ne krene sa tracevima: da je u nemilosti kod bracnog para Milosevic-Markovic jer se zakulisano i kuluoarski protivio politici koja je dovela do intervenciji NATO; da placa ceh jer da je ohrabrivao Vuka Draskovica dok je ovaj bio potpredsjednik savezne vlade da zahtjeva rasporedivanje NATO trupa na Kosovu sa mandatom Ujedinjenih nacija; da ce Seselj voditi buducu izbornu kampanju napadajuci predsjednika Srbije ad hommini upravo iz narecenih razloga; da je za takvo sto vec dat signal jer da je medju ljudima koji su Milutinovicu zvizdali u Kursumliji bilo dosta onih koji su izvizdali i Zorana Djindica, predsjednika Demokratske stranke kada je posjetio Kosovo...

    Ove spekulacije kulminirale su izjavom Zarka Jokanovica, potpredsjednika Nove Demokratije da je, zapravo, Milutinovic u kucnom pritvoru. Stvar je otisla do te mjere da je fotografija dana postala ona iz "Glasa javnosti" gdje se vidi kako predsjednik Srbije kako ulazi u zgradu Predsjednistva. Ukratko, duhovi su smirili, a Jokanovic je tuzen za klevetu. No, dok traje obnova, nema odmora. Milosevic je 11. oktobra svecano otvorio pet obnovljenih mostova ili nadvoznjaka, a u Leskovcu novu zeljeznicku stanicu. Da bi se okupio dovoljan broj ljudi, u Leskovac su autobusima i vlakovima dovozene pristalice vlasti sa cijelog juga Srbije. I opet je bilo sve u redu. Kada je Milosevic rekao -"Da zivimo tesko, gradjaninu ne treba da kaze ni CNN i Dojece vele. To vam kazem ja, vas predsednik" - netko se iz gomile spontano proderao: "Ziveo!" Kao sto je red i Milutinovic je nesto morao uskoro otvoriti. Zapali su mu trafo-stanica "Nis II" i Stari kameni most u centru Nisa, a sve u sklopu proslave dana oslobodjenja ovog grada pre desetak dana.

    I opet se ponovila Kursumlija, to jest - zvizduci. Dok je Milutinovic govorio pred nekoliko hiljada pristalica, gotovo jednako brojna skupina, odjeljena od prve policijskim kordonom, oderala je grla zvizdeci i izvikujuci "Bando crvna" i slicno. Otuzno je bilo gledati dnevnik RTS te veceri. Ni maksimalno pojacano skandiranje "Milane, Milane!" pristalica vlasti koje je pusteno tokom citavog trajanja govora predsjednika Srbije, tako da je izgledalo da se on zapravo nadvikuje s njima, nije u potpunosti zatonilo zvizduke iz pozadine.

    Zasto Milutinovicevo pojavljivanje, kad je rijec o zvizdanju, pocinje konkurirati intoniranju drzavne himne "Hej Slaveni" po stadionima? Pristalice teorije zavjere - smjer srpska dvorska politika - smatraju da se"slucaj Nis" i nije dogodio slucajno. Policija je mogla, tvrde oni ili blokirati centralni gradski trg ili, kada su oponenti zapoceli sa dobacivanjem, odmaknuti ih upotrebom pendreka na bezbjednu udaljenost. Nesto je tu cudno, naglasavaju, jer je opoziciono okupljanje u Nisu bilo najavljeno dan ranije. S ovim tvrdnjma ne slazu se poznavoci lika i djela predsjednika Srbije. Oni tvrde da je rijec o covjeku bez ikave zelje da vodi samostalnu politiku, koji savjesno odradjuje svaki povjereni zadatak, cije su licne ambicije iscrpljene funkcijom ministra vanjskih poslova i cija lojalnost nije u pitanju. Zvizduci u Nisu i Kursumliji, po ovoj skoli misljenja, stvar je slucajna: Milutinovic je prosto, za razliku od Milosevica, odradjivao tvrd teren gdje su ovakvi incidenti prosto neizbjezni.

    Pa ipak, zasto se predsjedniku Srbije zvizdi za razliku od, recimo, premijera Mirka Marjanovica, predsjednika Skupstine Dragana Tomica ili ministra vanjskih poslova Zivojina Jovanovica i slicnih koji se takodjer slikaju na raznim otvaranjima? Ako vec Milosevicevo obezbjedenje i organizacija istupanja takvo sto iskljucuju, nicim slicnim se ne mogu pohvaliti pobrojani.

    Odgovor na ovo pitanje lezi tamo gdje nastaju sve spekulacije o Milutinovicu, poput one o nemilosti i kucnom pritvoru. Da li u vrhovima rezima iza fasade monolitnosti ima nesigurnosti i kolebanja, pa se onda, u sjeni razmimoilazenja, pustaju razlicite glasine kako bi se kompromitirali rivali? Milutinovic je svakako u specificnoj i izlozenoj poziciji: em ovlastenja (npr. raspustanje parlamenta skoro po nahodenju i prakticna nesmjenjivost) prema kojim, ona Miloseviceva izgledaju kao engleske kraljice, em krajnje sumnjiv nacin na koji je izabran na funkciju - recimo, veoma visok broj glasova u Malisevu (Kosovo). U ovom kontekstu, valja zapaziti da Milutinovicev mandat istice dobrano poslije Milosevicevog i da bi tada njegova politicka uloga mogla imati izuzetno velik znacaj.

    Ako zvizduci doista i nisu bili slucajnost, mozda je moguce da mu se porucuje da se ne zanosi snagom svog polozaja i da vodi racuna kome sve duguje. Naravno - ne sada, nego jednog dana. Na drugoj strani, Milutinovic je na funkciji predsjednika Srbije koja je skrojena prema Milosevicevoj mjeri. Bez licnog sarma i karizme, gotovo sve sto on radi i izjavljuje djeluje do te mjere neubjedljivo i iritirajuce jer je poznato da se ne radi o njegovim samostalnim odlukama. Zvizduci Milutinovicu bi se tako mogli protumaciti i kao odgovor javnosti nekome tko se lazno predstavlja, tko je placen da ne radi svoj posao, nekom tko se plasi ovlastenja cije posjedovanje cini bit srpske politike, nekome tko je potpuno izgubljen u sinjelu svog predhodnika - a dobro se zna sto je bio i sto jeste. Mirko Marjanovic ili Dragan Tomic, gledajuci iz te perspektive, izgledaju kao netko kome je i zvizdanje davanje na znacaju.

    Filip Svarm (AIM)